BANKAR POČINIO SAMOUBOJSTVO NAKON ŠTO JE OTKRIVENO KAKO JE TROŠIO NOVAC ŠTEDIŠA: Završio je na sudu, ostao je bez svega, a onda ga je lovačka puška riješila briga

Ubivši se, nadao se da će u grob odnijeti odium, da će se javnost smilovati njegovoj obitelji

Bankar je ležao na podu garaže, s ranom od kuršuma u prsima, dok se tanak trag krvi iz kuta usta gubio u besprijekornu bjelilu ovratnika njegove pomno izglačane košulje…

Tako bi mogao započeti tipičan, možda pomalo banalan krimić, kakve mnogi vole čitati na ljetnom odmoru. Uz lagan socijalni štih: bankar je, tu je jamačno i novac, motiv istinske strasti koja plamti i kad se eros ugasi. Pod prstima Rossa Macdonalda to može biti i nemilosrdna socijalna analiza.

Štih bi mogao biti i egzotičan, ako je garaža u ubavu kutku Andaluzije, blizu Córdobe, gotovo mistične u Lorcinim stihovima, na imanju s lovištem zvanome “Puerto del Toro” (Bikova luka), tek toliko da se sjetimo corride i njenih pjesnika, od Gautiera, preko Bizeta, do Hemingwaya.

Pohlepa i kriminal

Eto, sve to iole lijepo možemo zaboraviti – u ovoj priči nema lijepoga, nema ni nenadanih zapleta, samo pohlepe i kriminala.

Mrtvac se zvao Miguel Blesa de la Parra, za manje od tri tjedna bi navršio 70 godina, proživljenih u obilju, zahvaljujući i razuzdanu korištenju službenih kreditnih kartica u onih 13 godina (1993-2006) što je bio na čelu gradske štedionice glavnoga grada, poznate po svome španjolskom nazivu Caja Madrid.

Punim nazivom Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, ona je najstarija štedionica u Kraljevini Španjolskoj. Osnovao ju je, kao beskamatnu založnicu, aragonski svećenik Francisco Piquer, po uzoru na zalagaonice (monte di pietà) koje su franjevci organizirali po Italiji potkraj srednjega vijeka. Iako se razvila u četvrtu po snazi španjolsku banku, Caja Madrid zadržala je i svoju socijalnu funkciju kroz dva odsjeka.

To su Obra Social Caja Madrid i Fundación Caja Madrid – ali su je klijenti svejedno osnovano kritizirali da je izgubila svoju karitativnu dimenziju.

Blesa je onamo dospio kao osobni prijatelj tadašnjeg premijera Joséa Maríje Aznara, kao pripadnik gornje klase katoličkih političara i dužnosnika, u sklopu korumpirane ali desnom dijelu pučanstva mile Pučke stranke.

Dok joj je Blesa bio predsjednik, Caja Madrid je zajedno s grupom drugih štedionica osnovala 2010 zajedničku banku Bankia (Caja Madrid je imala 56 posto udjela). U trenutku osnivanja Bankia je bila treća španjolska banka ali prva po udjelu nekretninskih uloga – a nekretnine su bile u vrtoglavu padu vrijednosti, što je bio ključni generator financijske krize 2008 u USA pa u svijetu. Bankia je kolabirala takoreći munjevito, pa ju je Rajoyeva vlada morala nacionalizirati već 2012, plativši za to lijepih 20 milijardi eura.

Dragulji i ostalo

Iako je Bankiju nosio vrag, iako su njezini ulagači u obveznice, a donekle i štediše izgubili golem novac, njezinih 65 direktora spiskali su s korporativnih štednih kartica 12,5 milijuna eura za osobne troškove: putovanja, dragulje, obroke u luksuznim restoranima i tome slično.

Suđeno im je, pa su pretposljednjeg dana veljače osuđeni, među njima tadašnji predsjednik Bankije Rodrigo Rato na četiri i pô godine zatvora, a tadašnji predsjednik Caje Madrid Miguel Blesa na šest godina.

“Prema meni su bili nepravedni”, rekao je Blesa. Za pravi opseg neovlaštenog trošenja ne bi se znalo da nije bila hakirana Blesina elektronska pošta. Tako su u javnost dospjela pisma gdje se Blesa, u momentu dok su ljudi ostajali bez posla i bez stanova, grcajući u neimaštini, hvalio luksuznim životom na račun Caje, lovovima u Africi (jedan takav gaf kralja Juana Carlosa prelio je čašu pučkog strpljenja, pa je Kralj abdicirao da spasi dinastiju) i skupocjenim vinima kojima se gostio.

A nije mu bilo nužno za to “peglati” kartice: od 2007 do 2010 Blesa je legalno zaradio 12,44 milijuna eura. Novine su ga raščerečile. Nije mogao ući u restoran ili u kazalište da ga ne vrijeđaju. Nije mu pomoglo pozivanje na povredu privatnosti.

Ilegalno pribavljeno

Madridski tužilac je pokrenuo postupak protiv hakera i novinara, zaključivši da je taj sadržaj “ilegalno pribavljen”. Ali Bankia je pokrenula svoju istragu, pa je rezultate predala tužilaštvu – te su glavni trošadžije i optuženi, i osuđeni.

Doduše, i Rato i Blesa su se žalili, još ih je čekao drugi stupanj.

Blesa je tako mogao mirno otići na ladanje u rodnu Andaluziju. Rođen je, naime, u Linaresu. U “Puertu del Toro” je u srijedu s apetitom doručkovao zajedno s inženjerom Rafaelom Alcaideom. Rekao mu je da ide maknuti automobil iz garaže prije odlaska u lov. Onako usput ga je upitao: “Rafa, ti imaš telefonski broj moje žene, ako ti slučajno zatreba?”

Nije se vraćao, potražili su ga u garaži i našli kako ondje leži s metkom u prsima. Proglašen je mrtvim pola sata kasnije. Autopsija je utvrdila da je posrijedi bilo samoubojstvo. Blesa je ušao u automobil, oslonio kundak lovačke puške na pod, uperio cijev sebi u lijevu stranu prsišta i ispalio palcem kuršum koji ga je odigao i bacio na pod. Hitac je bio razoran, vjerojatno je smjesta izgubio krvni pritisak i svijest, ni ne osjetivši razaranje prsnoga koša.

Izbjegao je provesti barem dio osmog desetljeća u tamnici, odlučio je otići ne prekinuvši luksuz koji je sebi dopustio na račun klijenata prvotno karitativne štedionice i koji je već bio žestoko ugrožen: primao je samo dio mirovine, imutak mu je bio pod sekvestrom jer ga je založio kao jamstvo u procesima, a troškove je morao podnositi na odobrenje sudu. U Španjolskoj su sudovi ozbiljna ustanova, za razliku.

Alcaide je znao telefonski broj. Udovica je doznala za taj svoj novi status preko telefona.

Čini se da je Blesa sve planirao hladnokrvno. Nije išao u lov već dvije godine. Svih prethodnih puta unajmio bi pušku na samome mjestu, a ovaj put je ponio sobom lovačku pušku za koju je imao dozvolu, te za još 14 komada vatrenog oružja. Ubivši se, nadao se da će u grob odnijeti odium, da će se javnost smilovati njegovoj obitelji.
 
(jutarnji.hr)