Articles Comments

New World Order | Croatia » VIJESTI Hrvatska » Nada Landeka: Neka mi sudi Hrvatska, a ne hrvatsko pravosuđe

Nada Landeka: Neka mi sudi Hrvatska, a ne hrvatsko pravosuđe

nada_landekaAko još ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koje hoće moju glavu. Ja, dakle, nemam zbog čega bježati.
-Georges Danton-

Prošlo je Vladinih 100 dana! Od  veličanstvenog i optimistički najavljivanog plana 21 ostalo nam je samo 21 dan za preživljavanje, toliko naime Hrvati  mogu  svaki mjesec izdržati nakon što od plaće  plate režije, djeci školarinu, lijekove, prijevozne troškove na posao, i uz malo sreće kupe i nešto malo hrane. Po gradovima Hrvatske ljudi plaču, ne vide izlaza i nemaju nade.

Kažu u recesiji smo. Prije smo bili u banani. U Hrvatskoj postoji jedan izraz za obje situacije, ali ga ne želim javno koristiti jer sam ipak dama.

Iako, nakon 12 godišnje osobne borbe sa hrvatskim pravosuđem, i nakon što se kao predsjednica Udruge Veronika Vere neposredno i svakodnevno suočavam sa problemima u pravosuđu i komuniciram sa žrtvama pravosuđa, (sa ljudima koji su na dnu) sama sebe uvjeravam da mogu biti sretna jer sam uspjela sačuvati još uvijek finoću i kulturu ophođenja.

Vlada nas uvjerava da nakon što građani i polupropali poduzetnici plate porez da će sve biti  puno bolje.

Mi, hrvatski narod uvjerili bismo Vladu, kad bi nas imao tko u njoj slušati,  da nakon što i posljednjim snagama Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđeprikupimo sredstva da se plate dugovi koje su zbog neredovitih plaća i nezaposlenosti nakupili građani i poduzetnici koji već odavno samo preživljavaju, da Vlada više neće imati od koga niti što naplatiti. Neće ni oni u Vladi  moći sebi isplatiti plaću jer u Hrvatskoj malo tko radi, a oni koji su zaposleni plaću ne dobivaju. Ili plaćaju tuđe dugove kao jamci ili kao žrtve pravosuđa.

Sve što slijedi iza ovog, može biti samo gore, nikako bolje, jer investicija nema  niti će ih biti uskoro, a gospodarstvo je potonulo do dna, i ne samo do dna,  već se nalazi u živom blatu i glibu preko glave, i nema tko osigurati bolju budućnost.

Temelj budućnosti je pravosuđe! Bez reda u sudstvu, bez korektnih sudaca koji poštuju zakon i postupaju po savjesti i po zakonima nema gospodarstva, nema socijalne sigurnosti, nema investicija niti će biti napretka.

Vlada RH ni ova sad, ni ona prethodna nije uvela red u pravosuđe. Pod pravosuđem u ovom dijelu možemo smatrati i Sud, i Državno odvjetništvo zajedno sa Općinskim državnim odvjetništvima, i Policiju jer svi zajedno surađuju na “uvođenju reda”. Žrtve pravosuđa taj red ne vide i ne osjete.

Oni koji su bili u ratu za obranu Lijepe naše čak i priznaju žrtvama pravosuđa da su njihove žrtve gotovo jednako teške, i da još uvijek, čak i 20 godina nakon što imamo Hrvatsku, traju.

U Zagrebu sud donosi vlasniku stana, koji je legalno i na zakonit način kupio stan od tvrtke u kojoj je radio, presudu da se iseli iz stana. Temeljem tužbe zbog smetanja posjeda, jer je smetanje posjeda pravo u kojem se ne utvrđuje pravo vlasništvo već tko je bio zadnji u posjedu. U ovom slučaju u posjedu je bila mrtva starica u čije ime su uplaćena sredstva na račun poduzeća, vlasnika stana, i to bez osnove, navodno na ime otkupa stana koji je već prethodno bio legalno kupljen  i isplaćen od strane osobe koja je uknjižena kao zemljišno knjižni vlasnik. Kako nije bilo osnove za uplatu, sredstva se vraćaju gđi koja je mjesecima mrtva. Nakon njene smrti, u vrijeme realizacije kupnje i prijenosa vlasništva na ime tuženika u stanu borave izbjeglice, osobe koje su u stanu bile bez pravnog osnova.

Čovjek – tuženi, zajedno sa poduzećem koji mu je stan prodao i zajedno sa policijom, stupa  u posjed SVOG STANA, kojeg je legalno kupio, a Sud, nakon 18 godina donosi presudu da se zbog smetanja posjeda tuženi sa obitelji mora iseliti iz stana. Sud u ovom slučaju nije razmatrao vlasničko pravo koje je nepobitno i upisano u zemljišne knjige, sud je u ovom slučaju razmatrao samo o smetanju posjeda  (iako se o smetanju posjeda postupa hitno), pa se tako, vlasnik stana, sa valjano uknjiženim svojim pravom vlasništva u zemljišnim knjigama, našao u ulozi ovršenika, nad kojim se provodi ovrha, jer je zagrebački sud utvrdio smetanje posjeda,  i naložio uspostavu prethodnog stanja odnosno predaju u posjed stana tužitelju. Prethodno stanje je u trenutku stjecanja posjeda bilo vlasništvo starice,  koja je do svoje smrti živjela u stanu, pa se iskreno nadam da se nitko neće sjetiti da se mrtvoj starici vrati stan u posjed.

Druga situacija, vodi se postupak zbog Privremene mjere zabrane naplate potraživanja po akceptnom nalogu (nekada su se tako zvala sredstva naplate potraživanja), pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Sutkinja donosi rješenje, na koje se stranka, u ovom slučaju dužnik žali, a Visoki trgovački sud odlučuje da se žalba odbija. Razlog je slijedeći; Dužnik je u potpunom pravu, navodi Visoki trgovački sud,  kada traži privremenu mjeru zabrane naplate potraživanja jer je u postupku utvrđeno da ne postoji njegova obveza prema vjerovniku koji je pokrenuo postupak prisilne naplate, no kako u citiranom rješenju na koje je uložena žalba ne stoji  po kojem je sucu rješenje donešeno, smatra se da niti rješenje ne postoji. A kako ne postoji rješenje ne postoji niti rješenje na žalbu.

Situacija treća! Pisac ovog članka, nakon 25 godišnjeg obiteljskog rada u Njemačkoj svu obiteljsku ušteđevinu ulaže u tvornicu i proizvodni pogon u Dugom Selu.

Iznos veći od 2.000.000 DEM, i to prije punih 12 godina. Cijela obitelj žrtvovala se i odrekla mnogih svakodnevnih želja samo da bi proizvodnja funkcionirala a uloženi novac se dodatno oplodio. U trenutku ulaganja ni sanjali nisu da je put pred njima Sizifov posao, a Danteov deveti krug već je odavno iza njih.

Sad bi valjda trebalo doći rasvjetljenje, međutim još je tama. Općinski sud u Dugom Selu, prilikom uknjižbe prava vlasništva u korist novog kupca nekretnine uknjižio je i dug star deset godina, koji je negdje bio zaboravljen, i nigdje u zemljišnim knjigama pribilježen. Jer da je bio evidentiran, svatko bi se, naročito kupac nekretnine dobro zamislio bi li u istu uložio sredstva. Međutim, na očitovanje po upitu  Ministarstva pravosuđa, Vrhovnog  suda  ili Županijskog  suda, sudac toga suda koji ureduje u predmetu očituje se da zemljišne knjige nisu bile  uređene 1991 godine i da zato dug iz 1991 godine nije bio upisan u zemljišne knjige.

Već i samom laičkom provjerom, jednostavnim uvidom u zemljišne knjige sasvim je jasno, bilo kome, pa čak i onom tko nikad nije vidio zemljišne knjige, da su zemljišne knjige postojale još od 1971 godine, međutim isto tako je potpuno jasno da zemljište 1991 godine nije bilo vlasništvo tvrtke koja je podigla kredit, već društveno vlasništvo, a da je Fond za razvoj i zapošljavanje, potom Hrvatska razvojna i izvozna banka ipak dala kredit poduzeću Parkant d.o.o. i to u iznosu od 1.000.000,00 DEM,   koji je “kupio” zemlju od Exportdrva koji također nije bio vlasnik, i to u vrijeme dok je na snazi bio  Zakon o zabrani otuđenja nekretnina i zemljišta u društvenom vlasništvu.

Sve do 1996 godine, odnosno do 01.01.1997. godine kada je stupio Zakon o vlasništvu na snagu, nitko od njih nije imao pravo zasnivati založno pravo na toj  nekretnini niti istu otuđiti.

Da bi prikrili  bezakonje, i doslovnu otimačinu i pljačku  zemljišta u društvenom vlasništvu a ujedno i Države, uz pomoć suda načinili su Zapisnik o očevidu kojim su popisali imovinu na terenu, koja nije bilo vlasništvo tvrtke koja je tu zemlju temeljem tog istog Zapisnika i sklopljenog Sporazuma dala pod hipoteku.

Na temelju  Zapisnika i Sporazuma sklopljenog pred Sudom u kojem je stranka bila nevlasnik nekretnine, deset godina kasnije Sud je upisao založno pravo na imovinu novog vlasnika i to rješenjem koje je u prilogu, koje je također nezakonito, krivotvoreno,  i pravno nevaljalo,a ukinuto je odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, no sudac koji postupak vodi ustraje na ovršnom postupku i prodaji zemljišta i ne postupa po vlastitim pravomoćnim sudskim rješenjima.

Ne mari pri tome na zaštitu onog tko je u posjedu (sasvim suprotno gornjoj presudi), ne mari za pravo vlasništva i zaštitu onog tko je s povjerenjem u zemljišne knjige  kupio nekretnine na kojima nije bilo nikakvih zabilježbi ni plombi u trenutku kupnje, ne mari za krivotvoreno rješenje toga suda temeljem kojeg se vodi ovrha  (Ustavni sud je donio odluku da je preuranjeno prigovoriti  na zakonitost tog rješenja i tražiti ukidanje???) i ne mari za činjenicu da vlasnik nekretnine i ovršenik NIJE DUŽNIK!

A za što mare sudovi u Hrvatskoj?

Na što reagiraju Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova, Uskok?

Kažu da njihov posao nije preispitivanje sudskih odluka, a podnescima i prigovorima na rad suda da se ometa rad suda i vrši prisila na pravosudne dužnosnike!!!!

Nakon brojnih podnesaka, i dostavljanja dokaza, Županijsko državno odvjetništvo dostavilo je očitovanje u kojem  tvrdi da stranka koja je uložila svoj novac, koja je godinama ulagala u gradnju, zapošljavanje, industriju i gospodarstvo, koja je kupila nekretninu bez plombi i zabilježbi, koja nije dužnik u postupku, i koja trpi zbog zlouporabe položaja sudaca koji su načinili Sporazum o popisu nekretnina koje su bile društveno vlasništvo a ne vlasništvo onog tko ih je založio, pa sada državne Banke i državni Fondovi  naplaćuju svoju nesposobnost, svoj nemar, tuđi dug, i kamate koje nisu naplatili zbog svoje uspavanosti ili pomaganja u kaznenom djelu onome tko NIJE NI ZA ŠTO KRIV – i TVRDE DA ONAJ TKO JE DAO SVOJE NOVCE VJERUJUĆ DA JE ONO ŠTO JE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA UPISANO ISTINITO –  DA NEMA NIKAKVA PRAVA.

Gotovo sam sigurna da su investitori oduševljeni stanjem u pravosuđu. I da će “sigurno povjerovati” obećanjima Vlade!

Naročito kad  popričaju sa svima onima koji su već jednom povjerovali u slična obećanja  i vratili se u Domovinu vjerujući.

Vjera je često skupa, najčešće preskupa.

U Njemačkoj je u to vrijeme (1995-2000 godine) bila akcija da se većina radnika na privremenom radu u inozemstvu koji to žele vrate svojim kućama. Mnogi su se i vratili punog srca, s ljubavlju prema Domovini. U Hrvatskoj su sagradili domove, obnovili kuće svojih djedova i roditelja.  Ulagali su iseljeni Hrvati u nekretnine, u poslovne prostore,  u poduzeća,  u obiteljske kuće i stanove.

Povjerovali su u pravdu i pravicu, u jednakost svih pred zakonom, i u to da su dobrodošli nazad. A dobrodošli su samo bili njihovi novci.

Krvareći u Hrvatskoj i dokazujući svoje pravo pred zakonom, duboko su razočarani.

Možda bi sad i otišli tamo nazad, preko granice, gdje su godinama zarađivali sredstva koja su uložili u nekretnine u Hrvatskoj,  puno ih je tako i učinilo, razočarano, međutim, oni koji imaju mladi naraštaj, djecu, i koji s ljubavlju razmišljaju o zemlji u kojoj su rođeni, sa strahom i velikom strepnjom sve to promatraju.

Što će biti s našom djecom, ako smo mi, jedna generacija koja cijeli život radi i stvara, svoj život  i zdravlje izgubili u dokazivanju i tražeći pravdu?

Jedna generacija izgubila je život boreći se za slobodu i samostalnost  Hrvatske!  Ima li tko u  Ministarstvu pravosuđa, u Vladi RH, u Uredu predsjednika da sve to prepozna? Ima li igdje ikog na vlasti tko može lupiti šakom o stol i poduzeti mjere da se svemu tome stane na kraj i da se prestane činiti šteta.

Pravda je učinkovita ako je pravovremena! Pravda je pravda ako štiti poštenje i poštenog stjecatelja, rekla bih! Tako kaže i Zakon. Još samo treba naučiti pojedine  suce da poštuju  Zakon. Eh, mi bi smo tada vjerujem bili sretan narod! I sa svjetlom točkom u  ovom mraku, i sa nadom koja nas vodi u budućnost.

Možda tada iseljeni Hrvati počnu vjerovati!

Za  sada  više ne vjeruju u blefove, ovaj put čekaju rezultate!

Gospodo ministri, spriječite suce da uništavaju gospodarstvo i građane. Poduzmite mjere da Zakon funkcionira, a suce koji zlouporabe svoj položaj sankcionirajte. Umjesto da podmeću nevinima, da iskrivljuju činjenice i da paušalno i aljkavo provode istrage, neka počnu čitati onako kako piše! Vrlo je jednostovano. Da su 2003 pročitali što piše odmah bi zaključili da u Zemljišno knjižnom odjelu u Dugom Selu postoje istodobno dva z.k. uloška i dva z.k. izvadka za jednu nekretninu.  Tako je vlasnik koji je nečasno i nezakonito, da ne kažem kriminalno postupao uspio podići više miliona kredita koje nije vraćao.  Istovremeno sudac nije postupao po vlastitim pravomoćnim rješenjima koja je osobno donio, niti je brisao hipoteke od 2000 godine iako je o  istom donio rješenje! Policija je imala sve dokumente u rukama, ali ih nije gledala niti čitala s pažnjom. U to vrijeme imala je drugi cilj i drugi zadatak!  Stoga svoje istrage započnite od početka. Od 1991 godine,  i od privatizacije i pretvorbe društvenog vlasništva u privatno!  Počnite od  Dugog Sela!

 

Nada Landeka, predsjednica Udruge Veronika Vere

autorica knjige “Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe”

Filed under: VIJESTI Hrvatska · Tags: , , , , , , , , , , ,