Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEORIJE ZAVJERE » TEORIJA ZAVJERE: John Kennedy je lažirao kubansku krizu !?

TEORIJA ZAVJERE: John Kennedy je lažirao kubansku krizu !?

kennedy-hruscovNova otkrića o tome kako je John Kennedy namjerno dramatizirao postavljanje sovjetskih raketa u susjedstvu, iako one nisu mijenjale tadašnju stratešku ravnotežu.

“Povijest je mit oko koje se svi slažu”, kaže jedna definicija i u skladu s tim ovih dana – Amerikanci imaju priliku da se suoče s jednim od najpostojanijih mitova vlastite povijesti.

Knjiga profesora povijesti Sheldon M. Stern-a “Kubanska kriza u američkom pamćenju” i članak koji je tim povodom objavio mjesečnik “Atlantik”, nisu doduše potaknuli velike debate, ali su uvjerljivije nego dosad udarile na mit o uzrocima dosad najvećeg sudara dvije nuklearne supersile koji je na ivicu “obostrano zajamčenog uništenja” doveo ne samo SAD i SSSR, nego i cijeli svijet.

Službena verzija o toj “Trinaestodnevnoj krizi” (16-28. listopada 1962) koju neće promijeniti ni spomenuti tekstovi, glasi – da su po naredbi tadašnjeg sovjetskog vođe Nikite Hruščova na Kubi tajno instalirane nuklearne rakete koje su, poremetivši stratešku ravnotežu, dramatično ugrozile nacionalnu sigurnost SAD i da je samo zahvaljujući čvrstom stavu i odlučnosti mladog predsjednika Johna Kennedy-ja spriječen nuklearni Armagedon, a rakete potom, na temelju međudržavnog sporazuma, uklonjene.

To se opisuje kao “herojska” pobjeda Amerike protiv “međunarodnog komunizma” i ta naracija u nebesa uzdiže mladog predsjednika, koji će potom, zbog svoje prerane smrti u atentatu, postati gotovo legendaran.

Ali koliko je prevladavajuća verzija, koja je najviše poduprta upravo memoarima kenedyjevih suradnika, izdržala probu vremena? “Kubanska raketna kriza ostaje čudna enigma, jedan od najdramatičnijih i dobro dokumentiranih događaja moderne povijesti – koji je u najvećoj mjeri pogrešno tumačen.”

Ovo već u predgovoru svoje knjige konstatira Sheldon M. Stern – knjizi kojoj uvjerljivost daje činjenica da je pune 22 godine, od 1977. do 1999, bio povjesničar kenedyjeve predsjedničke knjižnice u Bostonu i u toj ulozi imao neposredan pristup povijesnim izvorima o ovom događaju.

Kennedy priopćenje Kuba kriza konferencija

Stern je tako bio prvi povjesničar koji je preslušao sve snimke Kenedijevih sastanaka sa “Izvršnim odborom”, kriznim timom u kome je bio i predsjednikov brat Robert Kennedy. Te snimke, kaže Stern, daju za pravo njegovim lijevo orijentiranim kolegama koji su od samog početka Kenedy-a optuživali da njegova uloga u krizi ni približno nije bila tako herojska kao što je predstavljena, već čista politička i propagandna manipulacija. “Spin” kako bi se to reklo danas.

Po Sternu, ključne činjenice nisu sporne, ali drugu sliku daju neki prenapregnuti detalji i pogrešne interpretacije. Hruščov je, na primjer, doista poslao bojeve glave i balističke rakete srednjeg dometa na Kubu, ali je istodobno naredio da te glave budu odvojene od raketa.

Glavna teza je međutim da postavljanje tih raketa nije bila tako dramatična prijetnja Americi, niti je narušavala postojeću nuklearnu ravnotežu. Preciznije, neravnotežu, jer su Američke rakete sa atomskim bombama prije toga bile instalirane uz sovjetsku granicu u Turskoj, a po ukupnom broju bojevih glava SAD je uveliko nadmašivala o SSSR.

Tonski snimci sastanaka kriznog stožera, koji su po tadašnjim zakonima bili osobno Kenedy-jevo vlasništvo, pa prema tome nije mogao pretpostaviti da će biti dostupni javnosti, pokazuju da je ovu procjenu blagovremeno davao i tadašnji ministar obrane Robert McNamara.

“Raketa je raketa”, objašnjavao je on, “i nema velike razlike da li ćete biti ubijeni raketom iz Sovjetskog Saveza ili Kube.”

Upitan već na prvom sastanku Izvršnog komiteta kako sovjetske rakete u Karibima mijenjaju strateški balans, McNamara je odgovorio: “Nikako”. Mnogo više, Ameriku su ugrožavale rakete sa sovjetskih nuklearnih podmornica u njenom priobalju, koje bi u slučaju sukoba do svojih ciljeva stigle prije od onih s Kube.

Postavljanje raketa tražio je Fidel Castro, a Nikita Hruščov je, imajući u vidu američke rakete u Turskoj i svjestan strateškog hendikepa, samo namjeravao da Amerikanci “iskuse malo svoje medicine”. Osim toga, postavljanje tih raketa je bilo sasvim u skladu s međunarodnim pravom, dok američki “karantenu” oko Kube, neuspjeli pokušaji atentata na Castra i uopće tajni rat koji je protiv njega vođen, to nisu.

Ako dakle nije bilo ozbiljnog napada na američku sigurnost, pa prema tome ni razloga za političku dramu, zašto je Kennedy, koji je to savršeno znao, poslao opasan ultimatum drugoj nuklearnoj sili i izazvao krizu koja je mogla dovesti do katastrofe?

Odgovor je, po Sternu, jednostavan – Amerika nije bila u smrtnoj opasnosti, ali Kenedijeva vlada jeste.

Pošto je u izbornoj kampanji lagao da je vlada čiji je potpredsjednik bio njegov rival Richard Nixon omogućila opasan “raketni jaz” u korist SSSR-a (istina je bila da u to vrijeme je SAD imao sedam puta više nuklearnih bombi), “čvrstinu” u stavu prema Moskvi proglasio je za svoju vanjskopolitičku doktrinu, pa je u skladu s tim prisutnost ruskih raketa na Kubi bila zaista opasna politička prijetnja.

U intervju koji je dao 1987. McNamara je to ovako objasnio: “Morate imati u vidu da je predsjednik Kennedy od samog početka bio taj koji je rekao da je za nas politički neprihvatljivo da ruske rakete budu na Kubi. Nije rekao da je to neprihvatljivo vojno, već politički. “

Zbog toga Stern kaže kako povijesni izvori potvrđuju da je “Kennedy bio najopasniji od svih hladnoratovskih predsjednika”. “Krize su imali i drugi, ali nikad ni prije ni poslije toga ulog nije bio opstanak svijeta i civilizacije kao u tih 13 dana.”

Kriza je raspletena tako što su sovjetske rakete povučene s Kube, ali Kennedy, slaveći pobjedu, nije ni svojem potpredsjedniku Lyndonu Johnson-u niti građanima priopćio da je dio “ugovora” bio i demontaža američkih raketa iz Turske.

Stern također iznosi da je sreća što umjesto Johna Kennedy-ja, predsjednik tada nije bio njegov brat Robert, koji suprotno onome što se opisuje u njegovoj posthumno objavljenoj knjizi, nije bio nimalo pomirljiv već glavni “jastreb”. “Sa Robert Kennedy-jem nuklearni rat bi bio gotovo izvjestan ishod”, kaže Stern.

Benjamin Schwarz, autor teksta “Prava kubanska kriza” u “Atlantiku”, iz kubanske krize izvlači i neke pouke za danas, konstatirajući da je pogrešno i danas važeće uvjerenje da svaki pokušaj neke druge sile – danas Kine – da se suprotstavi prevelikoj strateškoj nadmoći SAD, automatski ugrožava američku sigurnost, iz čega proizlaze američki potezi koji održavaju stratešku dominaciju u istočnoj Aziji i na Pacifiku, to jest u “kineskom dvorištu”.

“Takav stav više govori o našim namjerama nego o kineskim”, ocjenjuje Schwarz. “Sasvim je sigurno da američka sigurnost ne bi bila ugrožena ako neka druga zemlja ima vlastitu sferu utjecaja.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)

NEOLIBERALNI KAPITALIZAM: Globalna Prijevara koja je Superbogate Učinila još Bogatijima
Noam Chomsky: Tko je vlasnik Zemlje? Tko određuje Granice?

Filed under: TEORIJE ZAVJERE · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama