IMPERIJALISTIČKE SILE su u potpunosti osvojile PROIZVODNJU “DEFEKTNIH DRŽAVA”

Za vrijeme rata u Vijetnamu, jednu od vojnih baza SAD krasio je natpis: “Ubijati je naš biznis, a biznis – to je dobro”.

I zaista, veoma dobar biznis je bio u Vijetnamu (kao iu Kambodži, Laosu i Koreji), gdje se broj žrtava među civilnim stanovništvom brojao milijunima.

U godinama koje su uslijedile nakon Vijetnama, taj biznis je ostao vrlo cijenjen. Ubojstva su se dešavala kako izravno, tako i tuđim rukama, kojih je bilo na svakom kontinentu, pošto je “nacionalna sigurnost” SAD svuda zahtijevala baze, garnizone, naručena ubojstva, invazije, bombardiranja, pokroviteljstva režimima ubojica, prave terorističke mreže i programe kao odgovor na terorističke prijetnje i izazove “patetičnom džinu” (izraz, koji je 1970. iskoristio predsjednik Nixon kao izgovor za invaziju u Kambodžu).

Prije nekoliko godina, Jan Knipers Blake u svojoj sjajnoj knjizi skrenula je pozornost na to da je “nacionalna sigurnost” u stvari vrlo rastegljiv pojam, koji se širi ovisno o tome “šta treba sadržavati sukladno mišljenju države, klase ili institucije” .

Rezultat je da baš oni kojima bogatstvo i vlast, čini se, daju maksimalnu sigurnost, u stvari najviše pate od paranoje i svojim bijesnim pokušajima da osiguraju sigurnost izazivaju svoje vlastito uništenje. (Ona je razmatrala opasnost socijalne demokracije u Brazilu 1960-ih godina i njenu likvidaciju kao rezultat podržane od strane SAD kontrarevolucije i diktature koja je uslijedila).

Dodajte na to traganje utjecajnih predstavnika vojno-industrijske mašinerije za misijama koje će opravdati povećanje proračuna i svestranu suradnju medija u tom traženju, i dobićete zastrašujuću realnost.

U stvari, gorostas koji se pravi paranoičan primoran je da čini herojske napore, kako bi donosio svijetu manje-više vjerodostojne prijetnje, osobito nakon pada “Imperije zla”, koju je ova zemlja “kao” dugo “suzdržavala”.

Hvala Bogu što je nakon relativno kratkih valova pažnje, usmjerenih na narkoterorizam, a zatim i na Sadamovo oružje za masovno uništenje, uistinu, kao đavo iz lampe, iskočio islamski terorizam kako bi naslijedio ulogu izvora prijetnji, koje, izvan svake sumnje, nastaju uslijed neprijateljstva prema američkim slobodama, kao i uslijed odbijanja islamskog svijeta dopustiti Izraelu da pronađe partnera u pregovorima i da mirno riješi sporove s Palestincima.

Međutim, uz uvođenje na najvišoj razini biznisa ubojstava i vezane za njega prodaje oružja, Sjedinjene Države su osvojile “proizvodnju defektnih država” u industrijskim razmjerima.

Pod defektnom državom ima se u vidu takva država koja je bila srušena vojnim sredstvima, ili pretvorena u nekontroliranu, putem političke i (ili) ekonomske destabilizacije i kaosa, i koja je za dug period lišena sposobnosti (ili prava) da se obnovi i da se brine o potrebama svojih građana.

Naravno, Sjedinjene Države su takvi proizvođači odavno, o čemu govore primjeri Haitija, Dominikanske Republike, Salvadora, Gvatemale i država Indokine, gdje je bilo tako dobro za ubijanje.

Ali, mi smo postali svjedoci znatnog oživljavanja te proizvodnje u skorije vrijeme, kao što se to događalo u slučaju postsovjetske Rusije i niza istočno-europskih država. Opadanje prihoda stanovništva i nagli porast razine mortaliteta u tim zemljama bili su rezultat šok-terapije i elitnih poluzakonitih krađa, masovnih i izvršenih uz potporu Zapada, ali djelomično organiziranih i podržanih na lokalnoj razini (odnosno privatizacija, izvedenih u uvjetima koji su krajnje povoljni za korupciju) . (Hrvatski scenario ?!)

Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza (i, naravno, prestanka djelovanja bitnog, mada ograničenog, faktora “obuzdavanja”) stigao je svjež val defektnih država, koje su produkt “humanitarnih intervencija” i smjene režima, koje su izveli SAD i NATO s još većom agresivnošću.

Kao obrazac bila je uzeta humanitarna intervencija u Jugoslaviji, nakon koje su Hrvatska, Bosna, Srbija i Kosovo pretvorene u defektne države, dok su neke druge zemlje-beskralježnjaci izbjegle tu sudbinu, pri čemu su sve počele opsluživati interese Zapada ili tražiti od njega milostinju. Čitav taj konglomerat, koji je sobom zamijenio ranije nezavisnu državu (Jugoslaviju), uvenčala je gigantska vojna baza SAD-a na Kosovu.

Ova očevidna demonstracija jakih strana imperijalne intervencije pripremila je tlo za daljnje napore u proizvodnji defektnih država u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji, Iraku, Demokratskoj Republici Kongo i Libiji. Sličan program se danas realizira, ne bez uspjeha, prema Siriji i Iranu – prema posljednjem slobodnom svijetu primjenjuje politiku zastrašivanja, koja je zamijenila bezbrižne odnose sa šahova diktaturom, nametnutom Zapadom.

Ovi, industrijski stvoreni, slučajevi defektnih država imaju zajedničke crte koje ukazuju na njihov zajednički izvor – imperijalnu politiku i projekciju imperijalne moći. Često sve ide preko službenog priznanja etničkih pobunjeničkih grupa, koje prijavljuju svoj status žrtve, vode borbu sa svojom vladom uz pomoć terorističkih akata (često s ciljem da se isprovocira država da uzvrati) i redovito pozivaju imperijalne zemlje da im priteknu u pomoć.

Ponekad se radi pružanja potpore pobunjenicima u određenu zemlju šalju strani plaćenici, pri čemu im imperijalne zemlje često daju oružje, pripremu i logistiku.

Imperijalne zemlje ohrabruju djelovanje tih pobunjenika, jer vide u njima dobar izgovor za opravdanje destabilizacije, bombardiranja i na kraju, svrgavanja izabranog kao metu, režima. Ovaj proces je bio na površini tijekom čitavog razdoblja demontaže Jugoslavije radi dobivanja skupa defektnih država. Zemljama NATO je zato bio potreban raspad Jugoslavije.

Oni su ohrabrivali nacionalističke elemente u drugim republikama na ustanak. (Primjer Hrvatskog proljeća 1990.). Ti elementi su otpočeli rat jer su shvaćali da će ih NATO podržati i da će ih, na kraju krajeva, braniti. Ova je činjenica potpomogla odugovlačenju vojnih aktivnosti i etničkog čišćenja, ali zadatak rušenja Jugoslavije i stvaranja na njenom mjestu defektnih država bio je, zahvaljujući tome, ispunjen.

Zanjimljivo je da su članove Al Qaeda-e i najmnike uvozili u Bosnu i na Kosovo s ciljem borbe sa republikom Srbijom  i Hrvatskom uz znanje i suradnju s administracijom Clintona, kao i sa Iranom.

Al Qaeda je bila zastupljena među “borcima za slobodu”, koji su sudjelovali u libijskoj kampanji, a sada, mada sa zakašnjenjem, priznata je od strane New York Times kao pokretačka snaga programa za smjenu režima u Siriji.

I naravno, ona je bila središnji element prilikom smjene režima u Afganistanu i osnova “efekta bumeranga” 9/11 (Bin Laden je bio bitan sudionik pobunjeničke djelatnosti pod američko-saudijskim nadzorom, da bi kasnije bio napušten od strane svojih mentora, koji su ga nakon terorističkih napada demonizirali i ubili).

Ovi programi uvijek podrazumijevaju najozbiljniji odnos prema “upravljanju zvjerstvima”, kad se vlada koja se nalazi na udaru optužuje za nasilje protiv pobunjenika i njihovih pristalica, a još se s uspjehom ocrnjuje i podmeće joj se tijekom procesa kako bi se povećale dimenzije miješanja u tuđu politiku.

Ovaj zahvat je igrao bitnu ulogu u ratovima s ciljem razjedinjenja Jugoslavije, a možda još i veću u Libiji i Siriji. Neprocjenjivu pomoć procesu pruža mobilizacija međunarodnih organizacija koje uzimaju učešća u demonizaciji putem razotkrivanja zvjerstava, a ponekad i izlaganjem optužbi za zločine koje se pripisuju osobama određenim za tu ulogu.

U slučaju Jugoslavije, osnovani od strane UN Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MTBJ) prilikom organizacije sudskog gonjenja hrvatske i srpske vlsti, radio je u tijesnoj suradnji sa zemljama članicama NATO.

Na isti način, kada je NATO bio spreman napasti Libiju, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda je operativno podigao optužnicu protiv Moamera Gadafija, bez bilo kakve neovisne istrage.

Ovaj način “upravljanja zakonom” je neprocjenjiv za imperiju i doprinosi procesu smjene režima i proizvodnji defektnih država.

Postoje također naizgled neovisne organizacije koje “pospješuju demokraciju”, udruge poput Human Rights Watch, Međunarodna krizna grupa, Institut otvoreno društvo. Te organizacije sa zavidnom revnošću nastupaju uz imperijalnu većinu, režirajući zlodjela režima i njihovih vođa, koji su određeni za smjenu.

Postoje ozbiljni argumenti koji potvrđuju da su i same Sjedinjene Države – defektna ili država koja tone u defektnost.

Razumije se, SAD nisu pretrpjele katastrofalni vojni poraz od neke strane države, ali njihov sustav konstantnog ratovanja nanio je veliku štetu stanovništvu, koje čini temelje države.

Sav višak proizvoda se troši za potrebe sustava vođenja konstantnog rata, potrošnje i bogaćenja manjine …

Zaista, u svojoj državnoj defektnosti, kao i u mnogome drugom, Sjedinjene Države su izuzetna država!
 
 
(vestinet.rs / uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11364"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]