Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Novi Svjetski Poredak » EUROPSKA UNIJA: Demokracija, solidarnost i europska kriza

EUROPSKA UNIJA: Demokracija, solidarnost i europska kriza

europska-unija-parlamentEuropska unija duguje svoje postojanje naporima političkih elita koje su mogle računati na pasivni pristanak manje ili više indiferentnog stanovništva, dokle god su ljudi mogli u Uniji prepoznaju svoj ekonomski interes imajući u vidu sve prednosti i nedostatke.

Unija je sebe legitimirala u očima građana prvenstveno zbog svojih rezultata, a ne zbog činjenice da je ispunila političku volju građana. Ovakvo stanje stvari objašnjeno je ne samo poviješću njenog podrijetla nego i pravnom osnovom ove jedinstvene tvorevine. Europska središnja banka, Komisija i Europski sud pravde tijekom desetljeća su na najdublji mogući način utjecali na svakodnevni život europskih građana, iako su ove institucije najmanje podložne demokratskoj kontroli. Štoviše, Europski savjet, koji je energično preuzeo inicijativu u današnjoj krizi, sastavljen je od šefova vlada čija je uloga u očima građana da zastupaju njihove nacionalne interese u dalekom Bruxellesu. Na kraju, bar je Europski parlament trebalo uspostaviti most između političkog sukoba mišljenja u nacionalnim arenama i značajnim odlukama koje se donose u Bruxellesu – ali na ovom mostu gotovo da uopće nema prometa.

Tako do danas opstaje raskorak na europskoj razini između javnog mnijenja i javne volje s jedne strane, i politike koja se realno provodi u rješavanju aktualnih problema s druge strane. Ovo također objašnjava zašto su koncepcije Europske unije i ideje o njenom budućem razvoju ostale nejasne među građanima. Kompetentna mišljenja i artikulirani stavovi uglavnom su monopol profesionalnih političara, ekonomskih elita i stručnjaka u određenim područjima; čak ni javno aktivni intelektualci koji obično sudjeluju u raspravama o gorućim pitanjima nisu uspjeli svladati ova pitanja.

Ono što danas ujedinjuje europske građane jesu euroskeptični stavovi koji su postali još naglašeniji u svim državama članicama tijekom krize, istina u svakoj zemlji iz različitih i sasvim suprotnih razloga. Ovu tendenciju bi političke elite mogle uzeti u obzir; ali rastući otpor građana zaista nije presudno pitanje za realni tečaj europske politike koji je uglavnom odvojen od nacionalnih arena. Pravi tijek rješavanja krize određuje i provodi na prvom mjestu širok skup pragmatičnih političara koji promoviraju postupnu agendu ali bez sveobuhvatne perspektive. Oni su orijentirani ka stavu “više Europe” jer žele izbjeći daleko dramatičniju i vjerojatno skuplju alternativu ukidanja eura.

Komisija, predsjedništvo Vijeća i Europska središnja banka – u briselskom žargonu poznati kao “institucije” – najmanje su podložni legitimacijskim pritiscima zbog svoje relativne udaljenosti od nacionalnih javnih sfera. Tako da je njihovo zaduženje bilo da u prosincu 2012. predstave prvi detaljniji dokument u kojem Europska unija predlaže perspektivu za reforme na srednji i duži rok, koje idu dalje od današnjih reakcija kojim se prvenstveno samo kupuje vrijeme u rješavanju kritičnih simptoma. U ovoj proširenoj perspektivi pažnja više nije usmjerena na zbroj novijih uzroka koji su od 2010. spojili globalnu bankarsku krizu sa začaranim krugom prezaduženih europskih država i nedovoljno kapitaliziranih banaka koje su jedna drugu međusobno refinancirale. Taj važni Nacrt (Blueprint), kako je nazvan, trebao je davno biti usvojen i on ukazuje na dugoročne strukturne uzroke sadržane u samoj monetarnoj uniji.

Ekonomska i monetarna unija je nastajala 90-ih u duhu ordoliberalnih ideja Pakta za stabilnost i rast. Monetarna unija zamišljena je kao noseći stup gospodarskog ustrojstva koji potiče slobodnu konkurenciju među tržišnim igračima preko nacionalnih granica, i organiziran je u skladu s općim pravilima koja obvezuju sve članice. Čak i bez instrumenta devalvacije nacionalnih valuta, nedostupnog u monetarnoj uniji, različiti nivoi konkurentnosti nacionalnih ekonomija trebalo je da se iznivelira sam po sebi.

Ali pretpostavka da bi se omogućavanjem nesputane konkurencije u skladu sa poštenim pravilima dobili slični troškovi proizvodnje i jednak nivo prosperiteta – što bi obesmislilo potrebu za zajedničkim odlučivanjem o financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici – pokazala se kao lažna. Budući da optimalni uvjeti za zajedničku valutu u eurozoni nisu zadovoljeni, strukturna neravnoteža među nacionalnim gospodarstvima koja je postojala od samog početka postala je izraženija; i bit će još izraženija sve dok se europski politički obrazac ne oslobodi principa da svaka članica donosi suverene odluke unutar određenog domene ne obazirući se na ostale članice, drugim riječima, isključivo iz vlastite nacionalne perspektive. Unatoč nekim ustupcima, međutim, njemačka federalna vlada se dosad čvrsto držala ove dogme. Treba odati priznanje Komisiji i predsjedništvu Vijeća što su se okrenuli pravom uzroku krize – naime, pogrešnom postavljenoj monetarnoj uniji koja ne odustaje od političkog razumijevanja saveza suverenih država (kao “Herren der Verträge”).

Prema spomenutom prijedlogu reforme, takozvanom Nacrtu, u narednih pet godina treba realizirati tri presudna, iako maglovito definirana cilja. Prvo, zajedničko političko odlučivanje na razini EU o “integriranim smjernicama” za koordinaciju fiskalnih, proračunskih i gospodarskih mjera pojedinačnih država. Ovo bi zahtijevalo sporazum koji onemogućava da politika jedne članice vrši negativan vanjski utjecaj na ekonomiju druge članice. Dalje, proračun EU zasnovan na pravu naplaćivanja poreza europske financijske uprave zamišljen je u cilju stvaranja stimulativnih programa za konkreno pojedinačne zemlje.

Ovim bi se otvorio prostor za selektivno usmjerene javne investicije kroz koje se može rješavati strukturna neravnoteža unutar Monetarne unije. Na kraju, euroobveznice i fond za otplatu dugova trebale bi omogućiti djelomičnu kolektivizaciju državnih dugova. To bi oslobodilo Europsku centralnu banku obveze da sprječava špekulacije protiv pojedinih država eurozone koju trenutno neformalno obavlja.

Ovi ciljevi bi se mogli realizirati samo ako se prihvate prekogranična plaćanja s odgovarajućim efektima transnacionalne redistribucije. Iz perspektive ustavno nužne legitimnosti, Monetarna unija bi se morala pretvoriti u pravu Političku uniju. Izvještaj Komisije naravno predlaže Europski parlament za tu svrhu i ispravno navodi da bliža “međuparlamentarna suradnja kao takva ne jamči demokratski legitimitet odluka EU”. S druge strane, Komisija uzima u obzir suzdržanost šefova država i radikalno se drži principa iscrpljivanja postojeće pravne osnove Lisabonskog sporazuma, tako da zamišlja prenošenje ovlasti s nacionalnog na europski nivo samo na vrlo postupan i neprimjetan način.

Očigledan cilj je odlaganje revizije sporazuma do samog kraja. Komisija postavlja širenje upravnih kapaciteta kao prioritet na kratki i sredni rok iznad odgovarajućeg proširenja osnove legitimacije. Tako se krajnja demokratizacija predstavlja kao obećanje, poput svjetla na kraju tunela. Nadnacionalna demokracija ostaje formalni dugoročni cilj na papiru. Ali odlaganje demokracije je prilično opasan potez. Ako se ekonomska ograničenja tržišta sretno spoje sa slobodnom europskom tehnokratijom, smjesta nastaje rizik da će postepeni proces unifikacije – koji je planiran za narod, ali ne od strane naroda – biti zaustavljen prije nego što se ostvari proglašeni cilj uravnoteženja izvršne i parlamentarne grane.

Bez demokratski usvojenog zakona i bez povratne reakcije mobilizirane političke javne sfere i građanskog društva, politički menadžment nema motivaciju i snagu da obuzda i preusmjeri profitno orijentirane imperative investicijskog kapitala u socijalno kompatibilne kanale. Kao što već danas možemo vidjeti, vlast bi sve više i više pristajala na neoliberalne političke obrasce. Tehnokratija bez demokratskih korijena ne bi imala motivaciju pridati dovoljnu težinu zahtjevima birača za pravednu raspodjelu prihoda i imovine, za statusnu sigurnost, javne usluge i kolektivnih dobra, kada se tu zahtjevi kose sa sistemskim zahtjevima konkurentnosti i ekonomskog rasta.

Da rekapituliramo ovu analizu, zarobljeni smo u dilemi između, s jedne strane, ekonomskih mjera nužnih za očuvanje eura i, s druge strane, političkih koraka ka bližoj integraciji. Koraci koji su neophodni za postizanje tog cilja nepopularni su i nailaze na spontan otpor građana. Planovi Komisije su odraz iskušenja da se premosti, u tehnokratskoj maniri, ovaj jaz između onoga što je ekonomski nužno i onoga što je izgleda politički dostižno samo ukoliko se zaobiđe narod.

U ovom pristupu krije se opasnost rastućeg raskoraka između konsolidacije regulatornih ovlasti i potrebe da se legitimiraju ove uvećane ovlasti na demokratski način. Pod utjecajem ove tehnokratske dinamike, Europska unija bi se približila sumnjivom idealu tržišno potvrđujuće demokracije koja bi još beznadežnije bila izložena imperativima tržišta jer je ne bi sputavalo politički razdražljivo civilno društvo. Umjesto toga, upravni kapaciteti kojih danas nema, iako su funkcionalno neophodni u svakoj monetarnoj uniji, mogli bi i trebalo bi da budu centralizirani samo u okviru podjednako nadnacionalne i demokratske političke zajednice.

Ali što je alternativa daljnjoj integraciji po sadašnjem modelu izvršnog federalizma? Da razmotrimo prvo ove presudne odluke koje bi se morale donesti na samom početku puta ka nadnacionalnoj demokraciji u Europi. Na prvom mjestu je potrebna jasna odluka da se Europska monetarna unija proširi u Političku uniju (koja bi, naravno, ostala otvorena za pristup drugih članica EU, prije svega Poljske). Ovaj korak bi prvi put označio ozbiljnu diferencijaciju Unije na jezgru i periferiju. Izvodljivost neophodnih izmjena europskih sporazuma ovisila bi prije svega od pristanka zemalja koje bi radije ostale izvan. U najgorem slučaju, principijelni otpor bi morao prevladati samo novim osnivanjem Unije (temeljene na postojećim institucijama).

Odluka za stvaranje takve jezgre Europe bila bi značajnija od prostog dodatnog evolutivnog koraka u prenošenju određenih suverenih prava. Uspostavljanjem zajedničke ekonomske uprave crvena linija klasičnog razumijevanja suvereniteta bila bi prijeđena. Ideja da su nacionalne države “suvereni subjekti sporazuma” morala bi se napustiti. S druge strane, korak ka nadnacionalnoj demokraciji ne bi se morao svoditi na transformaciju u “Sjedinjene Europske Države”. “Konfederacija” ili “federativna država” je lažna alternativa (i konkretna ostavština ustavne rasprave u Njemačkoj 19. stoljeća). Nacionalne države mogu sasvim dobro očuvati svoj integritet kao države unutar nadnacionalne demokracije zadržavanjem i uloge izvršne administracije i uloge konačnog čuvara građanskih sloboda.

Na proceduralnoj razini razvlašćivanje Europskog savjeta značilo bi prelazak s međudržavne uprave na zajedniči metod. Dokle god obična zakonodavna procedura u kojoj Parlament i Savjet sudjeluju na jednakoj ravnini ne postane opće pravilo, Europska unija dijeli nedostatak legitimnosti sa svim međunarodnim organizacijama temeljenim na ugovorima među državama. Ovaj nedostatak se objašnjava asimetrijom između raspona demokratskih ovlasti svake pojedinačne članice i sveobuhvatnog raspona kompetencija organizacije koju provode sve članice zajedno. Iz percepcije državljana jedne zemlje, njihovu političku sudbinu određuju strane vlade koje zastupaju interese drugih naroda, umjesto njihove vlade koju obvezuje samo njihov demokratski glas. Ovaj deficit odgovornosti dodatno pogoršava činjenica da se pregovori Europskog savjeta vode izvan vidokruga javnosti.

Zajednička metoda je poželjnija ne samo zbog ovog normativnog razloga, nego i zbog veće učinkovitosti. On pomaže da se prevlada nacionalni partikularizam. U Vijeću, ali i u Interparlamentarni povjerenstvima, predstavnici koji su obavezani da brane nacionalne interese se moraju boriti za postizanje kompromisa između nepopustljivih stavova. S druge strane, zastupnici u Europskom parlamentu, koji je podijeljen na parlamentarne grupe, biraju se prema partijskoj srodnosti. Zato se, u mjeri u kojoj se formira europski partijski sustav, odluke u Europskom parlamentu već mogu donositi na temelju interesa generaliziranih preko nacionalnih granica.

Ovo suštinske odluke su neophodne za transformaciju Monetarne unije u Političku uniju koja neće upasti u zamku tehnokracije. To će, međutim, zahtijevati prevladavanje visoke, gotovo nepremostive institucionalne prepreke – promjenu temeljnog zakona. Prvi korak, to jest sazivanje skupštine ovlaštene da izmijeni sporazume, mora se očekivati ​​od Europskog savjeta, dakle upravo od institucije koja je najmanje podesna za donošenje glatkih kooperativnih rješenja. To ne bi bila laka odluka za članove Europskog savjeta, koji su istovremeno šefovi nacionalnih vlada. S jedne strane, razmišljanje o reizboru već ih udaljava od ovog nepopularnog koraka; pritom, nemaju nikakvog interesa da sebi oduzimaju vlast.

S druge strane, oni neće moći vječito ignorirati prepreke koje će prije ili kasnije iziskivati ​​bližu integraciju ili makar jasan izbor između bolnih alternativa. Za sada njemačka vlada inzistira da prioritet bude stabiliziranje proračuna individualnih država od strane nacionalnih administracija, većinom nauštrb njihovih socijalnih sigurnosnih sustava, ili javnih usluga i kolektivnih dobara. Uz šačicu manjih “donatorskih zemalja”, ona sprječava zahtjev ostalih članica za ciljane investicijske programe i za neku vrstu zajedničke financijske odgovornosti koja bi snizila kamate za državne obveznice kriznih zemalja.

U ovoj situaciji, njemačka vlada u svojim rukama drži ključ za sudbinu Europske unije. Ako je neka vlada među članicama sposobna preuzeti inicijativu za izmjenu ugovora onda je to vlada Njemačke. Naravno, druge vlade treba zahtijevati pomoć na solidarnoj osnovi samo ukoliko su i same spremne poduzeti zadani korak prenošenja suverenih prava na europski nivo. Inače, svaka vrsta pomoći zasnovana na solidarnosti narušila bi princip da se zakonodavci koji propisuju porez također pitaju u odlukama kako rasporediti sredstva i na koga ih iskoristiti.

Tako je glavno pitanje da li je Njemačka ne samo u situaciji da preuzme inicijativu, nego i da li ima interes da to učini. Točnije, tražim konkretno njemački interes koji nadilazi interese koje dijele sve države članice (poput interesa za ekonomske prednosti stabiliziranja monetarne unije ili interesa za očuvanje europskog političkog utjecaja na međunarodnu političku agendu u sve snažnijem multikulturalnom svjetskom društvu, utjecaja koji u svakom slučaju opada).

Nakon osnutka Njemačkog carstva 1871., Njemačka je preuzela fatalni “poluhegemonijski status” u Europi – kako je rekao Ludwig Dehio, bila je “previše slaba dominirati kontinentom, ali previše snažna da se obuzda”. U njemačkom je interesu da izbjegne obnavljanje ove dileme koja je prevladano samo zahvaljujući europskom ujedinjenju. Zato europsko pitanje, koga je u prvi plan izgurala kriza, također obuhvaća unutarnji politički izazov za Nijemce. Predvodničku uloga koja je danas zapala Njemačkoj iz demografskih i ekonomskih razloga ne samo da budi povijesne duhove svuda oko nas nego nas dovodi u iskušenje da izaberemo unilateralni nacionalni tečaj, pa čak i da se predamo fantazijama o “njemačkoj Europi” umjesto “Njemačke u Europi”.

Mi Nijemci smo morali naučiti iz katastrofa prve polovice dvadesetog stoljeća da je u našem interesu da trajno izbjegnemo dilemu poluhegemonijskog statusa koji teško može održati bez ulaska u konflikte. Uspjeh Helmuta Kohl-a nije ponovno ujedinjenje i ponovno uspostavljanje određene nacionalne normalnosti per se, nego činjenica da je ovaj radostan događaj išao usporedo s dosljednim promicanjem politike koja vezuje Njemačku čvrsto za Europu.

Njemačka ne samo da ima interes u politici solidarnosti; ja bih rekao da ima čak i odgovarajuću normativnu obvezu. Klaus Offe pokušava obranit ovu tezu pomoću tri osporavana argumenta. Do danas, Njemačka je imala najveću korist od zajedničke valute kroz porast izvoza. Zbog ovog izvoznog suficita Njemačka dodatno doprinosi pogoršanju ekonomskih neravnoteža unutar monetarne unije i, zbog takve svoje uloge, dio je problema. Na kraju, sama Njemačka profitira zbog krize, jer povećanje kamatnih stopa za državne obveznice krizom pogođenih zemalja prati smanenje kamatnih stopa za njemačke državne obveznice. Čak i ako prihvatimo ove argumente, normativna premisa da ovi asimetrični efekti politički neregulirane međuzavisnosti nacionalnih ekonomija iziskuju obvezu solidarnog djelovanja, ne mogu se lako objasniti.

Ovo me dovodi do konačnog i filozofskog pitanja. Što znači pokazati solidarnost i kada imamo pravo tražimo solidarnost? Pomoću male konceptualne analize namjeravam oslobodim pozive na solidanost od optužbi za moralnu pompeznost ili nespretne dobre namjere koje im “realisti” često nameću. Štoviše, pokazivanje solidarnosti je politički čin i ni u kom slučaju nije oblik moralne nesebičnosti pogrešno postavljene u politički kontekst. Solidarnost gubi lažni privid nepolitičnosti kad naučimo kako da napravimo razliku između obveza da pokažemo solidarnost i moralnih i pravnih obveza. “Solidarnost” nije isto što i “pravda”, bilo u moralnom ili pravnom smislu riječi.

Moralne i pravne norme nazivamo “pravednim” kada reguliraju postupke koji su u jednakom interesu svih sudionika. Pravedne norme osiguravaju jednake slobode za sve i jednako poštovanje svakog. Naravno, postoje i posebne dužnosti. Rođaci, susjedi ili kolege mogu u određenim situacijama jedni od drugih očekivati ​​veću ili drugačiju pomoć nego od stranaca. Takve posebne dužnosti se obično važe i za određene društvene odnose. Na primjer, roditelji krše svoju dužnost staranja kada zanemaruju zdravlje svoje djece. Obim ovih pozitivnih dužnosti je često neodređen; on ovisi o vrsti, učestalosti i značaju odgovarajućih društvenih odnosa.

Kada daleki rođak nakon više desetljeća ponovno kontaktira svoju iznenađenu rođaku i traži od nje veliku financijsku pomoć jer se našao u neočekivanoj teškoj situaciji, on ne može računati na moralnu obvezu nego u najbolju ruku na vezi “etičkog” tipa temeljenog na obiteljskim odnosima (u Hegelovoj terminologiji, vezu zanovanu na “Sittlichkeit” ili “etičkom životu”). Pripadnost široj obitleji će opravdati prima facie dužnost da se pomogne, ali samo u slučajevima kada konkretni odnos potvrđuje očekivanje da npr.. rođaka može zauzvrat računa na podršku svog rođaka ako se nađe u sličnoj situaciji.

Moralne zapovijedi bi se trebale poštivati iz poštovanja same osnovne norme bez obzira na ponašanje drugih osoba, dok je građansko poštovanje zakona uvjetovano činjenicom da sankcioniranje moći države osigurava opće poštovanje. Ispunjavanje etičke obveze, s druge strane, ne može se ni nametnuti niti je kategorički zahtijevano. Ono ovisi od recipročnih usluga – i od povjerenja u ovaj reciprocitet tijekom vremena.

U ovom smislu, etičko ponašanje koje se ne može nametnuti također koincidira s vlastitim srednjoročnim ili dugoročnim interesom. I upravo ova vid je zajednički za Sittlichkeit i solidarnost. Međutim, ovo drugo se ne može oslanjati na pretpolitičkom zajednice poput obitelji, nego na politička udruženja ili zajedničke političke interese. Ponašanje zasnovano na solidarnosti podrazumijeva političke kontekste života, pa tako i kontekste koji su pravno organizirani i u tom smislu umjetno. Ovo objašnjava zašto je povjerenje pod pretpostavkom solidarnosti nestabilnije nego u slučaju etičkog ponašanja, zato što ovo povjerenje nije zajamčeno pukim postojanjem kvazi-prirodne zajednice. Ono što nedostaje u slučaju solidarnosti jeste trenutak konvencionalnosti u već postojećim etičkim odnosima.

Dok su “pravda” i “nepravda” bili predmeti sporenja još u prvim pismenim civilizacijama, koncept solidarnosti je zaprepašćujuće nov. Iako se sam termin može pronaći u rimskom zakonu o dugovima, on tek od Francuske revolucije 1789. polako dobiva političko značenje, doduše izvorno u vezi sa sloganom “bratstva”. Borbeni poklič fraternité proizvod je humanističke generalizacije jednog određenog obrasca mišljenja koji se javlja u svim velikim religijama svijeta – naime, intuicije da je nečija lokalna zajednica dio univerzalne zajednice svih vjernika. Ovo je kontekst “bratstva” kao ključnog koncepta sekularizirane religije humanosti koja je radikalizirana i spojena s konceptom solidarnosti u prvoj polovici 19. stoljeća ranim socijalizmom i katoličkim socijalnim učenjem. Čak je i Heinrich Heine još uvijek koristio koncepte “bratstva” i “solidarnosti” manje ili više sinonimno. Ova dva koncepta su razdvojena tijekom društvenih potresa nastupajućeg industrijskog kapitalizma i novog radničkog pokreta. Nasljeđe judeokrišćanske etike bratstva spojeno je, u konceptu solidarnosti, s republikanizmom rimskog podrijetla. Orijentacija ka spasenju ili emancipaciji stopila se s onom ka pravnoj i političkoj slobodi.

Do sredine 19. stoljeća, ubrzana funkcionalna diferencijacija društva stvorila je široku međuovisnost sakrivenu iza paternalističkog, još uvijek uglavnom korporativno i profesionalno stratificiranog svakodnevnog svijeta. Pod pritiskom ove recipročne funkcionalne ovisne, stariji oblici, društvene integracije urušili su se i doveli do stvaranja klasnih antagonizama koji su konačno obuzdani tek unutar proširenih oblika političke integracije nacionalne države. Apeli na “solidarnost” vode povijesno porijeklo iz dinamike novih klasnih borbi. Organizacije radničkih pokreta i njihovi osnovani pozivi na solidarnost reagirale su na priliku koju im je pružila činjenica da su sustavna, uglavnom ekonomska ograničenja prevagnula nad starim odnosima solidarnosti. Socijalno izmješteni radnici, nadničari, obrtnici i zaposlenici trebali su oformiti savez izvan sistemski generiranih konkurentskih odnosa na tržištu rada. Suprotnost među socijalnim klasama industrijskog kapitalizma konačno je institucionalizirana unutar demokratski ustanovljenih nacionalnih država.

Ove europske države zadobile su današnji oblik socijalnih država tek nakon dva katastrofalna svjetska rata. Tijekom ekonomske globalizacije, ove države su izložene eksplozivnom pritisku ekonomske međuovisnosti koja sada prešutno nadilazi nacionalne granice. Sistemska ograničenja ponovo ruše uspostavljene odnose solidarnosti i primoravaju nas da rekonstruiramo osporene oblike političke integracije u vidu nacionalne države. Ovaj put, nekontrolirane sustavne posljedice jedne vrste kapitalizma, vođenog nesputanim financijskim tržištima, transformiraju se u napetosti između država članica Europske monetarne unije. Ako želimo da očuvamo Monetarnu uniju, više nije dovoljno, imajući u vidu strukturne neravnoteže između nacionalnih ekonomija, da osiguravamo kredite prezaduženim državama tako da svaka od njih sama vlastitim trudom poboljša konkurentnost. Sada je potrebna solidanost, kooperativni napor iz zajedničke političke perspektive da se promovira rast i konkurentnost u eurozoni kao cjelini.

Takvo nastojanje bi zahtijevalo od Njemačke i nekoliko drugih zemalja da prihvate kratkoročne i srednjoročne negativne efekte preraspodjele u njihovom vlastitom dugoročnom interesu – što je klasičan primjer solidarnosti, barem u konceptualnoj analizi koju sam iznio.

Iz predavanja Jirgena Habermasa na Katoličkom univerzitetu u Levenu.

Jürgen Habermas, jedan od osnivača Frankfurtske škole, kuleuven.be, 26.04.2013.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

KRIMINALCI IMAJU MANJE RAZVIJENIJI MOZAK: Kako Prepoznati Ubojicu?
Kapsaicin: LJUTA PAPRIKA PROTIV RAKA PROSTATE I LEUKEMIJE

Filed under: Novi Svjetski Poredak · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama