PET GODINA NEVIN ČAMIO U GUANTANAMU! ‘Davali su mi elektrošokove, vješali me o strop ćelije, silovali i urlikali: Gdje je Osama?’

Pet je godina proveo u Guantanamu. Noćna mora završila se jednog jutra kad su ga prebacili u američku vojnu bazu Ramstein u Njemačkoj

Petnaest dobro naoružanih američkih vojnika isporučilo ga je njemačkim vlastima. Murat Kurnaz (34) rođen je u Njemačkoj, ali su mu roditelji iz Turske. S dugom, neurednom crvenom bradom izgleda baš onako kako Amerikanci zamišljaju islamskog terorista, nepredvidivog i opasnog.

O tome što je proživio kad su ga kao 19-godišnjaka zatočili Amerikanci, Murat Kurnaz napisao je knjigu “Pet godina mog života: nevin čovjek u Guantanamu”, koja je u međuvremenu prevedena na francuski, engleski, poljski, norveški, danski i flamanski jezik.

I sam je postao glavni lik romana jednog od najpoznatijih pisaca na svijetu, Johna Le Carréa. Slavni pisac upoznao je Murata 2006. godine. Uskoro je objavio “Najtraženijeg čovjeka”: glavni lik je Melik, Turčin rođen u Njemačkoj, koji također plaća visoku kaznu za grijehe koje nije počinio.

O njemu je 2013. snimljen film “Pet godina života”, a kao predložak za scenarij poslužila je njegova guantanamska autobiografija.

Savjetnik

Nekadašnji “bremenski taliban” danas se brine o izbjeglicama u Njemačkoj. Službeno, to se zove savjetnik za kulturu i jezik. Ljudima koji su zatražili azil u Njemačkoj pomaže tako što im objašnjava kako Njemačka funkcionira i kako se trebaju ponašati ako žele biti prihvaćeni.

Murat Kurnaz radi u izbjegličkom kampu i svaki tjedan održava predavanja u šest škola. S izbjeglicama igra košarku i odbojku na plaži ili zajedno crtaju.

Iskustvo iz Guantanama ovdje mu je korisno jer se u kubanskoj vojnoj bazi, u kojoj Amerikanci godinama drže ljude za koje nemaju dokaza da su krivi, naučio sporazumijevati s ljudima iz Afganistana ili Irana, s ljudima koji govore arapski, paštunski i farsi, jezike kojima često govore ljudi koji su u prošlogodišnjem izbjegličkom valu stigli u Njemačku. Neki od njih govore engleski dobro, a neki jedva koju riječ.

Murat Kurnaz rođen je u Bremenu. Kad je kao 19-godišnjak u listopadu 2001. s prijateljem krenuo na put po Turskoj i Pakistanu, jedva da je bio svjestan situacije u svijetu. Čuo je da je u Afganistanu rat i odlučio je ne ići tamo. U to vrijeme Amerikanci počinju svoj rat protiv terorizma, kao osvetu za napad avionima na New York i Washington u rujnu 2001. godine.

U Pakistanu je neko vrijeme planirao ostati u vjerskoj školi, medresi. “Htio sam više naučiti o vjeri, bolje upoznati sebe”, kaže danas. Nisu ga primili u medresu pa je putovao naokolo. Kad se već htio vratiti kući, roditeljima i mladoj ženi u Njemačkoj, krajem studenoga Pakistanci su ga priveli u jednoj rutinskoj kontroli.

Ubrzo su ga prodali Amerikancima, tvrdeći da je riječ o opasnom teroristu. U to doba, neposredno nakon samoubilačkog napada otetim avionima na World Trade Center u New Yorku i na Pentagon, Amerikanci su zasuli dijelove Pakistana lecima kojima su pozivali ljude da im izruče sumnjive osobe, a oni će im zauzvrat dati toliko novca da će “njihovoj obitelji, selu ili plemenu biti dovoljno do kraja tvog života”.

Kurnaz je poslije saznao da su za njega dobili 3000 dolara. Taman je odgovarao opisu sumnjivca koji putuje po Pakistanu do terorističkog kampa negdje u planinama Afganistana.

Iz Kandahara

Prvo su ga zatvorili u jedan logor u Kandaharu, na području Afganistana, a zatim prebacili u Guantanamo. U siječnju 2002. javio se majci Rabiji dopisnicom iz Guantanama. Tamo su ga mučili i maltretirali: davali su mu elektrošokove, vješali ga tako da vezan za ruke visi o strop ćelije – kasnije će saznati da drugi to nisu preživjeli. Izlagali su ga ili velikoj hladnoći ili velikoj vrućini, danima ga nisu puštali da zaspe ili mu nisu davali hranu. Vješto su kombinirali fizičko mučenje sa psihičkim.

Pretpostavlja da je dobivao oko 600 kalorija dnevno, što je nedovoljno za preživljavanje. Glavu su mu gurali u hladnu vodu dok god ne bi zaprijetila opasnost da se uguši, seksualno ga zlostavljali. “Gdje je Osama?” stalno su ponavljali, tražeći informacije o lokaciji šefa al-Qa’ide, Osama bin Ladena, kojega će godinama kasnije američki specijalci pronaći u Pakistanu i ubiti.

Tortura je počela već u avionu za Kandahar, svjedočio je nakon oslobađanja: vezali su ga za pod aviona lisicama i počeli mlatiti. Vrlo brzo, nakon nekoliko mjeseci, shvatili su da ipak nije član al-Qaide. Ali da zaključe da ga možda ipak ne bi trebali više držati zatvorenog, trebalo im je puno više. Pušten je nakon što su ga pet godina držali bez optužnice, suđenja i presude.

Prvi put su mu dopustili kontakt s odvjetnikom u listopadu 2004., skoro tri godine nakon uhićenja. Ispitivali su ga i njemački istražitelji, prenio je Amnesty International, ali o njegovoj sudbini odlučivali su Amerikanci.

Turska ga neće

U zloglasnom pritvoru u američkoj vojnoj bazi na Kubi bio je od siječnja 2002. do kolovoza 2006. Kampanju za oslobađanje mladića protiv kojega nije bilo nikakvih sumnji za terorizam vodio je Amnesty International.

Nije lako otići iz Guantanama. U prvom trenutku nitko ga nije htio primiti, ni turska ni njemačka vlada. Ako je već bio u Guantanamu, mora da je sumnjiv, što će nam taj? Iako rođen u Njemačkoj, imao je samo tursko državljanstvo pa se njemačka vlada nije smatrala odgovornom.

Nekoliko mjeseci poslije Nijemci su promijenili stav. Još uvijek postoje ljudi koji sumnjaju u njegovu nevinost, piše Süddeutsche Zeitung u priči o čovjeku koji se vratio iz Guantanama da bi pomogao izbjeglicama da se integriraju u njemačko društvo.

U Njemačku se vratio 26. kolovoza 2006. Godine su mu trebale da se oporavi od torture i navikne ponovno spavati u krevetu. Radije je spavao na podu sve do prije nekoliko godina kad se ponovno oženio. Prvi put se vjenčao s 19, malo prije kobnog puta u Tursku i Pakistan.

Danas ima dvoje djece. Supruga mu je također Njemica turskog podrijetla, s maramom na glavi. “Ne želim to razdoblje zaboraviti ili potisnuti. Umjesto toga, želim i dalje privlačiti pažnju na Guantanamo i boriti se protiv njega. To je važno za sve zatočenike Guantanama, to je i meni važno”, rekao je u intervjuu Die Zeitu, ističući da Guantanamo ne smije biti zaboravljen.

Malo tko je neoštećen preživio Guantanamo: ako je netko ostao fizički zdrav, onda danas pati od teških psihičkih problema.

Na pitanje o nedavnim ekstremističkim napadima u Njemačkoj Kurnaz upozorava da se ne može optužiti cijela jedna religija za zločine koje je počinilo nekoliko idiota. On kaže kako je njemu vjera pomogla da izdrži najteže trenutke.

Optužuje političare i medije da “sve žele uništiti”. Tvrdi da ga ne zanima politika, nego obični ljudi kojima želi pomoći. Zahvalan je Angeli Merkel koja se zauzela za njega i isposlovala od bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha da ga napokon puste iz Guantanama. “Učinila je to, a nije morala”, priznaje on.

Murat Kurnaz nedavno je dobio poziv da održi predavanje na sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Nije oduševljen idejom da se ponovno suoči s Amerikancima.
 
(jutarnji.hr)