WEB: Budućnost Kontrole Interneta će ići Tokovima Novca

Međunarodni sporazum iz 1988. godine potpisan između 114 zemalja uspostavlja liberalizaciju međunarodne telekomunikacije dajući internetu imunitet od svih ekonomskih ili tehničkih regulacija.

Izdvajajući time internet iz tokova standardnih regulativa stvoren je medij s vlastitim integritetom i do danas, ne nadvladanim potencijalom koji podupire privatnost korisnika i osigurava slobodu govora i anonimnost.

Vrijeme akademskog interneta je trajalo do 1992. godine kada je tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore donio dekret o komercijalizaciji mreže nakon čega je uslijedila i privatizacija pod sjajem potpune slobode.

Internet je od tada pa narednih dvadeset godina autonomna mreža bez fizičkog vlasnika i nadzora uz samo povremene ispade i nasrtaje na njegovo demokratsko lice. Danas, internet broji preko dvije milijarde korisnika i zauzima jedinstveno mjesto u komunikacijskom sustavu na planetarnom nivou.

Također, u povijesti svjetske mreže, posljednja godina broji rekordan broj nasrtaja na njezinu slobodu i po učestalosti i po broju pokušaja da se uspostavi totalitarna kontrola jedinog neovisnog i slobodnog medija na planeti.

Kada napravimo presjek događaja, interes u kontroli pronalaze vladajuće “elite” koristeći se najegzibicioznijim metodama pa sve do bizarnih pokušaja ultimativne i otvorene cenzure poput pritiska kabineta Silvio Berlusconi-ja na Wikipediju i korekciju nepodobnih sadržaja pokazujući time svu svoju slabost i nemoć pred otvorenim i slobodnim medijem.

Karakteristike nemoći i straha pokazuju i drugi pokušaji pokrenuti lavinom događaja iz Kaira krajem 2010. godine kada je internet odigrao prvu aktivnu ulogu u promjeni političkog režima. Strah je prodrmao prvo SAD, a zatim i europske zemlje. Bitno je spomenuti da su prvi pokušaji kontrole zasnovani na ultimativnim tehničkim sustavima kao u primjeru Hab-stop uredbe.

Kako ta, a i mnoge druge inicijative nakon nje nisu prošle ni u političkim ni u javnim krugovima, iznjedrila se zaobilazna metoda koji promovira sigurnost, regularnost podataka, intelektualno vlasništvo … itd.. Otuda, niz prijedloga izvire stavljajući sekundarne ciljeve na prvo mjesto. Posljednji u nizu takvih je PIPA i SOPA prijedlog zakona.

Danas se suočavamo sa nevjerojatnom torturom vladajuće klase koje shvaća da internet ugrožava režim i nadilazi dosadašnje političke metode manipulacije društvom, a krijući prave interese, pritisci na slobodu interneta su postali stalni i svakodnevni.

Zajednička potreba svih pozicijskih stranaka je uvođenje potpune kontrole elektroničkih komunikacija uspostavom automatske obrade signala i klasifikacije, legitimno sankcioniranje pojedinaca i grupa na mreži i mogućnost trenutačne obustave komunikacijskih kanala.

Imajući pravi motiv u vidu, prepoznajemo suštinske čimbenike koji posjeduju potencijal i pružaju alibi drakonskim mjerama: sigurnost i terorizam (potrošena i propala ideja nastala slučajem 9/11), ekonomska kontrola (ideja uspostave kontrole novca kroz onemogućavanje trgovine putem interneta), tokovi informacija ( filtriranje i klasifikacija stranih sadržaja – temeljen na cenzuri u Kini i drugim totalitarnim režimima), govor mržnje (kontrola sadržaja – propala ideja talijanskih i britanskih političara), intelektualno vlasništvo (trenutno aktraktivna forma koja pored famaceutske industrije lobira najveće svjetske kompanije).

Za viđenje budućih slučaja, treba znati da su izjalovljenim pokušaji uspostave kotrole na globalnoj i međunarodnoj razini iskustveno doprinijeli sofistikaciji i da očekujemo mnogo suptilnije manipulacije na mikro razinama unutar političkih granica, a kroz ujedinjene ideologije npr. Europske unije ili korpirativne konglomerate. Radi se dakle, o provođenju ideja u manjim – lokaliziranim sredinama kroz promociju viših ciljeva i dobrobiti društva.

ACTA je jedan od ozloglašenih sporazuma čija je namjena suzbijanje trgovine elektroničkim falsifikatima. Trenutno se nameće svim zemljama, članicama Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije, ali se nekim slučajem prijedlog nalazi i u Hrvatskoj koja nije članica ni jedne od spomenutih. Također, ACTA je branjena obvezama Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi s propisima EU.

Osvrnut ćemo se ovom prilikom na prošlogodišnji prijedlog pravilnika koji službama sigurnosti u Hrvatskoj daje odriješene ruke nadzoru po “slobodnoj volji”, a koja je potpuno suprotna odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Ovim se postavlja pitanje selektivnog provođenja preporuka EU u Hrvatskoj i više nego očite želje vladajuće klase uspostaviti ultimativni režim nad građanima. Također, od uspostave elektroničkih dokumenata 2010. godine, poznato je da je “selektor” viša instanca koja diktira uvjete ponašanja te da je Hrvatska elektronički poligon za vježbu.

ACTA omogućuje blokiranje pristupa “spornim” internet adresama, potpuni nadzor korisnika i filtriranje protoka u realnom vremenu ali i drakonske mjere prekršiteljima. Jedan od velikih problema ACTA-e je nizak prag tolerancije za izricanje sankcija za kazneno djelo na internetu što omogućava gotovo nekontrolirani nadzor i “laku” mogućnost intervencije organa vlasti.

Kako bi upotpunili sliku, potrebno je naglasiti da osim samih tvoraca ACTA-e, SAD i Japana, a kasnije Kanade, Švicarske i EU, savjetodavni odbor okuplja multinacionalne korporacije što nas opet vraća na događaje sa početka 2011. godine kada je SAD pokušala privatizirati internet sjedinjujući najveće telekomunikacijske provajdere oko jednog interesa – enormne financijske dobiti zarad potpune kontrole prometa.

Protiv uvođenja ACTA-e su se između ostalih izjasnile Njemačka i Nizozemska, a podlegao je i Europski parlament koji je zbog neprihvaćanja sporazuma odgodio ratifikaciju. Javnost u Hrvatskoj je jasno dala do znanja da ovaj sporazum nije poželjan, ističući povredu brojnih ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja i privatnost koji duže vrijeme upućuje na moguće scenarije kontrole.

Među svjetski priznatim ličnostima, oglasili su se dr. Gerald Celente (direktor instituta za istraživanja trendva u New York-u), Nick Peckls (direktor organizacije za zaštitu slobode Velike Britanije), Robert McDowell (čelnik američke Federalne komunikacijske komisije) i drugi.

Nagovještaji su da ovaj prijedlog neće zaživjeti, ali i da ćemo pretrpjeti brojne pritiske organizacija koje zagovaraju obranu intelektualnog vlasništva koje su praktično “kupljene” idejom o piratstvu i imaju osobni interes. Njihovi lobisti međutim, nemaju na umu širu sliku od svoje slijepe želje za kapitalom stavljajući se na uslugu sustavima porobljavanja.

Napominjemo da se intelektualna svojina ne čuva tehnološkim metodama već pravnim sustavom. Ukoliko bi se vodili ovim primjerom, bilo bi razumno zatvoriti sve muzeje kako bi se uveo red u kopiranju i krivotvorenju dijela svjetske baštine. Glavnu ulogu igra svjetska vladajuća elita u misiji za globalnom i legitimnom kontrolom stanovništva koja vodi do tehnokratske ultimativne vlasti.

Budućnost kontrole interneta će ići tokovima novca i naredni pokušaj će se dogoditi na bilo kojem društvenom nivou gdje kapital ima ogromnu ulogu. Time se “baca mamac” korisnicima telekomunikacijskih usluga koji na radost, već danas prepoznaju skrivene želje raznih svjetskih organizacija.

Tekst završava informacijom da je na dan 27. veljače u Ženevi počeo diplomatski proces koji za rezultat treba Ujedinjenim narodima osigurati kontrolu nad internetom.

Trenutno, monitoring interneta provode američke neprofitne organizacije poput ICANN i IETF koje osiguravaju “besplatan i slobodan internet”. Predloženo tijelo UN-a bi kontrolu premjestilo u ruke vlada što bi omogućilo kontrolu i cenzuriranje pristupa intertnet i ugrozilo njegovu neutralnost, a samim tim prekršilo i UN-ov izvještaj koji pristup internetu kategorizira kao jedno od ljudskih prava.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12440"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]