U TOČKI S KOJE NEMA POVRATKA … PROBUDITE SE!

Pogrešni ljudi su na vlasti. . . to je prilično očito. No, ono što nije tako očito je kako su došli tamo. A nakon što su pronašli otvorena vrata, zašto smo ih ostavili da pasu na najboljim pašnjacima najzeleniju travu, dok mi pužemo uokolo u pustoši?

Vrlo čudan fenomen …

Ovim Svijetom vladaju oni od kojih velika većina nema apsolutno nikakve kvalifikacije da bude na čelu bilo čega – čak ni malog čamca na vesla, a kamoli na čelu države. Ipak, na neki način, oni sjede u svojim palačama, nadgledaju svoje carstvo – dok istovremeno sudjeluju u sustavnoj degradaciji planete Zemlje.

Nije važno da li su generali, ravnatelji, korporativni rukovoditelji, direktori banaka, medijski moguli, ministri ili premijeri ili samo bilo koji veliki šefovi – oni imaju jednu osobinu da svi nastupaju jedinstveno i sinkronizirano. Dok, s druge strane, velika većina inteligentnih i radno sposobnih građana ove planete, samo uspijevaju djelovati – ili reagirati – u sporadičnim i proturječnim rafalima, ako je uopće to i moguće.

Aktualni majstori kontrole – i to se nije mnogo promijenio tijekom mnogih stoljeća – imaju zajedničke namjere: da izvlače posljednje “atome” dobiti i prestiža iz neke ili sve imovine pojedinca, iskorištavajući mogućnosti njihovog stiska.

Ipak, ni to nije dovoljno za neke od njih. Dobit je malo dosadna kada dolazi u desecima milijuna iz godine u godinu, i uvijek se kupuju iste skupe kuće i automobili. No, uvijek treba biti samo još jedna stvar koja se može ‘posjedovati’ i staviti pod kontrolu, kako bi zadovoljila lažno uveličavanje i pretjerivanje koji je sastavni dio beskrajnih i na kraju bezuspješnih pokušaja da se postane svemoguć i nedodirljiv od strane običnih smrtnika.

Takav je afrodizijak koji se zove “moć”.

S vremenom opet, oni koji najviše pate od osjećaja da im je nešto oduzeto su upravo oni koji traže, kao naknadu, maksimalnu razinu vanjske posesivnosti. A to je mehanizam kojim pogrešni ljudi dolaze na vlast.

Ironično, mnogi koji ne trpe takva priviđenja na koja se vlast poziva, ispunjavaju svoje težnje i dnevne potrebe najbolje što mogu. Ipak, na taj način, oni nesvjesno omogućuju megalomanski izravan put do sjedišta vlasti.

Oni koji su dovoljno sigurni u sebe da imaju odgovoran stav prema životu oko sebe, rijetko dolaze naprijed i zauzimaju poziciju u vlasti i građansku odgovornost. Njihova osobina je da će to prepustiti drugima – i previše slučajeva ovih “drugih” se često gaji kroz jedva zamjetne prikrivene motive.

Ipak, mi gledamo na ve to, zgroženi, kako naš svijet razdiru dvobojni lopovi i luđaci, jedni više očajni nego drugi, kroz najvažniju funkciju u utrci za planetarni ekocid. Svaki očajniji od onog drugog, čekaju da se nađe neki prostor u vakuumu moći koji bi mogli popuniti. Svaki očajniji od drugog drže palicu nad nezainteresiranim svakodnevnim radnicima koji se bore da prežive, pokušavajući ne primijetiti kako je situacija loša ….

Gdje ti pripadaš u ovoj ludoj konfuznoj situaciji?

Pogrešni ljudi su na vlasti i pravi ljudi se ne žele pretjerano zamarati i učiniti po pitanju toga. To je samo zbroj našeg teškog stanja post-industrijske ‘civilizacije’. Nešto se mora dati …

Pitanje je što?

Hoće li kritična masa od 99% na kraju konačno djelovati da bi vratila izvornu autonomiju kroz hrvanje sa onih 1% elite?

Ili će 1% na kraju završiti posao uništenja, uništavajući naša planetarna dobra i drobiti naše ljudske sklonosti jednu za drugom? To je pravo pitanje.

No, nitko se od nas ne može slobodno opustiti i igrati se nagađanja ishoda. Svi smo mi u tome. Mi smo dio čopora. Svaki naš potez, htjeli mi to vidjeti ili ne, je promoviranje ili otpor despotskom “master planu”. Ne postoji takva stvar kao što je “između” ili “ravnodušnost” u ovoj igri. Ograda na koju si jednom sjeo je slomljena. Žice sada mlitavo vise. Nema ničije zemlje u koju bi se sakrio od tih 1%.

U nekom trenutku, uskoro, oni koji su sposobni voditi moraju preuzeti od onih koji su nepodobni. To može biti beskrvni udar – ili to može biti krvava pobuna. Na ovaj ili onaj način, pomak se mora dogoditi.

Zaboravite Božanske intervencije. Neće biti božanskih intervencija osim ako i dok postoji vrlo vidljivo ljudsko determinacija već iz startnih pozicija i koja ide prema cilju. Tek tada je moguće da će viša energija sudjelovati u utrci za donošenje pravde na ovaj posrnuli svijet.

Mi se približavamo točki bez povratka. Ako mi ne odgovorimo na mnoštvo poziva za pomoć koji se ore oko ovog svijeta sve većom brzinom svaki dan, onda ćemo se sami osuditi na vječno nasukavanje na pustu i neplodnu obalu.

Ta pomoć počinje sa pomaganjem jedni drugima, da se oslobodimo od našeg naučenog i samoinduktivnog stanja straha i pacifizma. Kombinacija koja prilično jamči nespremnost na djelovanje. Nespremnost da se djeluje čak kada je predstavljena kroz izbor sudjelovanja u masovnom genocidu.

Koristim riječ “pacifizam” koja ovdje predstavlja ‘stanje povlačenja’ u lice potrebe djelovanja. Ja ne mislim ovdje na izbor, koji svi imaju, da se suzdrže od nasilja. To su dvije vrlo različita stranja. U tom kontekstu, donošenje odluke da se ne djeluju kroz nasilje – nije akcija. Ne donositi odluke, već jednostavno se povući u školjku – nije akcija.

Kroz nevoljkost na djelovanje se daje glas ideji da je ‘nikakva akcija’ duhovno izbor zpoznaje. Vi se tada povlačite u slijepu ulicu meditacije okrenute prema unutra, samoispitivanje koje mislite da može ‘promijeniti svijet’ ostvareno pomoću pomaknute vrijednosti fokusa. Meditacija može poslužiti hermetičkom pečatu stavljajući sebe daleko od suđenja i nevolja vanjskog svijetu i time pomažući da se izbjegne bilo kakva konfrontacije s onim što zahtijeva puni i spontani odgovor.

Sučeljavanje, u ovom pasivnom pogledu, je negativno, reakcionarna manifestacija koja potkopava “mir” i smirenost himeričnog svijeta koji preuzima sve – od racionalnog promatranja i postaje nova stvarnost. “Virtualna stvarnost”.

To je duboko pogrešno i opasno za prirodu ljudi.

Mi smo ‘priroda’ koja nije iznad ili izvan nje. Idemo naprijed i vraćamo se. To je Tao. Sve univerzalne sile plešu na ovu pjesmu. Dah, morski valovi, cikluse rođenja i smrti, rast i propadanje, sve je u pokretu i mirovanju, cijelo vrijeme. Nema proturječja.

Vanjska djela i unutarnja kontemplacija su dvije polovice jedne cjeline. Oni su sinonimi. Jedan bi se trebao kretati između oba dva stanja stalno i veselo.

“Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost”

Pa, nepravda je postala zakon – ali otpor još ostaje tvrdoglavo prigušen i potraga za bijegom od tiranije ostaje željena opcija.

Njegujte duh, mudrost i duboku svijest. Ipak, ne kao alternativa svrgavanja naših tlačitelja iz svojih korporativnih prijestolja, ali kao dio njega.

Nemojte se zavaravati. Rat je počeo. Svi smo pozvani na front. Baš kao što bijela krvna zrnca u našem tijelu se bore protiv pokušaja patogena bi zaživjeli – i tako cijelo vrijeme. Mi bi trebali raditi isto – cijelo vrijeme.

Svakodnevno treba zazivati i utjecati na akciju za okončanje drakonske korporativne diktature koja i dalje gura čovječanstvo sve bržim tempom prema genocidnoj litici.

Ne možemo imati “mir” dok kriminalci na glavnoj kontrolnoj ploči ne budu izbačeni iz svojih podstavljenih kožnih stolica i dok se ne prisile suočiti se sa pravom cijenom svojih opscenih igara moći.

Mir – i prosvjetljenje, na individualnoj razini, moguće je samo ako sudjelujemo u ovoj bitci.

Bitka oslobođenja pojedinca i ovog planeta od onoga koji želi dominirati i uništiti pravi izvor života.

Put do pobjede također zahtijeva mudrost i svjesnost da se formira vijeće odgovornog nadzora koje će doći u prazninu nakon što se despoti svrgnu.

Lekcije iz povijesti uče da prevrtljiva pobuna jednostavno zamjenjuje jednu hrpu moćnih predatora s drugom. To više nije opcija, a mi smo sada došli do točke s koje više nema povratka. Ovaj put moramo to napraviti kako treba, ne smije više biti grešaka.
 
(preveo: mag. Alfred Bošković/uredio:nsp)