Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » AMERIKANCI VIŠE NEMAJU RESURSE ZA GLOBALNU IMPERIJALNU STRUKTURU

AMERIKANCI VIŠE NEMAJU RESURSE ZA GLOBALNU IMPERIJALNU STRUKTURU

Game-OverImperija se neće održati čak ni ako se čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

Kad se u nekom društvu događa ozbiljan raskol, praćen pitanjem gdje treba usmjeravati osnovne financijske resurse, onda to mora utjecati na političku situaciju u zemlji. A u SAD je ne tako davno počeo upravo takav raskol.

Suština akutnih američkih problema, koji nose apsolutno objektivni znak, svodi se na jednu jednostavnu misao: gdje usmjeravati novac ako ga nema dovoljno za sve?

Želim podsjetiti da je čitav model reganomike bio izgrađen na stimuliranju privatne potražnje, prije svega kreditima, pa je svake godine trebalo ubrizgavati novac u privatni sektor, da bi se servisirao tekući dug i povećavala potražnja. Bez tog novca ne bi bilo ni rasta BDP, a čitava ekonomska mašina SAD bi bila zaustavljena.

Međutim, ona je ipak zaustavljena 2008. godine i od tada počinje padati. Njeno daljnje propadanje bilo je moguće zaustaviti samo titanskim, i sa aspekta strateške perspektive, nimalo korisnim naporima.

Najsnažniji financijski tok, koji se “80-tih godina pojavio u američkom gospodarstvu, bio je emisijski-financijski novac čije ubrizgavanje su aktivno podržavali na političkom nivou. Prvo za vrijeme Reagana, a potom i Busha starijeg, jer je to bio način da se “obori” SSSR, a onda …

A onda su na vlast u Bijeloj kući došli ljudi koji su odrasli na tim financijskim tokovima i od tada počinju nevolje čiji je najjači primjer ukidanje tzv. zakona GlassSteagall koji je zabranjivao kombiniranje brokerske, bankarske i osiguravajuće djelatnosti, a koji je realno ograničavao spekulacije tuđim novcem.

Međutim, bili su ukinuti i drugi zakoni koji su regulirali financijski sektor, a bili donijeti sredinom ’30-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme Franklin Roosevelt-a u doba Velike (točnije druge Velike) depresije.

Zbog toga je razina preraspodjele profita u korist financijskog sektora u američkom gospodarstvu porasla na više od 50% posto (koji u normalnim uvjetima ne traba buti veći od 10% posto), jer se najznačajniji dio samog profita formirao putem kreditne emisije, odnosno stalnim rastom kreditnog multiplikatora, povećanim učešćem kreditnog novca i povećanjem monetarne mase.

Ovakvom profitu prilagodio se čitav financijski sustav koji bez ovakvog profita više nije mogao postojati.

Isto kao i u proljeće 1930. godine, tako su 2007. i 2008. godine slomljena financijska tržišta, nakon čega započinje deflacijski šok.

U godinama liberalnih bakanalija kreditni multiplikator je bio 17, da bi poslije naglo pao, i umjesto da su sustav podržavali kreditnom emisijom počeli su ga podržavati novčanom emisijom, to jest tiskanjem novca.

I tu je nastalo pitanje: tko ga treba dobiti? Dok su novac pravile banke, sve je bilo jasno, međutim danas je to faktički prerogativ države! Zato američka država mora jasno odgovoriti na pitanje: financijski sektor ili “svoja gospodarstvo”?

Čini mi se da je ovo pitanje postalo glavno pitanje u američkom političkom životu.

To se posebno dobro ogleda u sastavu Obamine administracije u prvom i drugom mandatu.

U prvom mandatu, koji je u nekom smislu postao “treći” mandat stare Clintonove administracije, ona je u potpunosti bila sastavljena od financijskih stručnjaka. Obamin drugi, koji je počeo nakon slučaja Strauss-Kahn-a, višestruko se razlikovao od prvog: u američkoj administraciji gotovo da više i nema ljudi iz “mafije bankstera” koja je posljednjih nekoliko desetljeća harala u ekonomskom bloku kabineta predsjednika SAD.

Ali, ono što je najvažnije, to je ideja zbog koje se desio raskol. Generalno, koga treba podržavati …. međunarodne banke i svjetski financijski sustav ili američkog proizvođača?

Dilema se otvorila jer je 2008. godine shvaćeno da za sve nema dovoljno. Teoretski, treba podržavati svoju privredu, ali u tom slučaju biti će slomljen taj isti svjetski sustav financija izgrađen na dolaru koji SAD-u osigurava imperijalnu strukturu (dok su udarne grupe nosača aviona, samo za reklamu). A ako treba podržavati imperijalnu strukturu, onda će ekonomija puknuti: to potvrđuje iskustvo iz ’30-tih godina prošlog stoljeća.

velika-depresija-kolazGeneralno, pošto praktički više nije moguće zadržati imperijalnu strukturu (što u SAD ne shvaćaju baš svi), treba se okrenuti izolacionizmu, ozdraviti gospodarsku strukturu i početi rad na obnovi uloge SAD u svijetu. Ukoliko to, naravno, uspije. Tu se postavlja samo jedno pitanje: kako prevladati političke mitove na kojima je izgrađena čitava njihova država?

Amerika se već nalazi pred problemom izbora. I što treba raditi u takvoj situaciji? Razumljivo je da svaki političar, odnosno čovjek koji treba imati i pokazati neku generalnu predstavu o životu zemlje, mora izabrati. Nesreća je u tome što izbor više nije samo između političkih partija, već izvan njih.

Stvar s demokratima je jasna: tu postoje “Clinton partija” i “Obamina partija”. Navodnici su jasni: to su prije uvjetni nazivi nego imena ideoloških lidera. Čak ne mogu pretpostaviti koga će “Obamina partija” kandidirati na predsjedničkim izborima 2016. godine u ime Demokratske partije. Međutim, suština neslaganja je jasna: jedni kažu da emisija novca preko proračuna treba ići gospodarstvu, a drugi da je potrebno podržavati međunarodne financijske strukture.

I republikanci imaju svoje dvije “podpartije”. To su “neokonzervatvci” za koje je imperijalna moć SAD osnova svih osnova, i ekonomski pragmatici za koje je najvažnije da realni sektor američkog gospodarstva ozdravi, za što su spremni pooštriti financijsku politiku (primjerice, povećati referentnu kamatnu stopu), nakon čega će mnoge financijske institucije jednostavno prestati postojati.

Usput, odnose između ovih skupina proučavaju politolozi. Za nas je važna njihova osnovna ideja, ideja na kojoj se desio raskol i razumijevanje – da SAD više nemaju resurse da zadrži svoju imperijalnu strukturu.

Imperija se neće održati čak ni ako čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

I sam Obama je tijekom svog govora na zasjedanju Generalne skupštine UN aludirao da problem nije u tome što SAD zloupotrebljava svoje mogućnosti po čitavom svijetu, već u tome što će biti ukoliko (dodajmo: i kada) se povuku i prestanu s poduzimati odgovornosti za očuvanje svjetskog poretka.

Mnogi, a posebno u SAD, ne vjeruju u takav scenarij. Inače bi bilo teško razumjeti gore opisani raskol. Međutim, razumijevanje ekonomske realnosti omogućuje nam da vidimo sliku koju američki politolozi zamišljaju još uvijek prilično virtualno.

Čini mi se da takvo razumijevanje situacije treba iskoristiti.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Hrvatska je tvrdi dijamant na kojem će puknuti cijela masonska priča: Truju nam hranu i gade moralne odnose!
GLOBALIZACIJA: Kako bi izgledao globalni parlament?

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama