KRIMINALCI IMAJU MANJE RAZVIJENIJI MOZAK: Kako Prepoznati Ubojicu?

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)