Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Novi Svjetski Poredak » EUROPSKA UNIJA: Demokracija, solidarnost i europska kriza

EUROPSKA UNIJA: Demokracija, solidarnost i europska kriza

europska-unija-parlamentEuropska unija duguje svoje postojanje naporima politi─Źkih elita koje su mogle ra─Źunati na pasivni pristanak manje ili vi┼íe indiferentnog stanovni┼ítva, dokle god su ljudi mogli u Uniji prepoznaju svoj ekonomski interes imaju─çi u vidu sve prednosti i nedostatke.

Unija je sebe legitimirala u o─Źima gra─Ĺana prvenstveno zbog svojih rezultata, a ne zbog ─Źinjenice da je ispunila politi─Źku volju gra─Ĺana. Ovakvo stanje stvari obja┼ínjeno je ne samo povije┼í─çu njenog podrijetla nego i pravnom osnovom ove jedinstvene tvorevine. Europska sredi┼ínja banka, Komisija i Europski sud pravde tijekom desetlje─ça su na najdublji mogu─çi na─Źin utjecali na svakodnevni ┼żivot europskih gra─Ĺana, iako su ove institucije najmanje podlo┼żne demokratskoj kontroli. ┼átovi┼íe, Europski savjet, koji je energi─Źno preuzeo inicijativu u dana┼ínjoj krizi, sastavljen je od ┼íefova vlada ─Źija je uloga u o─Źima gra─Ĺana da zastupaju njihove nacionalne interese u dalekom Bruxellesu. Na kraju, bar je Europski parlament trebalo uspostaviti most izme─Ĺu politi─Źkog sukoba mi┼íljenja u nacionalnim arenama i zna─Źajnim odlukama koje se donose u Bruxellesu – ali na ovom mostu gotovo da uop─çe nema prometa.

Tako do danas opstaje raskorak na europskoj razini izme─Ĺu javnog mnijenja i javne volje s jedne strane, i politike koja se realno provodi u rje┼íavanju aktualnih problema s druge strane. Ovo tako─Ĺer obja┼ínjava za┼íto su koncepcije Europske unije i ideje o njenom budu─çem razvoju ostale nejasne me─Ĺu gra─Ĺanima. Kompetentna mi┼íljenja i artikulirani stavovi uglavnom su monopol profesionalnih politi─Źara, ekonomskih elita i stru─Źnjaka u odre─Ĺenim podru─Źjima; ─Źak ni javno aktivni intelektualci koji obi─Źno sudjeluju u raspravama o goru─çim pitanjima nisu uspjeli svladati ova pitanja.

Ono ┼íto danas ujedinjuje europske gra─Ĺane jesu euroskepti─Źni stavovi koji su postali jo┼í nagla┼íeniji u svim dr┼żavama ─Źlanicama tijekom krize, istina u svakoj zemlji iz razli─Źitih i sasvim suprotnih razloga. Ovu tendenciju bi politi─Źke elite mogle uzeti u obzir; ali rastu─çi otpor gra─Ĺana zaista nije presudno pitanje za realni te─Źaj europske politike koji je uglavnom odvojen od nacionalnih arena. Pravi tijek rje┼íavanja krize odre─Ĺuje i provodi na prvom mjestu ┼íirok skup pragmati─Źnih politi─Źara koji promoviraju postupnu agendu ali bez sveobuhvatne perspektive. Oni su orijentirani ka stavu “vi┼íe Europe” jer ┼żele izbje─çi daleko dramati─Źniju i vjerojatno skuplju alternativu ukidanja eura.

Komisija, predsjedni┼ítvo Vije─ça i Europska sredi┼ínja banka – u briselskom ┼żargonu poznati kao “institucije” – najmanje su podlo┼żni legitimacijskim pritiscima zbog svoje relativne udaljenosti od nacionalnih javnih sfera. Tako da je njihovo zadu┼żenje bilo da u prosincu 2012. predstave prvi detaljniji dokument u kojem Europska unija predla┼że perspektivu za reforme na srednji i du┼żi rok, koje idu dalje od dana┼ínjih reakcija kojim se prvenstveno samo kupuje vrijeme u rje┼íavanju kriti─Źnih simptoma. U ovoj pro┼íirenoj perspektivi pa┼żnja vi┼íe nije usmjerena na zbroj novijih uzroka koji su od 2010. spojili globalnu bankarsku krizu sa za─Źaranim krugom prezadu┼żenih europskih dr┼żava i nedovoljno kapitaliziranih banaka koje su jedna drugu me─Ĺusobno refinancirale. Taj va┼żni Nacrt (Blueprint), kako je nazvan, trebao je davno biti usvojen i on ukazuje na dugoro─Źne strukturne uzroke sadr┼żane u samoj monetarnoj uniji.

Ekonomska i monetarna unija je nastajala 90-ih u duhu ordoliberalnih ideja Pakta za stabilnost i rast. Monetarna unija zami┼íljena je kao nose─çi stup gospodarskog ustrojstva koji poti─Źe slobodnu konkurenciju me─Ĺu tr┼żi┼ínim igra─Źima preko nacionalnih granica, i organiziran je u skladu s op─çim pravilima koja obvezuju sve ─Źlanice. ─îak i bez instrumenta devalvacije nacionalnih valuta, nedostupnog u monetarnoj uniji, razli─Źiti nivoi konkurentnosti nacionalnih ekonomija trebalo je da se iznivelira sam po sebi.

Ali pretpostavka da bi se omogu─çavanjem nesputane konkurencije u skladu sa po┼ítenim pravilima dobili sli─Źni tro┼íkovi proizvodnje i jednak nivo prosperiteta – ┼íto bi obesmislilo potrebu za zajedni─Źkim odlu─Źivanjem o financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici – pokazala se kao la┼żna. Budu─çi da optimalni uvjeti za zajedni─Źku valutu u eurozoni nisu zadovoljeni, strukturna neravnote┼ża me─Ĺu nacionalnim gospodarstvima koja je postojala od samog po─Źetka postala je izra┼żenija; i bit ─çe jo┼í izra┼żenija sve dok se europski politi─Źki obrazac ne oslobodi principa da svaka ─Źlanica donosi suverene odluke unutar odre─Ĺenog domene ne obaziru─çi se na ostale ─Źlanice, drugim rije─Źima, isklju─Źivo iz vlastite nacionalne perspektive. Unato─Ź nekim ustupcima, me─Ĺutim, njema─Źka federalna vlada se dosad ─Źvrsto dr┼żala ove dogme. Treba odati priznanje Komisiji i predsjedni┼ítvu Vije─ça ┼íto su se okrenuli pravom uzroku krize – naime, pogre┼ínom postavljenoj monetarnoj uniji koja ne odustaje od politi─Źkog razumijevanja saveza suverenih dr┼żava (kao “Herren der Vertr├Ąge”).

Prema spomenutom prijedlogu reforme, takozvanom Nacrtu, u narednih pet godina treba realizirati tri presudna, iako maglovito definirana cilja. Prvo, zajedni─Źko politi─Źko odlu─Źivanje na razini EU o “integriranim smjernicama” za koordinaciju fiskalnih, prora─Źunskih i gospodarskih mjera pojedina─Źnih dr┼żava. Ovo bi zahtijevalo sporazum koji onemogu─çava da politika jedne ─Źlanice vr┼íi negativan vanjski utjecaj na ekonomiju druge ─Źlanice. Dalje, prora─Źun EU zasnovan na pravu napla─çivanja poreza europske financijske uprave zami┼íljen je u cilju stvaranja stimulativnih programa za konkreno pojedina─Źne zemlje.

Ovim bi se otvorio prostor za selektivno usmjerene javne investicije kroz koje se mo┼że rje┼íavati strukturna neravnote┼ża unutar Monetarne unije. Na kraju, euroobveznice i fond za otplatu dugova trebale bi omogu─çiti djelomi─Źnu kolektivizaciju dr┼żavnih dugova. To bi oslobodilo Europsku centralnu banku obveze da sprje─Źava ┼ípekulacije protiv pojedinih dr┼żava eurozone koju trenutno neformalno obavlja.

Ovi ciljevi bi se mogli realizirati samo ako se prihvate prekograni─Źna pla─çanja s odgovaraju─çim efektima transnacionalne redistribucije. Iz perspektive ustavno nu┼żne legitimnosti, Monetarna unija bi se morala pretvoriti u pravu Politi─Źku uniju. Izvje┼ítaj Komisije naravno predla┼że Europski parlament za tu svrhu i ispravno navodi da bli┼ża “me─Ĺuparlamentarna suradnja kao takva ne jam─Źi demokratski legitimitet odluka EU”. S druge strane, Komisija uzima u obzir suzdr┼żanost ┼íefova dr┼żava i radikalno se dr┼żi principa iscrpljivanja postoje─çe pravne osnove Lisabonskog sporazuma, tako da zami┼ílja preno┼íenje ovlasti s nacionalnog na europski nivo samo na vrlo postupan i neprimjetan na─Źin.

O─Źigledan cilj je odlaganje revizije sporazuma do samog kraja. Komisija postavlja ┼íirenje upravnih kapaciteta kao prioritet na kratki i sredni rok iznad odgovaraju─çeg pro┼íirenja osnove legitimacije. Tako se krajnja demokratizacija predstavlja kao obe─çanje, poput svjetla na kraju tunela. Nadnacionalna demokracija ostaje formalni dugoro─Źni cilj na papiru. Ali odlaganje demokracije je prili─Źno opasan potez. Ako se ekonomska ograni─Źenja tr┼żi┼íta sretno spoje sa slobodnom europskom tehnokratijom, smjesta nastaje rizik da ─çe postepeni proces unifikacije – koji je planiran za narod, ali ne od strane naroda – biti zaustavljen prije nego ┼íto se ostvari progla┼íeni cilj uravnote┼żenja izvr┼íne i parlamentarne grane.

Bez demokratski usvojenog zakona i bez povratne reakcije mobilizirane politi─Źke javne sfere i gra─Ĺanskog dru┼ítva, politi─Źki menad┼żment nema motivaciju i snagu da obuzda i preusmjeri profitno orijentirane imperative investicijskog kapitala u socijalno kompatibilne kanale. Kao ┼íto ve─ç danas mo┼żemo vidjeti, vlast bi sve vi┼íe i vi┼íe pristajala na neoliberalne politi─Źke obrasce. Tehnokratija bez demokratskih korijena ne bi imala motivaciju pridati dovoljnu te┼żinu zahtjevima bira─Źa za pravednu raspodjelu prihoda i imovine, za statusnu sigurnost, javne usluge i kolektivnih dobra, kada se tu zahtjevi kose sa sistemskim zahtjevima konkurentnosti i ekonomskog rasta.

Da rekapituliramo ovu analizu, zarobljeni smo u dilemi izme─Ĺu, s jedne strane, ekonomskih mjera nu┼żnih za o─Źuvanje eura i, s druge strane, politi─Źkih koraka ka bli┼żoj integraciji. Koraci koji su neophodni za postizanje tog cilja nepopularni su i nailaze na spontan otpor gra─Ĺana. Planovi Komisije su odraz isku┼íenja da se premosti, u tehnokratskoj maniri, ovaj jaz izme─Ĺu onoga ┼íto je ekonomski nu┼żno i onoga ┼íto je izgleda politi─Źki dosti┼żno samo ukoliko se zaobi─Ĺe narod.

U ovom pristupu krije se opasnost rastu─çeg raskoraka izme─Ĺu konsolidacije regulatornih ovlasti i potrebe da se legitimiraju ove uve─çane ovlasti na demokratski na─Źin. Pod utjecajem ove tehnokratske dinamike, Europska unija bi se pribli┼żila sumnjivom idealu tr┼żi┼íno potvr─Ĺuju─çe demokracije koja bi jo┼í beznade┼żnije bila izlo┼żena imperativima tr┼żi┼íta jer je ne bi sputavalo politi─Źki razdra┼żljivo civilno dru┼ítvo. Umjesto toga, upravni kapaciteti kojih danas nema, iako su funkcionalno neophodni u svakoj monetarnoj uniji, mogli bi i trebalo bi da budu centralizirani samo u okviru podjednako nadnacionalne i demokratske politi─Źke zajednice.

Ali ┼íto je alternativa daljnjoj integraciji po sada┼ínjem modelu izvr┼ínog federalizma? Da razmotrimo prvo ove presudne odluke koje bi se morale donesti na samom po─Źetku puta ka nadnacionalnoj demokraciji u Europi. Na prvom mjestu je potrebna jasna odluka da se Europska monetarna unija pro┼íiri u Politi─Źku uniju (koja bi, naravno, ostala otvorena za pristup drugih ─Źlanica EU, prije svega Poljske). Ovaj korak bi prvi put ozna─Źio ozbiljnu diferencijaciju Unije na jezgru i periferiju. Izvodljivost neophodnih izmjena europskih sporazuma ovisila bi prije svega od pristanka zemalja koje bi radije ostale izvan. U najgorem slu─Źaju, principijelni otpor bi morao prevladati samo novim osnivanjem Unije (temeljene na postoje─çim institucijama).

Odluka za stvaranje takve jezgre Europe bila bi zna─Źajnija od prostog dodatnog evolutivnog koraka u preno┼íenju odre─Ĺenih suverenih prava. Uspostavljanjem zajedni─Źke ekonomske uprave crvena linija klasi─Źnog razumijevanja suvereniteta bila bi prije─Ĺena. Ideja da su nacionalne dr┼żave “suvereni subjekti sporazuma” morala bi se napustiti. S druge strane, korak ka nadnacionalnoj demokraciji ne bi se morao svoditi na transformaciju u “Sjedinjene Europske Dr┼żave”. “Konfederacija” ili “federativna dr┼żava” je la┼żna alternativa (i konkretna ostav┼ítina ustavne rasprave u Njema─Źkoj 19. stolje─ça). Nacionalne dr┼żave mogu sasvim dobro o─Źuvati svoj integritet kao dr┼żave unutar nadnacionalne demokracije zadr┼żavanjem i uloge izvr┼íne administracije i uloge kona─Źnog ─Źuvara gra─Ĺanskih sloboda.

Na proceduralnoj razini razvla┼í─çivanje Europskog savjeta zna─Źilo bi prelazak s me─Ĺudr┼żavne uprave na zajedni─Źi metod. Dokle god obi─Źna zakonodavna procedura u kojoj Parlament i Savjet sudjeluju na jednakoj ravnini ne postane op─çe pravilo, Europska unija dijeli nedostatak legitimnosti sa svim me─Ĺunarodnim organizacijama temeljenim na ugovorima me─Ĺu dr┼żavama. Ovaj nedostatak se obja┼ínjava asimetrijom izme─Ĺu raspona demokratskih ovlasti svake pojedina─Źne ─Źlanice i sveobuhvatnog raspona kompetencija organizacije koju provode sve ─Źlanice zajedno. Iz percepcije dr┼żavljana jedne zemlje, njihovu politi─Źku sudbinu odre─Ĺuju strane vlade koje zastupaju interese drugih naroda, umjesto njihove vlade koju obvezuje samo njihov demokratski glas. Ovaj deficit odgovornosti dodatno pogor┼íava ─Źinjenica da se pregovori Europskog savjeta vode izvan vidokruga javnosti.

Zajedni─Źka metoda je po┼żeljnija ne samo zbog ovog normativnog razloga, nego i zbog ve─çe u─Źinkovitosti. On poma┼że da se prevlada nacionalni partikularizam. U Vije─çu, ali i u Interparlamentarni povjerenstvima, predstavnici koji su obavezani da brane nacionalne interese se moraju boriti za postizanje kompromisa izme─Ĺu nepopustljivih stavova. S druge strane, zastupnici u Europskom parlamentu, koji je podijeljen na parlamentarne grupe, biraju se prema partijskoj srodnosti. Zato se, u mjeri u kojoj se formira europski partijski sustav, odluke u Europskom parlamentu ve─ç mogu donositi na temelju interesa generaliziranih preko nacionalnih granica.

Ovo su┼ítinske odluke su neophodne za transformaciju Monetarne unije u Politi─Źku uniju koja ne─çe upasti u zamku tehnokracije. To ─çe, me─Ĺutim, zahtijevati prevladavanje visoke, gotovo nepremostive institucionalne prepreke – promjenu temeljnog zakona. Prvi korak, to jest sazivanje skup┼ítine ovla┼ítene da izmijeni sporazume, mora se o─Źekivati ÔÇőÔÇőod Europskog savjeta, dakle upravo od institucije koja je najmanje podesna za dono┼íenje glatkih kooperativnih rje┼íenja. To ne bi bila laka odluka za ─Źlanove Europskog savjeta, koji su istovremeno ┼íefovi nacionalnih vlada. S jedne strane, razmi┼íljanje o reizboru ve─ç ih udaljava od ovog nepopularnog koraka; pritom, nemaju nikakvog interesa da sebi oduzimaju vlast.

S druge strane, oni ne─çe mo─çi vje─Źito ignorirati prepreke koje ─çe prije ili kasnije iziskivati ÔÇőÔÇőbli┼żu integraciju ili makar jasan izbor izme─Ĺu bolnih alternativa. Za sada njema─Źka vlada inzistira da prioritet bude stabiliziranje prora─Źuna individualnih dr┼żava od strane nacionalnih administracija, ve─çinom nau┼ítrb njihovih socijalnih sigurnosnih sustava, ili javnih usluga i kolektivnih dobara. Uz ┼ía─Źicu manjih “donatorskih zemalja”, ona sprje─Źava zahtjev ostalih ─Źlanica za ciljane investicijske programe i za neku vrstu zajedni─Źke financijske odgovornosti koja bi snizila kamate za dr┼żavne obveznice kriznih zemalja.

U ovoj situaciji, njema─Źka vlada u svojim rukama dr┼żi klju─Ź za sudbinu Europske unije. Ako je neka vlada me─Ĺu ─Źlanicama sposobna preuzeti inicijativu za izmjenu ugovora onda je to vlada Njema─Źke. Naravno, druge vlade treba zahtijevati pomo─ç na solidarnoj osnovi samo ukoliko su i same spremne poduzeti zadani korak preno┼íenja suverenih prava na europski nivo. Ina─Źe, svaka vrsta pomo─çi zasnovana na solidarnosti naru┼íila bi princip da se zakonodavci koji propisuju porez tako─Ĺer pitaju u odlukama kako rasporediti sredstva i na koga ih iskoristiti.

Tako je glavno pitanje da li je Njema─Źka ne samo u situaciji da preuzme inicijativu, nego i da li ima interes da to u─Źini. To─Źnije, tra┼żim konkretno njema─Źki interes koji nadilazi interese koje dijele sve dr┼żave ─Źlanice (poput interesa za ekonomske prednosti stabiliziranja monetarne unije ili interesa za o─Źuvanje europskog politi─Źkog utjecaja na me─Ĺunarodnu politi─Źku agendu u sve sna┼żnijem multikulturalnom svjetskom dru┼ítvu, utjecaja koji u svakom slu─Źaju opada).

Nakon osnutka Njema─Źkog carstva 1871., Njema─Źka je preuzela fatalni “poluhegemonijski status” u Europi – kako je rekao Ludwig Dehio, bila je “previ┼íe slaba dominirati kontinentom, ali previ┼íe sna┼żna da se obuzda”. U njema─Źkom je interesu da izbjegne obnavljanje ove dileme koja je prevladano samo zahvaljuju─çi europskom ujedinjenju. Zato europsko pitanje, koga je u prvi plan izgurala kriza, tako─Ĺer obuhva─ça unutarnji politi─Źki izazov za Nijemce. Predvodni─Źku uloga koja je danas zapala Njema─Źkoj iz demografskih i ekonomskih razloga ne samo da budi povijesne duhove svuda oko nas nego nas dovodi u isku┼íenje da izaberemo unilateralni nacionalni te─Źaj, pa ─Źak i da se predamo fantazijama o “njema─Źkoj Europi” umjesto “Njema─Źke u Europi”.

Mi Nijemci smo morali nau─Źiti iz katastrofa prve polovice dvadesetog stolje─ça da je u na┼íem interesu da trajno izbjegnemo dilemu poluhegemonijskog statusa koji te┼íko mo┼że odr┼żati bez ulaska u konflikte. Uspjeh Helmuta Kohl-a nije ponovno ujedinjenje i ponovno uspostavljanje odre─Ĺene nacionalne normalnosti per se, nego ─Źinjenica da je ovaj radostan doga─Ĺaj i┼íao usporedo s dosljednim promicanjem politike koja vezuje Njema─Źku ─Źvrsto za Europu.

Njema─Źka ne samo da ima interes u politici solidarnosti; ja bih rekao da ima ─Źak i odgovaraju─çu normativnu obvezu. Klaus Offe poku┼íava obranit ovu tezu pomo─çu tri osporavana argumenta. Do danas, Njema─Źka je imala najve─çu korist od zajedni─Źke valute kroz porast izvoza. Zbog ovog izvoznog suficita Njema─Źka dodatno doprinosi pogor┼íanju ekonomskih neravnote┼ża unutar monetarne unije i, zbog takve svoje uloge, dio je problema. Na kraju, sama Njema─Źka profitira zbog krize, jer pove─çanje kamatnih stopa za dr┼żavne obveznice krizom pogo─Ĺenih zemalja prati smanenje kamatnih stopa za njema─Źke dr┼żavne obveznice. ─îak i ako prihvatimo ove argumente, normativna premisa da ovi asimetri─Źni efekti politi─Źki neregulirane me─Ĺuzavisnosti nacionalnih ekonomija iziskuju obvezu solidarnog djelovanja, ne mogu se lako objasniti.

Ovo me dovodi do kona─Źnog i filozofskog pitanja. ┼áto zna─Źi pokazati solidarnost i kada imamo pravo tra┼żimo solidarnost? Pomo─çu male konceptualne analize namjeravam oslobodim pozive na solidanost od optu┼żbi za moralnu pompeznost ili nespretne dobre namjere koje im “realisti” ─Źesto name─çu. ┼átovi┼íe, pokazivanje solidarnosti je politi─Źki ─Źin i ni u kom slu─Źaju nije oblik moralne nesebi─Źnosti pogre┼íno postavljene u politi─Źki kontekst. Solidarnost gubi la┼żni privid nepoliti─Źnosti kad nau─Źimo kako da napravimo razliku izme─Ĺu obveza da poka┼żemo solidarnost i moralnih i pravnih obveza. “Solidarnost” nije isto ┼íto i “pravda”, bilo u moralnom ili pravnom smislu rije─Źi.

Moralne i pravne norme nazivamo “pravednim” kada reguliraju postupke koji su u jednakom interesu svih sudionika. Pravedne norme osiguravaju jednake slobode za sve i jednako po┼ítovanje svakog. Naravno, postoje i posebne du┼żnosti. Ro─Ĺaci, susjedi ili kolege mogu u odre─Ĺenim situacijama jedni od drugih o─Źekivati ÔÇőÔÇőve─çu ili druga─Źiju pomo─ç nego od stranaca. Takve posebne du┼żnosti se obi─Źno va┼że i za odre─Ĺene dru┼ítvene odnose. Na primjer, roditelji kr┼íe svoju du┼żnost staranja kada zanemaruju zdravlje svoje djece. Obim ovih pozitivnih du┼żnosti je ─Źesto neodre─Ĺen; on ovisi o vrsti, u─Źestalosti i zna─Źaju odgovaraju─çih dru┼ítvenih odnosa.

Kada daleki ro─Ĺak nakon vi┼íe desetlje─ça ponovno kontaktira svoju iznena─Ĺenu ro─Ĺaku i tra┼żi od nje veliku financijsku pomo─ç jer se na┼íao u neo─Źekivanoj te┼íkoj situaciji, on ne mo┼że ra─Źunati na moralnu obvezu nego u najbolju ruku na vezi “eti─Źkog” tipa temeljenog na obiteljskim odnosima (u Hegelovoj terminologiji, vezu zanovanu na “Sittlichkeit” ili “eti─Źkom ┼żivotu”). Pripadnost ┼íiroj obitleji ─çe opravdati prima facie du┼żnost da se pomogne, ali samo u slu─Źajevima kada konkretni odnos potvr─Ĺuje o─Źekivanje da npr.. ro─Ĺaka mo┼że zauzvrat ra─Źuna na podr┼íku svog ro─Ĺaka ako se na─Ĺe u sli─Źnoj situaciji.

Moralne zapovijedi bi se trebale po┼ítivati iz po┼ítovanja same osnovne norme bez obzira na pona┼íanje drugih osoba, dok je gra─Ĺansko po┼ítovanje zakona uvjetovano ─Źinjenicom da sankcioniranje mo─çi dr┼żave osigurava op─çe po┼ítovanje. Ispunjavanje eti─Źke obveze, s druge strane, ne mo┼że se ni nametnuti niti je kategori─Źki zahtijevano. Ono ovisi od recipro─Źnih usluga – i od povjerenja u ovaj reciprocitet tijekom vremena.

U ovom smislu, eti─Źko pona┼íanje koje se ne mo┼że nametnuti tako─Ĺer koincidira s vlastitim srednjoro─Źnim ili dugoro─Źnim interesom. I upravo ova vid je zajedni─Źki za Sittlichkeit i solidarnost. Me─Ĺutim, ovo drugo se ne mo┼że oslanjati na pretpoliti─Źkom zajednice poput obitelji, nego na politi─Źka udru┼żenja ili zajedni─Źke politi─Źke interese. Pona┼íanje zasnovano na solidarnosti podrazumijeva politi─Źke kontekste ┼żivota, pa tako i kontekste koji su pravno organizirani i u tom smislu umjetno. Ovo obja┼ínjava za┼íto je povjerenje pod pretpostavkom solidarnosti nestabilnije nego u slu─Źaju eti─Źkog pona┼íanja, zato ┼íto ovo povjerenje nije zajam─Źeno pukim postojanjem kvazi-prirodne zajednice. Ono ┼íto nedostaje u slu─Źaju solidarnosti jeste trenutak konvencionalnosti u ve─ç postoje─çim eti─Źkim odnosima.

Dok su “pravda” i “nepravda” bili predmeti sporenja jo┼í u prvim pismenim civilizacijama, koncept solidarnosti je zaprepa┼í─çuju─çe nov. Iako se sam termin mo┼że prona─çi u rimskom zakonu o dugovima, on tek od Francuske revolucije 1789. polako dobiva politi─Źko zna─Źenje, dodu┼íe izvorno u vezi sa sloganom “bratstva”. Borbeni pokli─Ź fraternit├ę proizvod je humanisti─Źke generalizacije jednog odre─Ĺenog obrasca mi┼íljenja koji se javlja u svim velikim religijama svijeta – naime, intuicije da je ne─Źija lokalna zajednica dio univerzalne zajednice svih vjernika. Ovo je kontekst “bratstva” kao klju─Źnog koncepta sekularizirane religije humanosti koja je radikalizirana i spojena s konceptom solidarnosti u prvoj polovici 19. stolje─ça ranim socijalizmom i katoli─Źkim socijalnim u─Źenjem. ─îak je i Heinrich Heine jo┼í uvijek koristio koncepte “bratstva” i “solidarnosti” manje ili vi┼íe sinonimno. Ova dva koncepta su razdvojena tijekom dru┼ítvenih potresa nastupaju─çeg industrijskog kapitalizma i novog radni─Źkog pokreta. Naslje─Ĺe judeokri┼í─çanske etike bratstva spojeno je, u konceptu solidarnosti, s republikanizmom rimskog podrijetla. Orijentacija ka spasenju ili emancipaciji stopila se s onom ka pravnoj i politi─Źkoj slobodi.

Do sredine 19. stolje─ça, ubrzana funkcionalna diferencijacija dru┼ítva stvorila je ┼íiroku me─Ĺuovisnost sakrivenu iza paternalisti─Źkog, jo┼í uvijek uglavnom korporativno i profesionalno stratificiranog svakodnevnog svijeta. Pod pritiskom ove recipro─Źne funkcionalne ovisne, stariji oblici, dru┼ítvene integracije uru┼íili su se i doveli do stvaranja klasnih antagonizama koji su kona─Źno obuzdani tek unutar pro┼íirenih oblika politi─Źke integracije nacionalne dr┼żave. Apeli na “solidarnost” vode povijesno porijeklo iz dinamike novih klasnih borbi. Organizacije radni─Źkih pokreta i njihovi osnovani pozivi na solidarnost reagirale su na priliku koju im je pru┼żila ─Źinjenica da su sustavna, uglavnom ekonomska ograni─Źenja prevagnula nad starim odnosima solidarnosti. Socijalno izmje┼íteni radnici, nadni─Źari, obrtnici i zaposlenici trebali su oformiti savez izvan sistemski generiranih konkurentskih odnosa na tr┼żi┼ítu rada. Suprotnost me─Ĺu socijalnim klasama industrijskog kapitalizma kona─Źno je institucionalizirana unutar demokratski ustanovljenih nacionalnih dr┼żava.

Ove europske dr┼żave zadobile su dana┼ínji oblik socijalnih dr┼żava tek nakon dva katastrofalna svjetska rata. Tijekom ekonomske globalizacije, ove dr┼żave su izlo┼żene eksplozivnom pritisku ekonomske me─Ĺuovisnosti koja sada pre┼íutno nadilazi nacionalne granice. Sistemska ograni─Źenja ponovo ru┼íe uspostavljene odnose solidarnosti i primoravaju nas da rekonstruiramo osporene oblike politi─Źke integracije u vidu nacionalne dr┼żave. Ovaj put, nekontrolirane sustavne posljedice jedne vrste kapitalizma, vo─Ĺenog nesputanim financijskim tr┼żi┼ítima, transformiraju se u napetosti izme─Ĺu dr┼żava ─Źlanica Europske monetarne unije. Ako ┼żelimo da o─Źuvamo Monetarnu uniju, vi┼íe nije dovoljno, imaju─çi u vidu strukturne neravnote┼że izme─Ĺu nacionalnih ekonomija, da osiguravamo kredite prezadu┼żenim dr┼żavama tako da svaka od njih sama vlastitim trudom pobolj┼ía konkurentnost. Sada je potrebna solidanost, kooperativni napor iz zajedni─Źke politi─Źke perspektive da se promovira rast i konkurentnost u eurozoni kao cjelini.

Takvo nastojanje bi zahtijevalo od Njema─Źke i nekoliko drugih zemalja da prihvate kratkoro─Źne i srednjoro─Źne negativne efekte preraspodjele u njihovom vlastitom dugoro─Źnom interesu – ┼íto je klasi─Źan primjer solidarnosti, barem u konceptualnoj analizi koju sam iznio.

Iz predavanja Jirgena Habermasa na Katoli─Źkom univerzitetu u Levenu.

J├╝rgen Habermas, jedan od osniva─Źa Frankfurtske ┼íkole, kuleuven.be, 26.04.2013.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

KRIMINALCI IMAJU MANJE RAZVIJENIJI MOZAK: Kako Prepoznati Ubojicu?
Kapsaicin: LJUTA PAPRIKA PROTIV RAKA PROSTATE I LEUKEMIJE

Filed under: Novi Svjetski Poredak · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

reklama