Zašto su ljudi tako lakovjerni? Znanost kaže da su ljudi po prirodi ovce i da za skepticizam i nevjericu treba puno prakse

Danas imamo pristup velikom broju informacija, ali rijetko prestanemo razmišljati o autentičnosti onoga što vidimo i čujemo

Naša uvjerenja često oblikuju vanjske sile i rijetko imamo iskustvo iz prve ruke koje utječe na naše misli.

Naši su se preci oslanjali na “izravno senzorsko iskustvo” dok su oblikovali vlastita uvjerenja i koristili jezik i vlastitu sposobnost da odvoje istinu od laži.

Koristeći se jezikom, izloženi smo različitim stavovima i pristranostima na temelju govornikovog osobnog sustava vjerovanja.

Unatoč svemu tome, vjerujemo većini onoga što čujemo, a da ne razmišljamo o novim idejama ili pokušavamo to doživjeti prve ruke. Što uzrokuje ovu naivnost i postoji li način da se njime kontrolira?

Lakovjernost i društvo

Prema Rene Descartesu, filozofu iz 17. stoljeća, “Ako netko želi znati istinu, onda ne treba vjerovati tvrdnju sve dok ne pronađe dokaze koji bi to opravdali.”

To zvuči kao razumni pristup integraciji novih uvjerenja, no da li mi zapravo obrađujemo nove ideje ili ih samo slijepo prihvaćamo?

Ovo se ne odnosi samo na vijesti. Tu se radi i o sadržaju medija, vašim osobnim interakcijama i društvenim mrežama? Ili samo prihvaćate sve, i ne uzimate dovoljno vremena za provjeru činjenica?

Većinu vremena u kojima stvaramo mišljenja našem životu događaju se automatski i te su društvene norme i uvjerenja prihvaćeni kao istina. Međutim, neka od tih programiranih uvjerenja uključuju propuštene šanse za provjeru činjenica i prosuđivanje ideja i tvrdnji.

Zašto trebamo skepticizam

Benedikt Spinoza je još jedan filozof koji je izazvao Descartesovu ideju. Spinoza je vidio da mozak ne obrađuje ideje onako kako Descartes opisuje.

Spinoza je odgovorio da “Ljudi vjeruju u svaku tvrdnju koju razumiju, ali jako brzo “ne vjeruju” onim tvrdnjama za koje utvrde da su u suprotnosti s drugim utvrđenim činjenicama.”

Zapravo, rezultati nedavne studije dokazuju da mozak često ima tendenciju vjerovati idejama koje prima.

Istraživač Daniel T. Gilbert i sur. sa sveučilišta Texas u Austinu predvodio je eksperiment u kojem je sudionicima bio predstavljen skup istinitih i lažnih izjava o zločinu.

Prva skupina sudionika pročitala je izjave i istodobno je morala pronaći i izbrojiti broj pet kada se pojavio u tekstu. Druga skupina je čitala izjave i nije se prekidala. Nakon vježbi sudionici su imali zadatak sjetiti se koje su izjave bile lažne i koje su bile istinite.

Ispitanici su također morali razmišljati o vremenu provedenom u zatvora koje je počinitelj zločina zaslužio.

Na temelju rezultata, grupa koja je morala računati je zapamtila više lažnih izjava, za razliku od druge skupine. Prva skupina sudionika također je dala kriminalcu više vremena provedenog u zatvoru, dokazujući da obično vjerujemo u lažne izjave, osobito ako smo prekinuti u čitanju.

Iako to pokazuje da često vjerujemo da nove ideje, kao u Spinozinoj teoriji, također je otkriveno da nas “prekid sprječava” da nevjerujemo “novim tvrdnjama”.

Valjda i zbog toga oglašavanje (koje iskorištava prednost našeg nedostatka koncentracije dok gledamo oglase zbog drugih zadataka, kao što je vožnja ili čitanje vijesti), politika i mediji lako utječu na naša uvjerenja i misli?

Dok bi se neki složili, Gilbert i sur. navedode da možemo možemo odbaciti lažne ideje i da je to moguće učiniti samo kad imamo “logičnu sposobnost, točne informacije, motivaciju i kognitivne resurse.”

Kognitivna sposobnost i činjenice mogu nam pomoći da ne vjerujemo lažnim tvrdnjama. Ali budući da se ove vještine često oslanjaju na naš obrazovni sustav, organizirane skupine i vjerske sekte – društvo nekako nema razvijenu sposobnosti da razlikuje istinu od laži.
 
NoviSvjetskiPoredak.com