Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » Noam Chomsky: Tko je vlasnik Zemlje? Tko određuje Granice?

Noam Chomsky: Tko je vlasnik Zemlje? Tko određuje Granice?

izraelski zidUz velike tragedije na vidiku, poslije kojih prijete još veće katastrofe, možda je pogrešno i okrutno ukazivanje na druge mogućnosti koje, iako apstraktne i neizvjesne, možda vode ka boljem svijetu – i to u ne toliko dalekoj budućnosti.

Libanon sam posjetio nekoliko puta i prisustvovao trenucima velike nade i očaja, prožetih nepokolebljivom odlučnošću libanonskog naroda svladati sve teškoće i krene naprijed.

Prvi put sam posjetio Libanon – ako je to prava riječ – točno prije 60 godina. Jedne večeri, moja žena i ja smo šetali po sjevernoj Galileji u Izraelu, kada je iznenada naišao džip i iz njega nam netko viknuo da treba da se vratimo natrag – bili smo u pogrešnoj zemlji. Slučajno smo prešli granicu između Libanona i Izraela, tada neobilježenu, a sada vjerojatno teško militariziranu.

Nebitan događaj, ali s važnom poukom: legitimnost državnih granica u najboljem slučaju je uvjetna i privremena.

Većina granica je proizvoljno postavljena, nametnuta i održavana silom. Libanonsko-izraelska granica utvrđena je prije sto godina Sykes-Picot sporazumom, kojim je Otomansko carstvo podijeljeno u skladu s britanskim i francuskim imperijalnim interesima, uz ignoriranje logike terena i želja ljudi koji tamo žive. Ova granica je bila besmislena, tako da nije čudo što su je ljudi lako i nesvjesno prelazili.

Skoro svi strašni sukobi koji danas bjesne po svijetu u stvari su zaostaci imperijalnih zločina i povlačenja granica u svom interesu od strane velikih sila.

Paštuni na primjer nikada nisu priznali Durand liniju koju su povukli Britanci kako bi razdvojili Pakistan od Afganistana, niti ju je ikada priznala ijedna afganistanska vlada. Interes današnjih imperijalnih sila je da se Paštuni koji prelaze ovu liniju označe kao “teroristi” i da njihove kuće budu mete ubilačkih napada američkih bespilotnih letjelica i specijalnih jedinica.

Malo je granica na svijetu koje su bolje čuvane sofisticiranom tehnologijom i koje su predmet ostrašćenije retorike od one koja odvaja Meksiko od SAD, dvije zemlje s prijateljskim diplomatskim odnosima.

Riječ je o granici koja je utvrđena nakon američke vojne agresije u 19. stoljeću, koja je ostala dosta otvorena – sve dok je 1994. Bill Clinton nije militarizirao pokretanjem operacije “Čuvar kapije”.

Prije toga ljudi su je redovito prelazili da bi posjetili svoje rođake i prijatelje. Ova operacija je vjerojatno bila motivirana jednim drugim događajem iz iste godine – nametanjem Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA).

Clintonova administracija je dobro znala da meksički farmeri ne mogu konkurirati visoko subvencioniranom američkom agro-biznisu, niti meksičke tvrtke američkim multinacionalnim korporacijama, koje prema NAFTA propisima uživaju “nacionalni status” u Meksiku. Sve to je neizbježno dovelo do velikog imigrantskog vala iz Meksika u SAD.

Neke granice nestaju zajedno s mržnjom i konfliktima koje simboliziraju i inspiriraju. Najdramatičniji slučaj je Europa. Ona je stoljećima bila najbrutalniji regiji svijeta, razdirana gnusnim i destruktivnim ratovima. Europa je razvila tehnologiju i kulturu ratovanja koja joj je omogućila da pokori svijet. Nakon posljednjeg izljeva neopisivog divljaštva, međusobno uništavanje je prestalo s krajem Drugog svjetskog rata.

Teoretičari ovakav ishod objašnjavaju tezom prema kojoj demokratske države ne ratuju međusobno. Ali možda su Europljani samo shvatili da su do te mjere razvili svoje razarajuće potencijale da bi im, ukoliko ponovo zaigraju svoju omiljenu igru, ona vjerojatno bila i posljednja.

Europske integracije prate ozbiljni problemi, ali je to veliko pobošljanje u odnosu na ono što smo imali ranije.

Sličan ishod bi se mogao očekivati ​​i na Bliskom istoku, regiji koji do nedavno i nije imao granice. I one opet nestaju, ali na grozne načine.

Siriju razdiru naizgled neizbježni sukobi, ali dugogodišnji dopisnik s Bliskog istoka Patrick Cockburn, koji sada piše za Independent, predviđa da će sirijski požar i njegov regionalni utjecaj označiti kraj Sykes-Picot sporazuma.

Sirijski građanski rat je ponovo pokrenuo šiitsko-sunitski sukob, jednu od najgorih posljedica američko-britanske invazije na Irak prije 10 godina.

Kurdski regioni u Iraku i Siriji kreću se ka autonomiji i međusobnom povezivanju. Mnogi analitičari smatraju da ćemo prije dobiti kurdsku nego palestinsku državu.

Ako zahvaljujući međunarodnom konsenzusu Palestina ikada stekne neovisnost, njene granice s Izraelom će erodirati kao posljedica svakodnevne poslovne i kulturne razmjene, što je i ranije bivao slučaj u razdobljima relativnog mira.

Ovo bi mogao biti korak ka bližim regionalnim integracijama i možda polaganom nestajanju umjetne granice koja dijeli Galileju između Izraela i Libanona. Tako bi izletnici ponovo mogli slobodno šetaju tamo gdje smo moja žena i ja šetali prije 60 godina.

Po meni, jedino ovakav razvoj događaja nudi realnu šansu za nekakvo rješenje teškog položaja palestinskih izbjeglica, sada svedenog na još samo jednu izbjegličku katastrofu u regiji, od kada su Irak i Sirija potonuli u kaos.

Erozija granica i slični izazovi legitimnosti država naglašavaju ozbiljnost pitanja o tome tko je vlasnik zemlje. Kome pripada atmosfera zagađivana plinovima staklenika koji su, kako smo saznali u svibnju, prešli još jedan opasan razinu?

Ili da to izgovorim u obliku pitanja koja ljudi postavljaju diljem naše planete: A tko brani Zemlju? Tko zastupa prava prirode? Tko su branitelji tih općih dobara, naše zajedničke imovine?

Činjenice da je Zemlji očajnički potrebna zaštita od predstojeće ekološke katastrofe sigurno je svjesna svaka razumna i pismena osoba. Različite reakcije na tu krizu su svakako najneobičnije karakteristike trenutnog razvoja događaja.

U prvim obrambenim redovima zaštite prirode nalaze se “divljaci”: domorodci i plemena, kao što su Prva nacija u Kanadi i Aboridžini u Australiji – ostaci naroda koji su preživjeli imperijalne pohode. U prvim linijama napada su oni koji za sebe kažu da su najnapredniji i najcivilizovaniji: najbogatije i najmoćnije nacije.

Borba za ovo opće dobro ima mnoge oblike. Ona se vodi i u Turskoj, na trgu Taksim, gdje su hrabri muškarci i žene branili jedan park od rušilačkih maljeva globalizacije, gentrifikacije i autokratske vlasti.

Branioci s trga Taksim sada su na čelu globalne borbe za očuvanje općeg dobra. Sa posvećenošću i odlučnošću im se trebamo pridružiti, ako želimo da očuvamo nadu u pristojan opstanak čovječanstva u svijetu bez granica. U pitanju je naša zajednička imovina, koju ćemo ili obraniti ili izgubiti.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

TEORIJA ZAVJERE: John Kennedy je lažirao kubansku krizu !?
INFANTICID KAO NOVI POBAČAJ: Novorođenče se ne Računa kao 'živo', sve dok Roditelji to ne Odluče

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama