Balkanska Psihologija Politike: Kome ide u prilog induciranje panike?

Realna ili percipirana ugroženost zemlje, i s njom povezan strah, gone birače da se grupiraju na konzervativnom kraku političke scene.

Kada jednom popustite, kada lavina jednom krene, kada se vesta počne parati, a suverenitet rasipa, tom procesu nema kraja. Ali kada se jednom prepustite vrtlogu koji vas vuče na dno, teško je, a vjerojatno i nemoguće poslije isplivati ​​na obalu ili se dokopati čvrstog tla ispod nogu.

Štoviše, u tekstu “Kada se jednom propustite vrtlogu” (Politika, 28. svibnja), sugerira da već ima indicija da je ovako sumorna prognoza točna:

Mada politička teorija ima šta reći na ovu temu, barem djelomični odgovor na postavljena pitanja krije se u domeni psihologije. Riječ je strah, a zgodan primjer Amerika.

Prema anketama američkog javnog mnijenja, u ljeto 2001. godine, tadašnjeg predsjednika George Bush-a pozitivno je vrednovao oko 51% posto biračkog tijela. Nekoliko dana nakon terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New York-u, u rujnu iste godine, podršku mu je iskazivalo čak 90% posto Amerikanaca s pravom glasa. Štoviše, nije ostala ograničena na odgovor Bush-ove administracije na teroristički čin, već se prelila i na njegovu ekonomsku i socijalnu politiku.

Razumljivo, ovako visok stupanj potpore nije se mogao dugo održati; svejedno, do kraja prvog mandata, Bushu nisu mogli ozbiljnije nauditi rastuće unutarnje i vanjsko nezadovoljstvo ratom u Iraku, vidno oslabljen image Amerike u velikom dijelu svijeta, informacije o propustima američkih sigurnosnih službi u periodu koji je prethodio napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Krajem tog prvog mandata, pojavile su se i prve znanstvene analize ovakvog razvoja situacije.

Robb Willer, sociolog sa Sveučilišta Cornell, pratio je, na primjer, što se događa s Bush-ovim rejtingom u trenutku kada je njegova administracija podignuta na nivo opasnosti od terorističkog napada. Prema rezultatima Willerove studije, nakon svakog novog upozorenja da bi mogao uslijediti novi teroristički napad, izdanog u periodu između veljače 2001. i svibnja 2004, podrška politici američkog predsjednika rasla je za nekih 2.75 postotnih poena.

Fenomen da pozicija vlasti jača ukoliko postoji realna ili percipirana opasnost po zemlju nije nepoznat u sociologiji i političkoj teoriji. Psihološka istraživanja pokazuju, međutim, da nije riječ o krizi ili opasnosti uopće, već o strahu koji generiraju katastrofična predviđanja i očekivanja.

U nastojanju da utvrde da li emocija straha igra ulogu determinante političkog opredjeljenja, psiholozi Mark Landau i Sheldon Solomon su izveli jednostavnu studiju sa zadatkom “dopuni riječ”. Učesnicima u studiji davali su nizove nedovršenih riječi; na primjer, “coff__”, “sk_ll” i “gr_ve”. Zadatak ispitanicima je taj da je naloženo da popune praznine tako da dobiju riječ koja u engleskom ima neko značenje.

Prije prezentacije samog zadatka, subjekti su izloženi različitim subliminalnim podražajima (subliminalno znači da prezentacija stimulusa traje dovoljno dugo dok ga mozak registrira, ali kraće nego što je potrebno da bi bio obrađen do razine svijesti). Dijelu ispitanika na tren su predstavljene kombinacije slova i brojki koje asociraju na terorizam (na primjer, akronim za Svjetski trgovački centar, “WTC”, i datum terorističkog napada na New York “9/11″), dok je druga polovica ispitanika izložena neutralnim stimulansima, kao što su pozivni brojevi američkih država i gradova.

Rezultati Landau-Solomonove studije pokazali su da nesvjesne asocijacije na terorizam utječu na izvršenje zadatka. Kod subjekata primovanih na podražaje povezane u svijesti ispitanika s terorističkim napadom na New York češće su se pojavljivale riječi, kao što su “coffin” (kovčeg), “skull” (lubanja) i “grave” (grob), dok su ostali ispitanici češće formirali riječi poput “coffee” (kava), “skill” (vještina) i “grove” (šumarak).

U drugom dijelu studije, izvedenom neposredno nakon opisanog zadatka i relevantniji za kontekst koji nas ovdje interesira, pokazalo se da su ispitanici iz skupine primorane asocijacijom na terorizam (prema demografskim i drugim bitnim značajkama slični kontrolnoj skupini) češće i u većoj mjeri iskazivali spremnost da se slože s politikom predsjednika Busha, i to ne samo u pogledu borbe protiv terorizma, već općenito.

Vezu između straha i podrške određenim politikama, studijom čiji su rezultati objavljeni u časopisu Science 2008., utvrdio je i Douglas Oxley, profesor političke psihologije na Sveučilištu Wyoming i njegovi suradnici.

Iz veće grupe ispitanika, odraslih stanovnika Nebraske, Oxley i njegov tim izvdvojili su 46 subjekata snažnih konzervativnih, odnosno jakih liberalnih stavova. Potom su, doduše u laboratorijskim uvjetima, mjerili intenzitet reakcije ispitanika na podražaje koji induciraju prijetnju, odnosno strah; primjerice, vizualno prezentirani prizori unakaženih lica ili iznenadno emitiran zastrašujući, glasan zvuk. Ponovo, pokazalo se da izloženost prijetnji i reakcija straha stoje u pozitivnoj korelaciji s podrškom politici administracije George Busha.

Psihologija politike je relativno nova disciplina, barem u eksperimentalnoj formi, tako da među istraživačima nema slaganja u pogledu tumačenja nalaza dobivenih u opisanim i sličnim studijama. Landau i Solomon sugeriraju da njihovo istraživanje upućuje na zaključak kako realna ili percipirana ugroženost zemlje, i s njom povezan strah, gone birače da se grupiraju na konzervativnom kraku političke scene. Oxley i suradnici se pak klone zalaganju u nijanse, opredjeljujući se za grublje tumačenje: u “teškim” vremenima, birači su skloniji podržati vlast.

Američka realnost iz razdoblja Bushove administracije i njegovog rata protiv terorizma više idu na ruku Landau i Solomonu. U godinama poslije terorističkog napada na New York, javnost SAD, i prema znanstvenim studijama i prema istraživanjima javnog mnijenja, postala je naklonjenija konzervativnim politikama. Štoviše, odmah nakon 9/11 nastala je čitava nova politička grupacija 9/11 neokonzervativaca, sačinjena od ljevičara i liberala koje su događaji iz rujna 2001. natjerali da promjene ideologiju i prijeđu u redove konzervativaca.

S druge strane, neki teoretičari, imajući u vidu da psihologija politike kao disciplina ni izbliza nije razvijena do razine kojas bi omogućila uopćavanja empirijskih nalaza, predlažući da se rezultati ovakvih istraživanja stave u kontekst teror-menadžment teorije. Iz nje proizlazi da dirketno podsjećanje na vlastitu smrtnost i konačnost doprinosi učvršćivanju postojećeg pogleda na život, neovisno od toga da li je on konzervativan ili liberalan.

Drugim riječima, u globalno kriznim vremenima, bilo bi za očekivati ​​da konzervativci postanu konzervativniji, a liberalni liberalniji. Posljedično, na unutrašnjepolitičkom planu, opasnost po zemlju, bilo da je realna ili produkt spina, rezultira oštrim političkim podjelama.
 
 
(tacno.net/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=14169"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]