Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » PROTESTI I DEMONSTRACIJE: Lažni aktivizam društvenih mreža

PROTESTI I DEMONSTRACIJE: Lažni aktivizam društvenih mreža

revolucija-online-lažni-aktivizamPlatforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitteru-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljude koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi.

Jednog ponedjeljka u četiri i trideset poslijepodne, 1. veljače 1960. godine, četiri studenta su sjedjela za šankom na kojem se služila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehničkom fakultetu Sjeverne Karoline, crnačkom fakultetu koji je od središta bio udaljen oko kilometar i po.

“Molim vas jednu kavu”, rekao je jedan od učenika, Ezell Blair, konobarici.
“Ne služimo crnce”, odgovorila je.

Šank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti šezdeset-šestero ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, prišla je studentima i pokušala ih upozoriti. “Vaše ponašanje je glupo, nerazumno!”, rekla im je. Oni se nisu pomaknuli. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaključan. Četvorica su i dalje ostala sjediti. Na kraju su izašli na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uključujući fotografa iz novina Greensboro Record. “Vratit će sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta”, rekao je jedan od četvorice učenika.

Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam muškaraca i četiri žene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva četvorica. Muškarci su bili odjeveni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom školske knjige i učili su sjedeći za šankom. U srijedu su im se pridružili studenti iz crnačke srednje škole, Dudley High, pa je broj protestanata porastao na osamdeset. Do četvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uključujući tri bijelkinje, iz studentskog doma Greensboro, Sveučilišta Sjeverne Karoline. Do subote je na “sjedeljci” bilo šest stotina ljudi. Ljudi su izašli na ulice. Bijeli tinejdžeri su mahali zastavama Konfederacije (prim. prev. Nekadašnji robovlasnički jug). Netko je bacio petardu. U podne je stigao nogometni klub Poljoprivrednog fakulteta. “Evo stižu razbijači”, povikao je jedan od bijelih učenika.

Do sljedećeg ponedjeljka, sjedeljke su se proširile na Winston-Salem, koji je bio udaljen oko četrdeset kilometara i Durham, na 75 kilometara daleko. Sutradan su se pridružili studenti sa Učiteljskog fakulteta Fayetteville Johnson C. Smith, u mjestu Charlotte, da bi se u srijedu uključili i studenti sa Fakulteta St. Augustine i Univerziteta Shaw, u mjestu Raleigh. U četvrtak i petak, protest je prešao državnu granicu, zahvativši Hampton i Portsmouth (Virginia), Rock Hill (Južna Karolina), i Chattanooga (Tennessee).

Do kraja mjeseca, sjedeljke su se proširile po cijelom Jugu, sve do Teksasa na zapadu. “Svakog studenta kojeg sam sreo pitao sam kako je bilo prvog dana prosvjeda na njegovom kampusu”, pisao je politički teoretičar Michael Walzer za Dissent. “Odgovor je bio uvijek isti: ‘To je bilo poput groznice. Svi su htjeli sudjelovati. ‘”Na kraju je nekih sedam tisuća sudionika sudjelovalo u prosvjedima. Na tisuće je uhićeno, a na tisuće je postalo još radikalnije. Ovi događaji ranih šezdesetih su prerasli u rat za građanska prava koji je zahvatio jug narednih godina tog desetljeća – a sve se to događalo bez email-a, SMS-a, Facebook-a, ili Twitter-a.

Svijet je, kažu, usred revolucije. Nove alate društvenih medija su nanovo izumile društveni aktivizam. Uz Facebook i Twitter i njima slične društvene mreže, tradicionalni odnos između političkih vlasti i volje javnosti je potpuno izmijenjen, olakšavajući nemoćnima da međusobno surađuju, koordiniraju akcije i progovore o svojim problemima. Kada je deset tisuća protestanata izašlo na ulice Moldavije u proljeće 2009. godine, kako bi protestirali protiv tadašnje vlade u toj državi, akcija je nazvana Twitter revolucija, zbog toga što je ova društvena mreža korištena za okupljanje demonstranata.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada su studentski protesti uzdrmali Teheran, State Department je poduzeo nesvakidašnji korak tražeći od Twitter-a da suspendira zakazano održavanje svoje web stranice, jer Administracija nije željela da ključna alat za organiziranje bude izvan upotrebe u jeku demonstracija.

“Bez Twitter-a, ljudi u Iranu ne bi osjećali moć i samopouzdanje da ustanu u obranu slobode i demokracije”, Mark Pfeifle, bivši savjetnik za državnu sigurnost, je kasnije napisao, tražeći da Twitter bude nominiran za Nobelovu nagradu. Nekada su se aktivisti definirali prema svojim ciljevima, a sada se definiraju prema alatima. Facebook ratnici idu online kako bi se borili za promjene.

“Vi ste naša jedina nada,” James K. Glassman, bivši viši dužnosnik State Department-a, je rekao grupi cyber aktivista na nedavnoj konferenciji koju su sponzorirali Facebook, AT & T., Howcast, MTV, i Google. Stranice poput Facebook-a, rekao je Glassman, “daju SAD-u značajnu komparativnu prednost nad teroristima. Prije izvjesnog vremena, rekao sam da nas je Al Qaeda ‘jela za doručak’ na Internetu’. To više nije slučaj. Al Qaeda je ostala u Web 1.0. Internet je sada stvar interakcije i konverzacije. “

Ovo su jake, i zbunjujuće tvrdnje. Zašto je bitno tko koga “jede za doručak” na internetu? Jesu li ljudi koji se ulogiraju na svoj Facebook račun zaista naša jedina nada? A što se tiče moldavijske Twitter revolucije, Evgeny Morozov, znanstvenik sa Stanforda koji je bio najuporniji kritičar digitalnog evanđelizma, tvrdi da je Twitter imao slab značaj u Moldaviji, zemlji u kojoj postoji vrlo mali broj korisnika Twitter-a.

A moguće je da to i nije bila revolucija, jer su protesti – kako sugerira Anne Applebaum u Washington Post-u mogli biti i inscenirani od strane vlade. (U zemlji koja se paranoično plaši rumunjskog revanšizma, protesnici su mahali rumunjskom zastavom nad zgradom Parlamenta.) U slučaju Irana, ljudi koji su se na Twiter-u bavili demonstracijama su uglavnom svi bili na Zapadu.

“Vrijeme je da se uloga koju je Twitter imao u događajima u Iranu pravilno prikaže,” napisao je Golnaz Esfandiari ovog ljeta u listu Foreign Policy. “Jednostavno rečeno: U Iranu nije bilo Twitter revolucije.” Utjecajni blogeri, kao što je Andrew Sullivan, koji veliča ulogu društvenih medija u Iranu, nastavlja Esfandiari, su pogrešno shvatili situaciju. “Zapadni novinari koji nisu mogli, ili se nisu htjeli potruditi, da dođu do ljudi koji su bili na mjestu događaja u Iranu jednostavno su nalazili informacije na Twiter-u na engleskom jeziku, na temu izbora u Iranu”, napisala je. “U svemu tome, kao da se nitko nije zapitao zašto bi ljudi pokušavali koordinirati prosvjede u Iranu na bilo kojem drugom jeziku osim na Farsi.”

Nešto od ove grandioznosti se moglo i očekivati. Inovatori imaju običaj da budu Solipsist. Oni često žele na silu uklopiti sve činjenice i iskustva u njihov novi model. Kao što je napisao povjesničar Robert Darnton, “Čudo komunikacijske tehnologije sadašnjosti proizvodi lažnu svijest o prošlosti čak i u smislu da komunikacija nema povijesti, ili da nema ništa vrijedno spomena prije ere televizije i interneta”. Ali u pitanju je nešto drugo, u pretjeranom entuzijazmu u vezi s društvenim medijima, pedeset godina nakon jedne od najveličanstvenijih epizoda društvenih previranja u američkoj povijesti, čini se da smo zaboravili što je aktivizam.

Ranih šezdesetih Greensboro je bio mjesto gdje se na rasnu neposlušnost redovito uzvraćalo nasiljem. Četiri studenta koji su prvi sjeli za šank bili se prestrašeni. “Da je netko došao iza mene i rekao ‘Buuu’, ja bih se srušio sa stolice”, rekao je jedan od njih kasnije. Prvog dana, poslovođa restorana je obavijestio šefa policije koji je odmah poslao dva policajca u restoran. Trećeg dana, banda bijelih siledžija je došla za šank i nadmeno stala iza protestanata, mumljajući prijetnje i epitete poput “čičkoglavi crnčuga”. Pojavio se i vođa lokalnog Ku Klux Klana. U subotu, tenzije su narasle, neko je izvijestio da je postavljena bomba i cijeli restoran je morao biti evakuiran.

Opasnost je bila još veća tijekom projekta “Ljeto mira” 1964. godine u Mississippiju, još jedne od kampanja koje su prethodile pokretu za građanska prava. Studentski nenasilni koordinacijski odbor je regrutirao stotine Sjevernjaka, većinom bijelaca, neplaćenih volontera, da vode “škole slobode”, registriraju crne glasače i podignu svijesti o građanskim pravima na Jugu. “Nitko ne smije nigdje ići sam, ali naročito ne u automobilu i ne noću,” glasile su upute koje su dobili. U roku od svega nekoliko dana kako su stigli u Misisipi, tri volontera Michael Schwerner, James Chaney, i Andrew Goodman su oteti i ubijeni, a kasnije tijekom ljeta, trideset sedam crnačkih crkava je zapaljeno, a na desetke sigurnih kuća su bačene bombe; volonteri su pretučeni, na njih je pucano, hapšeni su i jurili su ih kamioneti puni naoružanih ljudi. Četvrtina od ukupnog broja prijavljenih za program je odustala. Aktivizam koji dovodi u pitanje status quo koji napada duboko ukorijenjene probleme nije za slabiće.

Što ljude čini sposobnim za ovu vrstu aktivizma? Standfordski sociolog Doug McAdam je usporedio osobe prijavljene za “Ljeto mira” koje su ostale u programu s onima koje su odustale i otkrio da ključna razlika nije bila, kako bi se moglo očekivati, u ideološkom žaru. “Svi prijavljeni sudionici i oni koji su odustali su se jednako pokazali kao duboko posvećeni, svjesni pobornici ciljeva i vrijednosti programa Ljeto mira,” zaključio je. Ono što je bilo važnije je bio stupanj osobne veze sudionika s pokretom za građanska prava. Od svih volontera je zatraženo da daju popis osobnih kontakata ljudi za koje su htjeli da budu obaviješteni o njihovim aktivnostim i ispostavilo se da su sudionici, češće nego oni koji su odustali od programa, imali bliske prijatelje koji su također išli u Misissipi. Aktivizam visokog rizika, zaključio je McAdam, je fenomen “jakih veza”.

Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Jedna studija Crvenih brigada, talijanske terorističke skupine iz sedamdesetih, je otkrila da je sedamdeset posto regrutiranih već imalo najmanje jednog dobrog prijatelja u organizaciji. Isto vrijedi i za ljude koji su se pridružili mudžahedinima u Afganistanu. Čak i revolucionarne akcije koje djeluju spontano, kao što su demonstracije u Istočnoj Njemačkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida, su u srži, fenomen jakih veza. Oporbeni pokret u Istočnoj Njemačkoj se sastojao od nekoliko stotina grupa, od kojih je svaka imala u prosjeku dvanaest članova. Grupe su imale ograničen kontakt s drugima, a u to vrijeme je samo trinaest posto Istočnih Nijemaca imalo telefon. Sve što su znali je da se ponedjeljkom navečer, ispred Crkve Svetog Nikole u centru Leipziga, ljudi okupljaju da bi iskazali svoju ljutnju na državu. A ono što je bilo presudno za to ko će se pojaviti su bili “kritični prijatelji”, a što ste imali više prijatelja koji su bili kritični prema režimu postojala je veća vjerojatnost da ćete se pridružiti prosvjedima.

Tako da je ključna činjenica u vezi s četvoricom studenata prve godine za šankom u Greensboro-David Richmond, Franklin McCain, Ezell Blair, i Joseph McNeil bio njihov međusobni odnos. McNeil i Blair su bili cimeri u studentskom domu Poljoprivrednog fakulteta Scott Hall. Richmond je dijelio sobu sa McCainom na katu iznad, a Blair, Richmond i McCain su svi išli u srednju školu Dudley. Njih četvorica bi prokrijumčarili pivo u studentski dom i razgovarali do kasno u noć u Blairovoj i McNeilovoj sobi. Svi bi se prisjetili ubojstva Emmett Till 1955. godine, bojkota autobusnog prijevoza u Montgomeryju iste godine, i obračuna u Little Rock 1957. godine. Sjedeljka u Woolworth je bila McNeilova ideja. Razgovarali su o tome gotovo mjesec dana. Zatim je McNeil došao u sobu i pitao ostale da li su spremni. Nastala je stanka, a McCain je rekao na način koji je moguć samo među ljudima koji razgovaraju do kasno u noć, “Jeste li kukavice?”. Ezell Blair je skupio hrabrosti da sljedećeg dana traži kavu jer su uz njega bili njegov cimer i dva dobra prijatelja iz srednje škole.

Aktivizam koji se veže uz društvene medije uopće nije ovakav. Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitter-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljudi koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi. Zbog toga možete imati tisuću “prijatelja” na Facebooku, što nikada ne biste mogli u stvarnom životu.

Ovo je na mnogo načina divna stvar. I slabe veze imaju svoje prednosti, kako je primijetio sociolog Mark Granovetter. Naši poznanici i naši prijatelji su naš najveći izvor novih ideja i informacija. Internet nam omogućuje da eksploatiramo prednosti ovakvih udaljenih veza uz zadivljujuću učinkovitost. To je sjajno za širenje inovacija, interdisciplinarnu suradnju, povezivanje prodavača i kupaca, i za ostale vrste logistike. Ali slabe veze rijetko vode u aktivizam visokog rizika.

U novoj knjizi pod nazivom “Efekt vilinog konjica: Brz, učinkovit i moćan način upotrebe društvenih medija za postizanje društvenih promjena,” biznis konzultant Andy Smith i profesor s Ekonomskog fakulteta Stanford Jennifer Aaker navode priču Sameer Bhatia, mladog poduzetnika iz Silikonske doline koji se razbolio od akutne leukemije. To je savršena ilustracija prednosti društvenih medija. Bhatia je morao uraditi transplantaciju koštane srži, ali nije mogao naći odgovarajućeg donatora među rodbinom i prijateljima. Najveća vjerovatnoća je postojala među pripadnicima iste etničke skupine, a u državnom registru donatora koštane srži bilo je malo ljudi iz južne Azije. Njegov poslovni partner je zatim poslao e-mail objašnjavajući u kakvoj je Bhatia situaciji na adrese više od četiri stotine poznanika, koji su dalje proslijedili e-mail svojim poznanicima; Facebook i YouTube su bili posvećeni kampanji Pomozimo Sameer. Na kraju je registrirano gotovo dvadeset pet tisuća novih donatora koštane srži, i Bhatia je pronašao odgovarajućeg donatora.

Ali kako je kampanja postigla da se tako mnogo ljudi prijavilo? Tako što nisu tražili mnogo od njih. To je jedini način da utječete na nekog koga zapravo ne poznajete učiniti nešto za vas. Možete pridobiti tisuće ljudi da se registriraju kao donatori, jer je to vrlo lako učiniti. Treba samo poslati bris iz usta,a vjerovatnoća da je vaša koštana srž kompatibilna s osobom kojoj je potrebna je vrlo mala i provedete nekoliko sati u bolnici. Doniranje koštane srži nije mala stvar. Ali ne uključuje financijski ili osobni rizik; Ne znači da treba provesti ljeto bježeći pred kamionima naoružanih ljudi. Od vas se ne traži da se suprotstavite društveno uvriježenim normama i praksama. Ustvari, to je vrsta predanosti koja će vam donijeti samo društveno priznanje i pohvalu.

Propovjednici društvenih medija ne razumiju tu razliku; čini se da oni vjeruju da je Facebook prijatelj isto što i pravi prijatelj i da je prijavljivanje u registar donatora u Silicijskoj dolini danas aktivizam u istom smislu kao sjedenje za rasno podijeljenim šankom u Greensborou 1960. godine.

“Društvene mreže su naročito uspješne u podizanju motivacije”, pišu Aaker i Smith. Ali to nije istina. Društvene mreže su uspješne u podizanju učešća tako što smanjuju razinu motivacije koja je potrebna za sudjelovanje.

Facebook stranica Koalicije Spasimo Darfur ima 1,282,339 članova, koji su donirali u prosjeku devet centi svatko. Sljedeća najveća dobrotvorna akcija za Darfur na Facebook-u ima 22,073 članova, koji su donirali u prosjeku trideset pet centi. Pomozite da spasimo Darfur ima 2,797 članova, koji su dali u prosjeku petnaest centi.

Glasnogovornik za Koaliciju Spasimo Darfur je rekao za Newsweek, “Mi ne vrednujemo nečiji doprinos pokretu prema tome koliko su novca dali. To je snažan mehanizam za angažiranje ove kritične populacije. Oni informiraju svoju zajednicu, prisustvuju događajima, volontiraju. To nije nešto što možete izmjeriti gledajući popis donacija.

“Drugim riječima, Facebook aktivizam je uspješan ne tako što motivira ljude da se stvarno žrtvuju, već tako što ih motivira da rade stvari koje ljudi rade kada su dovoljno motivirani da se zaista žrtvuju. Daleko je to od šanka u Greensborou.”

Studenti koji su se pridružili sjedeljkama diljem Juga tijekom zime 1960. godine opisuju pokret kao groznicu. Ali pokret za građanska prava je bio više kao vojna kampanja nego kao zaraza. Kasnih pedesetih je bilo šesnaest sjedeljki u raznim gradovima na Jugu, petnaest su ranije organizirale organizacije za građanska prava kao što su NAACP i CORE. Izvidjeli su moguće lokacije za aktivizam. Napravili su planove. Aktivisti pokreta su držali obuke i pružali utočište za buduće protesnike. Četvorka iz Greensboro su bili proizvod ove prethodnice: svi su bili članovi Omladinskog vijeća NAACP. Bili su bliski sa šefom lokalnog ogranka NAACP. Bili su upoznati s ranijim valom sjedeljki u Durhamu, i sudjelovali u seriji sastanaka u okviru pokreta u crkvama aktivista. Kada se pokret sjedeljki proširio iz Greensboro na cijeli Jug, nije se širio ravnomjerno. Širio se u onim gradovima koji su imali postojeće “centre pokreta” jezgara posvećenih i obučenih aktivista spremnih da groznicu pretvore u akciju.

Pokret za građanska prava je bio aktivizam visokog rizika. Također je bio, što je ključno, strateški aktivizam: otpor sustavu izveden s preciznošću i disciplinom. NAACP je bila centralizirana organizacija, vođena iz New York-a prema strogo definiranim operativnim procedurama. Na Konferenciji kršćanskih vođa Juga, Martin Luther King, Jr.., Bio apsolutan autoritet. U centru pokreta je bila crnačka crkva, koja je imala, kako je istaknuo Aldon D. Morris u svojoj odličnoj studiji 1984. godine, “Korjeni Pokreta za građanska prava”, jasnu podjelu poslova među mnogobrojnim odborima i disciplinskim skupinama. “Svaka skupina je bila zadužena za određen zadatak i koordinirala je svoje aktivnosti preko nadležnih struktura,” piše Morris. “Pojedinci su bili odgovorni za zadatke koji su im dodijeljeni, a veće konflikte je rješavao svećenik, koji je obično imao vrhovnu vlast nad kongregacijom.”

Ovo je druga ključna razlika između tradicionalnog aktivizma i online varijante: društveni mediji nemaju ovakvu hijerarhijsku organizaciju. Facebook i njemu slični su poput alata za izgradnju mreža, koje su suprotne, po strukturi i prirodi, hijerarhiji. Za razliku od hijerarhija, s pravilima i procedurama, mrežu ne kontrolira jedna središnja vlast. Odluke se donose konsenzusom, a veze koje povezuju ljude sa grupom su labave.

Ova struktura čini mreže vrlo fleksibilnim i prilagodljivim u situacijama s niskim rizikom. Wikipedia je savršen primjer. Ne postoji urednik koji sjedi u New York-u i upravlja objavljenim informacijama. Informacije objavljuju pojedinci. Kada bi se svi unosi u Wikipediji sutra izbrisali, sadržaj bi brzo bio vraćen, jer to se događa kada tisuće pojedinaca spontano posvete svoje vrijeme nekom zadatku.

Ima mnogo stvari, međutim, koje mreža ne radi dobro. Automobilske tvrtke mudro koriste mrežu kako bi organizirali stotine dobavljača, ali ne i za dizajn automobila. Nitko ne vjeruje da se artikuliranje koherentne filozofije dizajna najbolje postiže raširenim, obezglavljenim sustavom organizacije. Mreže nemaju centraliziranu strukturu vodstva i jasne granice nadležnosti, pa imaju prave poteškoće u postizanju konsenzusa i postavljanju ciljeva. Oni ne mogu razmišljati strateški; oni su kronično podložni konfliktu i pogreškama. Kako napraviti težak izbor između taktika ili strategija ili filozofskog pravca kada svi imaju jednako pravo dati svoje mišljene?

Palestinska oslobodilačka organizacija je počela kao mreža, a stručnjaci za međunarodne odnose Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog što su zapali u takve probleme kako su rasli: “Strukturalne karakteristike tipične za mreže: odsustvo središnje vlasti, autonomija protivničkih skupina, i nesposobnost da se arbitriraju svađe kroz formalne mehanizme, učinili su PLO pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutarnje konflikte. “

“U Njemačkoj sedamdesetih”, nastavljaju oni, “daleko složniji i uspješniji ljevičarski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizirali, sa profesionalnim menadžmentom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrirani na sveučilišta, gdje su mogli uspostaviti centralno vodstvo, povjerenje, zajedništvo putem redovitih, sastanaka licem u lice. “Rijetko su izdavali svoje drugove po oružju tijekom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desničari su bili organizirani kao decentralizirane mreže i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovito infiltrirane, a članovi, kada bi bili uhićeni, brzo su odavali svoje kolege. Slično tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se raštrkala u mrežu, pokazala se daleko manje uspješnom.

Nedostaci mreža rijetko dolaze do izražaja ako mreža nije zainteresovana za sistematske promjene ako samo želi uplaši ili ponizi ili privući pažnju ili ako nema potrebe za strateškim razmišljanjem. Ali ako preuzimati snažan i organiziran sustav morate biti hijerarhija. Bojkot autobusnog prijevoza u Montgomeryju je zahtijevao sudjelovanje desetaka tisuća ljudi koji su ovisili od javnog prijevoza da bi putovali na posao i s posla svaki dan. To je trajalo godinu dana. Kako bi uvjerili ove ljude da ostanu vjerni cilju, organizatori bojkota su zadužili sve lokalne crnčke crkve održavati moral, i organizirali besplatnu alternativnu službu prijevoza privatnim automobilima s četrdeset osam dispečera i četrdeset dvije polazne stanice.

Čak je Vijeće bijelih građana, kako je King kasnije rekao, priznalo da je sustav prijevoza privatnim automobilima radio sa “vojničkom preciznošću”. Do Kingovog dolaska u Birmingham, za vrhunac obračuna sa šefom policije Eugene (Bull) Connor, on je imao budžet od milijun dolara i stotinu stalnih članova na terenu, podijeljenih u radne jedinice. Sama operacija je bila podijeljena u postupno eskalirajuće faze, unaprijed planirane. Podrška je davana na redovitim masovnim sastancima koji su se naizmjenično održavali u crkvama u gradu.

Bojkoti i sjedeljke i nenasilni otpor – koji su bili odabrano oružje za Pokret za građanska prava – su visoko rizične strategije. Ostavljaju malo prostora za konflikt i pogrešku.

Ako samo jedan protestant odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog prosvjeda je kompromitiran. Entuzijaste za društvene medije bi nas željeli uvjeriti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lakši da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mreže su komplicirane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristične za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. pokušao izvršiti wiki-bojkot u Montgomeryju, bio bi pregažen bijelom strukturom moći. A od kakve bi koristi bila alat za digitalnu komunikaciju u gradu gjde se do devedeset osam posto crnačke zajednice moglo doći svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu – disciplina i strategija – su stvari online društveni mediji ne mogu pružiti.

Biblija pokreta društvenih medija je “Evo nama svakoga”, koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Sveučilištu New York, je htio pokazati organizacijsku moć Interneta, a on počinje pričom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivann, nakon što je ona zaboravila svoj mobilni telefon, na zadnjem sjedištu njujorškog taksija. Telefonska tvrtka je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejdžerke iz Queensa, koja ga je koristila za fotografiranje sebe i svojih prijatelja.

Kada je Evan poslao mail tinejdžerki, Sashi, tražeći telefon natrag, ona je odgovorila da njegovo “bijelo dupe” nije zaslužilo da ga dobije natrag. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao što se dogodilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Netko je pronašao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Netko je pronašao njenu adresu na internetu i snimio video njene kuće prolazeći kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Priču je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada već primao deset e-mail-ova u minuti.

Napravio je oglasnu ploču za čitatelje da podijele svoje priče, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su otišli u policiju, ali je policija stavila izvještaj pod “izgubljeno”, a ne “ukradeno”, čime se slučaj zatvorio. “Moji su već milijuni čitatelja pratili priču”, piše Shirky, “a desetke velikih novina su prenijele priču.” Popustivši pod pritiskom, njujorška policija je ponovno klasificirala predmet pod “ukraden”. “Sasha je uhićena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick mobitel .

Argument koji daje Shirky je da se ovako nešto nikada ne bi moglo dogoditi prije ere interneta i on je u pravu. Evan nikada ne bi mogao ući u trag Sashi. Priča o Sidekick-u nikada ne bi bila objavljena. Nikada ne bi bila skupljena armija ljudi za ovu bitku. Policija ne bi popustila pod pritiskom jedne osobe koja je zagubila nešto trivijalno poput mobitela. Priča, ilustrira “jednostavnost i brzinu kojom se grupa može mobilizirati za ispravan cilj” u doba interneta.

Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji. Ali to je jednostavno forma organiziranja koja preferira slabe veze koje nam pružaju informacije nasuprot jakim vezama koje nam pomažu da istrajemo kada se suočimo s opasnošću. To preusmjerava našu energiju sa organizacija koje promoviraju stratešku i discipliniranu aktivnost prema onima koje promoviraju fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj način je aktivistima lakše se izraze, a teže time izvrše neki utjecaj. Instrumenti društvenih medija su dobri da se postojeći društveni poredak učini efikasnijim. Oni nisu prirodan neprijatelj statusu quo. Ako smatrate da je svijetu potrebno samo da se malo zagladi, to ne bi trebalo da vam smeta. Ali ako mislite da još uvijek ima šankova koje treba integrirati, trebalo bi da se zamisliti nad ovim.

Shirky završava priču o izgubljenom Sidekick-u pitajući pretenciozno, “Što je sljedeće?” Nesumnjivo zamišljajući buduće valove digitalnih prosvjednika. Ali on je već dao odgovor na to pitanje. Ono što će se sljedeće dogoditi je – još istog. Umrežen svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao što je pomaganje ljudima sa Wall Street-u da vrate svoje telefone tinejdžerki. Viva la revolución.
 
Original: The New Yorker
(6yka.com/uredio:nsp)

PRESTANITE JESTI SMEĆE: Koji sve Opasni Sastojci Vrebaju iz Brze Hrane?
Evolucionističke Prijevare o Postanku Života na Zemlji

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama