ŽENA KOJA BI MOGLA I OBAMU PREŠIŠAT: Čelnica države Mjanmar i dobitnica nobelove nagrade za mir odrasle i tinejdžere ubija i spaljuje, a bebe baca u rijeku

Nakon što je s vlasti sišla vojna hunta, a na čelo države došla dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, situacija se dodatno pogoršala za Rohinje

Napeta situacija eskalirala je prošli mjesec napadom militanata iz redova Rohinja na policijske postaje i vojne baze koji je poslužio kao izgovor za brutalan odgovor mjanmarske vojske.

Više od 160.000 pripadnika muslimanske manjine Rohinja u posljednja je dva tjedna pobjeglo iz Mjanmara u Bangladeš. Oni su dio populacije od 1,1 milijun Rohinja koji žive u Mjanmaru, a kojima ta država, nekoć poznata i po nazivu Burma, ne priznaje status svojih državljana.

Sistematski progon pripadnika ove manjine, paljenje njihovih sela i ubojstva nekoliko stotina osoba natjerali su desetke tisuća ljudi da pobjegnu u susjedni Bangladeš. Različiti izvori iz redova Rohinja rekli su za Al Jazeeru da je ubijeno najmanje tisuću ljudi, uključujući žene i djecu. Kako navodi Al Jazeera, neki od njih upozoravaju da bi im se “mogla dogoditi nova Srebrenica” ako međunarodna zajednica ne učini ništa.

Čelnicu države Suu Kyi zapadni kritičari optužili su da ne poduzima ništa po ovom pitanju, a ona je u utorak okrivila “teroriste” za “ledeni brijeg dezinformacija” o nasilju u pokrajini Rakhineu, koristeći pritom Trumpovu omiljenu frazu “fake news”, a ne spomenuvši ni jednom riječju ni progon in bijeg Rohinja.

No, da je u Mjanmaru na djelu operacija etničkog čišćenja, moguće i genocida, svjedoče priče ljudi koji su uspjeli pobjeći u Bangladeš, a koje je prikupio novinar Guardiana Oliver Holmes. Njegov potresni izvještaj na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku, a mi u nastavku prenosimo ključne dijelove.

Jedna od osoba s kojima je Holmes razgovarao je Zahir Ahmed (55), donedavno stanovnik sela Tula Toli. To je selo s čak tri strane okruženo vodom, što je zapečatilo sudbinu većine mještana kada su ih napali mjanmarski vojnici. Neki su ustrijeljeni na licu mjesta, a drugi su se utopili u neuspješnom pokušaju bijega. Zahir je nekako pobjegao prema suprotnoj obali gdje se sakrio u džunglu i promatrao zadnje trenutke svoje obitelji.

Stajao sam odmah pokraj rijeke. Tinejdžeri i odrasli su ustrijeljeni, dok su bebe i malu djecu bacili u vodu. Među njima je bila moja šestomjesečna kćer Hasina – ispričao je Ahmed kroz suze, nabrajajući sve članove svoje obitelji, koji su tog dana ubijeni. Stradalo ih je više od deset – uz djecu, među njima je i njegova žena.

Novinar Guardiana razgovarao je s desetak ljudi koji su pobjegli iz Tula Tolija kobnog 30. kolovoza i svi su rekli isto – tamo je izvršen pravi pokolj, masakr nad seljacima koji su tek malobrojni preživjeli. Nakon tri dana bježanja stigli su u susjedni Bangladeš, dok su njihovi članovi obitelji i susjedi završili u masovnoj grobnici.

U skladu sa zataškavanjem koje se provodi na razini cijele države, vlasti iz Mjanmara su zabranile pristup tom području te je priče izbjeglih Rohinja još uvijek nemoguće provjeriti. No, Holmes ističe kako se priče više od desetak svjedoka poklapaju i u najmanjim detaljima.

Najgore je to što Tula Toli nije izoliran slučaj. Otkako su napadnute policijske postaje i vojne baze, vojska bez milosti provodi silovitu kontraofenzivu na području sjeverne mjanmarske pokrajine Rakhine iz koje je nakon sukoba s budističkom većinom još 2012. godine pobjeglo oko 140.000 ljudi. Od tada izbjeglice praktički nisu prestale stizati u susjedni Bangladeš, iako znatno manjim intenzitetom.

Ujedinjeni narodi u svojem su izvješću istaknuli da je vojska u tom dijelu države provodila masovna ubojstva i grupna silovanja pripadnika Rohinja. No, ništa se ne može usporediti s trenutnim valom nasilja za koji organizacije za zaštitu ljudskih prava kažu da je “konačni korak da se Rohinje zauvijek protjera iz Mjanmara”.

Da svaka priča ima dvije strane pokazuju i izvještaji o napadima Rohinja militanata na hinduse i budiste u pokrajini Rakhine, zbog čega je raseljeno oko 26.000 stanovnika koji nisu muslimani. Usprkos tome, vlasti su blokirale svu pomoć UN-a namijenjenu području gdje su u tijeku sukobi.

Stanovnici Tula Tolija tvrde da oni nisu skrivali militante u trenutku napada na njihovo selo.

“Kada sam čuo da vojska napada sa sjevera, skočio sam u rijeku. Moja dva sina, stara 12 i 10 godina, skočila su za mnom. Tog dana je poginulo osam članova moje obitelji. Djecu su bacali u rijeku. Moju trogodišnju unuku Makarru i mojeg unuka Abula Fayeza kojem je bila jedna godina. Ja sam se sakrio na južnoj strani rijeke. Sve ostale su skupili na jednom mjestu i rekli im da odšeću. Nakon toga su pucali u njih. Navečer su skupili sva tijela s obale rijeke, iskopali jamu u pijesku, bacili ih tamo i zapalili. Sve to sam promatrao s nekih 40 metara udaljenosti” – priča seljak Kabir Ahmed (65).

Petam Ali (30) je također jedan od onih koji su izbjegli smrt, ali i promatrali likvidaciju svojih najmilijih iz neposredne blizine i zaštite džungle.

Vojnici su naše kuće zapalili ili bi na njih bacili granate. Sve kuće su spalili. Nakon što su otišli vratio sam se do sela. Na putu prema selu vidio sam starca Abu Shama kako mrtav leži na cesti. Bio je ustrijeljen u prsa. Našao sam i mrtvo tijelo svoje bake, Rukeye Banu. Kad sam se vratio u džunglu ispričao sam ostalima što sam vidio. Briznuli su u plač. Nakon toga smo tri dana hodali do Bangladeša.

Rohinja iz Mjanmara, najveći narod apatrida na svijetu

Milijun Rohinja žive u Mjanmaru, neki generacijama, ali Mjanmarci ih smatraju Bangladešanima i oni predstavljaju najbrojniju populaciju apatrida na svijetu. Trenutačna kriza, tijekom koje je od 25. kolovoza u susjedni Bangaldeš pobjeglo 160.000, pokrenuta je podjelom britanske Indije, koja uključuje Burmu i Bangladeš.

Ti sunitski muslimani govore jedan oblik bengalskog dijalekta koji se koristi na jugoistoku Bangladeša od kuda su podrijetlom. Većina ih živi u pokrajini Rakhine, na sjeverozapadu Mjanmara, ali oni su apatridi jer im Mjanmar odbija dati državljanstvo.

Mjanmarski zakon o državljanstvu iz 1982. određuje da samo etničke skupine koje mogu dokazati nazočnost na teritoriju prije 1823., datuma prvog englesko-mjanmarskog rata, mogu dobiti mjanmarsko državljanstvo.

Predstavnici Rohinja tvrde da su oni bili tamo i puno prije tog datuma.

Tisuće su pobjegle iz zemlje posljednjih godina morem u Maleziju ili Indoneziju, a drugi su pobjegli u Bangladeš pred nasiljem krajem kolovoza između vojske Mjanmara i pobunjenih Rohinja.

Njih u Mjanmaru smatraju strancima i oni su žrtve višestrukih diskriminacija, poput prisilnog rada, iznuđivanja, ograničenja slobode kretanja, nepravednih zakona o braku i konfiskacije zemlje. Ograničen im je pristup obrazovanju i javnim službama.

Od 2011. i raspuštanja vojne hunte koja je vladala gotovo pola stoljeća, rastu napetosti između zajednica. Jedan moćni pokret nacionalističkih redovnika posljednjih godina potpiruje mržnju, jer smatra da muslimani predstavljaju prijetnju za Mjanmar, koji je većinski, više od 90 posto, budistički.

Tijekom 2012. žestoki sukobi su izbili u zemlji između budista i muslimana u kojima je poginulo oko 200 osoba, uglavnom muslimana. Prošlog listopada, vojska je pokrenula veliku operaciju nakon napada naoružanih muškaraca na pogranična mjesta u pokrajini Rakhine. Tada je više desetaka tisuća civila pobjeglo i isti scenarij se ponavlja od kraja kolovoza.

Jedno međunarodno povjerenstvo koje vodi bivši glavni tajnik UN-a Kofi Annan je nedavno pozvalo Mjanmar da pruži više prava svojoj muslimanskoj manjini Rohinja, kako se ona ne bi radikalizirala.
 

 
(jutarnji.hr)