RECESIJA I OPORAVAK: Amerika je jedina zemlja koju je iz depresije 30-tih godina izvukao – RAT

Nedavno je na internetu potpisivana peticija Obami koja imenuje Paul Krugman-a za financijskog tajnika. Paul Krugman kaže da je počašćen, ali da mu to ne pada na pamet.

Spontana kampanja u vaše ime bila je ozbiljna, zar ne? Mislim, peticiju je potpisalo preko 235.000 ljudi. Slomili ste im srce. Da li se kajete?

Ne, zato što vjerojatno imam veći utjecaj radeći ovo što radim nego što bih imao unutra, pokušavajući se na dvoru boriti za utjecaj, što ide uz svaku administraciju, čak i uz one najbolje, i mislim da u tome ne bih bio dobar. Ovo je u redu, predsjedniku je sada potreban čvrst pregovarač, a priča se da je takvog i našao.

U liku Jack Lew-a?

Tako je. Predsjednik trenutno ne može donositi velike nove zakone, ne može formulira velike nove programe. Sada se moraju se cjenkati sa ovim luđacima u Republikanskoj stranci, ili da ih pregazi. Sada nam kao tajnik financija nije potreban neki duboki mislilac. Ako su predsjedniku potrebni ozbiljni mislioci, može pozvati Joseph Stiglitz-a i neke druge ljude. Za tajnika financija potreban mu je netko tko će znati pregovarati s ovim podivljalim ljudima, tko će se potruditi da se ne dogodi nešto tragično.

Što Jack Lu može učiniti da bi vas ubedio da vas dvojica slično razmišljate?

Može povesti kampanju protiv opsjednutosti štednjom. Nećemo dobiti veliki stimulativni paket, koliko god bih ja to volio, barem ne ove godine. Ali kad netko kaže – ovo treba rezati, ono treba rezati – volio bih da od njega čujem: “Zašto bismo to sada radili? To nije dobro za gospodarstvo.”

Ali zar gospodarstvo nije drastično drugačije od onog doba kad je Franklin Roosevelt-a jednostavno zaposlio ljude u javnom sektoru?

Osnovna pravila dr mijenjaju mnogo sporije nego što se misli. Ljudi kažu “tada se putovalo parobrodom, a sada letimo mlaznim zrakoplovima”, ili “tada nismo imali globalnu ekonomiju” – u stvari imali smo je, samo je sada malo više ukrašena – ali osnovna pravila se nisu mnogo promijenila. Potrebni su stoljeća da se ona značajno promjene. Mogao bih vam pokazati gomilu novinskih naslova iz 1930-ih, i zvučati će vam kao da su iz današnjih novina. Ovo je ista stvar koju smo imali tridesetih, ovo je “ekonomika depresije”, i rješenje nije mnogo drugačije danas nego što je bilo tada.

Kako to mislite ekonomika depresije?

Mislim na dvije stvari. Jedna je – recesija znači da gospodarstvo pada, a depresija da je već pala. Američka privreda je zapravo rasla tijekom najdužeg razdoblja tridesetih godina, nakon strahovitog sunovrata na početku, i još jednog pada kasnije. U međuvremenu je rasla. Ali čitavu tu povijesnu epizodu zovemo “Velika depresija” jer su čitav period obilježile visoka nezaposlenost i velika patnja, i naravno, to isto imamo i sada. Nije toliko strašno kao Velika depresija – baš sjajna utjeha, “nije toliko strašno kao Velika depresija” – ali stanje je užasno. Imamo uporno depresiranu ekonomiju i konstantnu nezaposlenost. U tom smislu govorimo o depresiji. Ali postoji i tehničko značenje tog izraza. Ekonomija depresije je ono kada normalne stvari koje radite za poticanje gospodarstva – recimo kada Federalne rezerve smanje kamatnu stopu – više nisu dostupne ili učinkovite. To je situacija kada se normalna pravila ekonomske politike moraju odložiti na stranu, i kada morate raditi neuobičajene stvari.

U svojoj knjizi vi savjetujete da država treba trošiti više, da bi ljudi mogli više kupovati? Drugim riječima, treba stvoriti potražnju koja će pokrenuti gospodarstvo.

Tako je. Ima i drugih stvari koje se mogu učiniti, možda i Federalne rezerve mogu nešto učiniti iako su kamate na nuli, ali ključna stvar, stvar za koju znamo da funkcionira, za koju svi povijesni dokazi pokazuju da funkcionira u ovakvoj situaciji, jeste da kada privatni sektor ne želi trošiti, država može uskočiti i osigurati potrebnu potražnju da gospodarstvo ne potone.

Kao što znate, postoje argumenti da nas Roosevelt-ovo trošenje tridesetih nije izvuklo iz depresije, nego je to bio – a i sami ovo priznajete u knjizi – RAT. Toliko se trošilo na rat, da nije bilo drugog izbora nego da se ljudi zaposle.

Činjenica da se dogodio rat, koji je konačno natjerao američku vladu da troši koliko je potrebno, nije argument protiv potrošnje nego argument protiv politike. To znači da su tada, kao i sada, mnogi ljudi govorili da je neodgovorno trošiti, i političke prepreke su uklonjene tek kad se pojavio neki vanjski faktor. Mi smo se oporavili od Velike depresije prije Pearl Harbor-a, jer je američka ekonomija zapravo krenula u rat 1940. godine, i nastavila je rasti. Mnogi su govorili da veća potrošnja ne može dovesti do oporavka, a onda smo počeli ulagati u vojsku jer je u Europi izbio rat, i odjednom smo dobili oporavak.

Evo jedne komične ilustracije – kada bismo sada otkrili da nam prijete vanzemaljci, i odlučili da se tome moramo suprotstaviti, morali bismo nešto učiniti da unaprijedimo infrastrukturu, graditi ceste i brze pruge. Imali bismo punu zaposlenost.

Pod punom zaposlenošću podrazumijevate …?

Otprilike stopa nezaposlenosti od 5%. Ovo je dinamično gospodarstvo. Uvijek će se neka poduzeća zatvarati, uvijek će netko ostati bez posla pa ga neko vrijeme neće moći naći. Normalna puna zaposlenost će uvijek imati mjerenu stopu nezaposlenosti od 5%, i to je u redu. Ali ogromna je razlika između toga i današnjeg zvaničnog broja, koji je malo manji od 8%, ali mnoga mjerenja sugeriraju da je prava situacija mnogo gora. Najveći problem je što mi imamo preko četiri milijuna ljudi koji su bez posla dulje od godinu dana, što nije viđeno od 1930-ih.

Napisali ste da smo sada u depresiji koja je u principu nepotrebna. Ne moramo trpiti tolike muke i uništavati tolike živote.

Nepotrebna je u tom smislu što je jedina prepreka za zapošljavanje ljudi, za vraćanje njihovih života u normalu, za proizvodnju stvari vrijednih više stotina milijardi dolara za našu ekonomiju – u stvari prepreka u našim glavama. Kada bih mogao nekako uvjeriti zastupnike u Kongresu i ostale poznate sumnjičavce da je deficitarna potrošnja u ovom trenutku dobra i da nam je zapravo potreban sveobuhvatni program otvaranja radnih mjesta, a da ćemo o deficitu brinuti nakon stabilnog oporavka, sve bi se završilo – ne bi bilo nikakvih problema.

To je glavna pouka 1940-1941. Mogli ste 1940. godine pronaći svakakve tvrdnje o tome što suštinski nije u redu s američkom privredom, kako je tehnologija uznapredovala, kako radnici nemaju potrebne kvalifikacije. Onda je došao rat u Europi i počeli smo trošiti. Zapravo, u tom trenutku smo mnogo trošili na infrastrukturu, jer smo se pripremali za rat.

Gradili smo luke …

I kampove za obuku. Prvo se trošilo na izgradnju ogromnih vojnih kampova. I odjednom se ispostavilo da su svi oni nezaposlivi radnici izuzetno produktivni ako im date posao. Ispalo je da se onaj nerješiv problem pokretanja ekonomije može vrlo lako riješiti. I sada smo u takvoj situaciji. Sav produktivni kapacitet je tu, nedostaje samo intelektualna jasnoća i politička volja.

Tvrdite da ovo može riješiti za dvije godine?

Tako je. I to nije neki broj izvučen iz šešira, to je osnovana pretpostavka koliko nam je vremena potrebno da pokrenemo ozbiljan program potrošnje. U stvari, mnogo dr može učiniti čak i u kraćem roku. Jer mi ne samo što nemamo učinkovit program otvaranja radnih mjesta, nego ih zapravo dodatno zatvaramo. Gledamo kako državne i lokalne vlasti otpuštaju stotine tisuća nastavnika, gledamo kako se javna ulaganja u najosnovnije stvari poput popravka puteva, drastično smanjuju. Kada bismo se samo vratili na normalnu razinu popunjavanja rupa u asfaltu i normalnu razinu zapošljavanja nastavnika u školama, to se može uraditi za nekoliko mjeseci.

Zašto onda, kad već vidimo toliko patnje, Kongres i Bijela kuća nisu ništa učinili?

Mislim da imamo dvije razine oporbe. Jedan je samo suha politika. U ovoj zemlji imamo snažan politički program s dugoročnim ciljem da preokrenu svi socijalni programi, sve sigurnosne mreže koje smo stvorili. Ti ljudi hoće manju državu. Hoće smanjenje javnih službi. Napada se čak i ideja javnog obrazovanja, hoće da svi pređemo na voucher sustav. Vi i ja u ovome vidimo katastrofu, a oni vide priliku. Imamo državne i lokalne vlasti kojima nedostaje novac – odlično! – primorati ćemo ih da smanje izdatke. Oni su protiv svega što bi olakšalo državi kakvu poznajemo i nastaviti postojati. Taj pokret kontrolira jednu političku stranku, a ta politička stranka kontrolira jedan dom parlamenta, i to je dovoljno da se spriječe mnoge stvari koje bi trebali raditi.

Zatim je tu druga razina oporbe. Riječ je o čudnom savezu, kako ih ja zovem, “Vrlo ozbiljnih ljudi” … Alan Simpson i Erskin Bols su tipični primjeri, kao i većina kolumnista Washington Post-a. Za ove ljude je aksiom da je proračunski deficit najvažniji problem, i da u ovom trenutku, u vrijeme masovne nezaposlenosti, prvenstveno moramo brinuti o razmjeru duga i BDP-a za narednih deset godina. Teško je to pobiti, djelomično zato što nije u pitanju racionalan argument. Vrlo rijetko možemo vidjeti na televiziji da netko postavi pitanje: “Zašto se vi u stvari toliko brinete zbog deficita u ovom trenutku?” To se nekako podrazumijeva, to je polazna točka – svatko ozbiljan to razumije, ali ako ih pitate zašto, ne umiju da vam daju dobar odgovor.

Zašto?

Djelomično zato što to “zvuči” ozbiljno. Nemojte podcjenjivati ​​značaj odavanja dojma. Zvuči ozbiljno, ljudi u skupim odijelima imaju običaj da o tome pričaju. A djelomično je rezultat svjesne kampanje tlaka.

Primjerice, Nixonov tajnik trgovine Pitt Peterson, multimilijarder, pokrenuo je kampanju “Riješite dug”. Priča se da ulaže petsto milijuna dolara u ovaj pokušaj utjecaja na javno mnijenje.

Da, ali nije samo riječ o kampanji “Riješite dug”. To je samo njena posljednja inkarnacija. Prvo je bio “Komitet za odgovorni federalni proračun”, pa novine The Fiscal Times, i razne druge stvari. To je čitav sustav financiran novcem Zaklade Peterson. Kada je riječ o ozbiljnim pokušajima utjecaja na javnu debatu, obično se ne radi o rasipno financiranim pothvatima. Ali u ovom slučaju imate petsto milijuna dolara, s jednim jedinim programskim ciljem, i to će imati velikog utjecaja. Intlelektualni stručnjaci su obično jeftini. Mnogo možete učiniti s nekoliko tisuća dolara po konzultantskom ugovoru.

Da li mislite da su neki od njih iskreno zabrinuti da bi dug mogao izazvati gubitak povjerenja investitora i stranih vlada? Prije tri godine, čak je i Obama govorio kako ga gubitak povjerenja brine.

Sjećam se toga dobro. U to vrijeme, vladalo je sveopće uvjerenje, ponekad i iskreno, da sve nekako visi o koncu, da bi se u svakom trenutku mogao desiti napad na američki državni dug. Što nije bilo točno, ali u redu, razumijem kako je netko mogao u to povjerovati. Ali od tada je prošlo dosta vremena, i nadam se da su bar neki ljudi nešto naučili. Ali nevjerojatno je koliko na raspravu uopće ne utječe činjenica da ova konstantna upozorenja nemaju nikakvo opravdanje u realnom svijetu.

Čudna je još jedna stvar, a to je da je zaista teško jednostavno objasniti kako bi taj gubitak povjerenja trebao funkcionirati. Sjedinjene države nisu neka europska zemlja koja nema svoju valutu. Američka vlada ne može ostati bez gotovine, ukoliko je Kongres u tome ne spriječi i stvori potpuno samonametnutu nestašicu kroz “plafon zaduživanja”. Kako bi se točno odvijala ta kriza koja će “kao” dovesti do dvostruke recesije? Ideja je besmislena čak i kao priča. Međutim, to je jedna od stvari koje se uporno ponavljaju. Uzgred, kad ovo govorim, nitko me ne demantira.

(Dio dužeg razgovora s Bill Moyers-om.)

 
 
(pescanik.net/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata