Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Amerikanci prestaju vjerovati u ‘američki san’, već i u knjigama pišu da je – mrtav!

Amerikanci prestaju vjerovati u ‘američki san’, već i u knjigama pišu da je – mrtav!

americki-san“Američka izuzetnost” i mesijanizam su postali opravdanje za ekspanzionizam

“Dobri su američki putevi, ali kuda vode?”
V. Zorin

Dvadeseto stoljeće, kako se danas mnogim čini, proteklo je u znaku dominacije Sjedinjenih Američkih Država.

Vodeća uloga SAD u svjetskoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima, u vojno-tehničkoj i vojno-strateškoj sferi prilično je očigledna. Mnogo je teže odrediti se kakve su pozicije na svjetskoj sceni i postignuća američkog društva u duhovnoj sferi, koliko je značajna dubinska, ontološka metafizika tog društva koja se odražava u globalnom povijesno-društvenom napretku, ukratko – u kome pravcu se zaista pomaknulo čovječanstvo uslijed američkih humanitarnih, i, u užem smislu, ideoloških napora.

“Ako je Rim dao svijetu pravo, Engleska – parlament, a Francuska – kulturu i nacionalnu republiku, moderne Sjedinjene Države dale su svijetu znanstveno-tehnički napredak i masovnu kulturu” – pisao je američki politikolog Zbigniew Brzezinski.

Naravno, Brzezinski je kao socijalni filozof isuviše odiozna figura, a njegova intelektualna dostinguća na tom području su prilično upitna, ali nama je interesantan njegov izbor “suhog ostatka” “američkog stoljeća” koji se može svrstati u neprolazne vrijednosti.

Reći ćemo odmah Brzezinski otvoreno vara, dajući Americi povijesni primat u pokretanju znanstveno-tehničkog napretka. Taj proces ima svoje univerzalne zakone, a točka njegove bifurkacije je, razumije se, vezana za realizaciju projekta “moderna”.

Teško da Brzezinski to ne zna. Očito, iskusni politikolog zna da je u SAD, kao ni u jednoj drugoj zemlji, znanstveno-tehnički napredak bio komercijaliziran, da nije stavljen u službu “postizanja sreće cijelog čovječanstva (pobjeda nad bolestima, glađu, povećanja ukupnih resursa zahvaljujući istraživanju i čak promjeni prirode , itd.), već je iskorišten za “postizanje sreće pojedinca”.

Iz SAD je došlo previše (riječ “suviše” je ovdje na mjestu) tehnički i tehnološki naprednih proizvoda za masovnu upotrebu – od sigurnog brijača, do pristupačnog automobila, a zatim i osobnog računala.

Dok je masovna kultura, koju je spomenuo Brzezinski, po našem mišljenju, sasvim na mjestu. Upravo je u SAD pokrenuta masovna proizvodnja ideoloških proizvoda s dobrom potražnjom (glazbe, filmova, brendova, moderne odjeće i još mnogo toga) i uspješno je organiziran njihov izvoz u druge zemlje.

Upravo tu se krije važan razlog potpunog zamagljivanja uzroka uspjeha. Zašto se to zamagljivanje dogodilo – ta tema može biti predmet posebnog istraživanja, ali je njegova suština u sljedećem: korištenje učinkovitih marketinških tehnologija (u širem smislu te riječi) bilo je prikriveno ideološkim faktorima.

Aktivno se eksploatirala teza da su sva postignuća i “duhovno vodstvo” SAD rezultat isključivo postojanja univerzalne i čvrste nacionalne ideje. Upravo je ona pomogla da se ujedini narod, štoviše, ona je pomogla da se umjetno stvori nova nacija i, kao posljedica toga, da se postigne povijesni uspjeh. I da se tvrdi da je mogući sumrak SAD daleko iza vidljivog horizonta.

Danas je uobičajeno da se na nacionalnu ideju SAD gleda kroz prizmu jačanja modela sekularnog društva i kroz kult potrošnje. Međutim, fenomen američke nacionalne ideje imao je eshatološke korijene.

Prvi doseljenici, konkretno – engleski protestanti, koji su stigli u Novi svijet 1620. godine, nisu maštali o bogatstvu, oni su maštali o izgradnji Kraljevstva Božjega na zemlji. Oni su htjeli da žive i rade u ime Gospodina. A rad su shvaćali kao služenje Bogu, bogatstvo i uspjeh – kao znak Božje ljubavi, ali sva bogatstva, smatrali su oni, treba da pripadaju samo Gospodinu.

Stvaranje bogatstva samo za sebe smatralo se grijehom. “Mi moramo pamtiti da ćemo biti kao grad na vrhu brda, i pogledi svih ljudi biće upereni u nas – zato, ako u poslu kojeg smo se prihvatili ne budemo postupali po pravdi Božjoj, i On nas zbog toga liši svoje pomoći, koju nam sada pruža, svi ljudi u cijelom svijetu o tome će znati i pričati “- pisao je John Vintrop, prvi guverner kolonije Massacusetskog zaljeva, na brodu “Arabella”, ploveći ka obalama Amerike.

Upravo u toj propovijedi “Obrazac kršćanskog milosrđa” sadržane su osnovne dogme i obrazloženje izuzetnosti prvih kolonista, a zatim i novoformirane američke nacije. “Takva je bila svijeta i premudra Promisao Gospodina Svemogućeg u opredeljivanju ljudskog života, da u svim vremenima jedni budu bogati, drugi siromašni, jedni da vladaju i uzdižu se, drugi da budu u ništavilu i podčinjavaju se”.

Te riječi nas upućuju na same korijene američkog mesijanizma, o kojem su kasnije govorili svi istaknuti političari SAD.

Kako je pisao Friedrich Engels – “Amerika je stvarala svoju tradiciju sama, polazeći od konkretnih okolnosti, a te okolnosti su formirale potrebne nove oblike odnosa …”. I zaista, ispostavilo se da je američka ideologija nevjerojatno vitalna, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Demokracija, sloboda, jednakost, napredak, mogućnost da se radi i razvija, da se stekne ostvari uspjeh i stekne bogatstvo. To je ono čemu teži cijeli svijet.

Međutim, danas “američki san” gubi svoju popularnost. Tvrtka 24/7 Wall St. analizirala je rezultate anketa i sastavila listu od deset zemalja s najnegativnijim stavom prema SAD i međunarodnoj politici koju provode. Na 10. mjestu nalazi se Slovenija, gdje je postotak građana koji ne odobravaju djelovanje SAD – nešto ispod 54 posto. Na 9. mjestu je Tadžikistan, 54 posto. 8. Austrija – 55 posto. 7. Egipat- 58 posto. 6. Iran – 61 posto. 5. Pakistan – 65 posto. 4. Libanon – 66 posto. 3. Bjelorusija – 69 posto. 2. Palestina – 72 posto. 1. Rusija – 82 posto.

Da bi se otkrili uzroci krize “američkog sna”, potrebno je upoznati se s transformacijom nacionalne ideje SAD i dinamikom njenog razvoja.

Ideje ujedinjenja i prosperiteta američkog društva, jamčenje slobode govora, vjeroispovijesti, tiska i mitinga, ideje o zemlji koja će predstavljati primjer cijelom svijetu, danas se transformiraju i umnogome su se pretvorile u ideju o “američkoj izuzetnosti”.

Postoje različiti argumenti koji idu u korist ovakvog zaključka. Početkom XX stoljeća pojam “američka izuzetnost” počeli su naširoko koristiti sociolozi u pokušaju da objasne uzroke slabe zastupljenosti radikalnih ideja među pripadnicima američke radničke klase.

Znanstvena zajednica aktivno je tražila odgovor na pitanje: zašto su Sjedinjene Države jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj nije bilo značajnijeg socijalističkog pokreta? Taj problem je zanimao mnoge, pošto po Marksu “razvijenija zemlja pokazuje manje razvijenim sliku njihove budućnosti”. Polazeći od te logike, SAD je trebalo da bude prva socijalistička zemlja.

Na samom početku prošlog stoljeća njemački socijalista, sociolog Werner Zombart, izdao je knjigu pod nazivom “Zašto nema socijalizma u Sjedinjenim Državama?” Godine 1927. Jay Lavston, generalni sekretar Komunističke partije SAD (a kasnije – ljuti antikomunista i agent CIA ), definirao je “američku izuzetnost” kao samo njegovoj zemlji svojstven postepeni rast čvrstoće i stabilnosti američkog kapitalizma, koji je, kako je rekao, spriječio socijalističku revoluciju u Americi.

Josif Staljin je 1929. godine, negirajući tvrdnju da je Amerika otporna na društvene revolucije, okarakterizirao Lavstonove ideje kao “herezu američke izuzetnosti”

Pristaše američke izuzetnosti tvrde da su Sjedinjene Države “poseban slučaj”, jer su one jedine u svom državnom uređenju bile zasnovane na republikanskim idealima, a ne na zajedničkom povijesno-kulturnom nasljeđu, etničkoj homogenosti ili konsolidiranoj vladajućoj eliti.

Politiku SAD od momenta njihovog formiranja karakterizira sustav kočnica i ravnoteža, koji je zamišljen tako da spriječi prekomjerno jačanje pojedinih osoba ili političkih partija.

Uslijed toga, u SAD je sačuvana slobodna republikanska demokracija, i građani žive na teritoriju čiji zakoni odražavaju građanske vrijednosti. Još jedan argument u korist “Američke izuzetnosti” je društvena mobilnost. Sjedinjene Države su poznate kao “zemlja mogućnosti”, i time se ponose, a vlada zemlje navodno uvijek pomaže da se stvori “početna platforma” da bi svaka ličnost uvijek mogla popeti na društvenoj ljestvici.

Treba istaknuti da se tijekom dva mandata Georgea Busha mlađeg u znanstvenoj praksi i političkoj publicistici termin malo udaljio od svog povijesnog konteksta.

Pristaše i protivnici “američke izuzetnosti” počeli su koristiti taj pojam u kontekstu diskusije o tome mogu li SAD da budu “iznad zakona” ili “izuzete iz zakona” kada je u pitanju bilo koje međunarodno pravo. To je dovelo do terminoloških zabuna, pošto je prilikom korištenja termina dolazilo do pomicanja smisaonog akcenta i udaljavanja od povijesnog konteksta.

Mnogi pobornici ideje “tradicionalne američke izuzetnosti”, koja kaže da je Amerika izuzetna nacija u usporedbi s drugima, jer je kvalitativno različita od ostatka svijeta, slažu se s tim da Sjedinjene Države moraju u potpunosti da se podčinjavaju međunarodnom javnom pravu i da djeluju samo u njegovim okvirima. Međutim, zbog navedenih razloga, danas se “američka izuzetnost” i mesijanska uloga SAD smatraju opravdanjem za američki ekspanzionizam.

Za današnje kritičare SAD upravo su američka “svjetska” ekspanzija i agresivna vanjska politika glavni kontraargument u diskursu o jedinstvenosti američke ideje. Primjerice, poznati američki intelektualac Hauard Zin u knjizi “Narodna povijest Sjedinjenih Država” tvrdio je da u američkoj povijesti postoje takvi užasavajući primjeri “nemorala”, da on ni na koji način ne može biti primjer vrline.

Američki teolog Reynhold Niburu tvrdi da će vjera Amerikanaca u to da su nositelji samo dobra na kraju dovesti do moralnog raspada društva.

S tim je nemoguće ne složiti se. Sa povijesnog aspekta, SAD su jedna od najekspanzionističkih država današnjice.

“Ekspanzija” je počela odmah po ujedinjenju 13 kolonijica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Osvojeni su Teksas, Arizona, Novi Meksiko i Kalifornija od Meksika 1846. godine. Do sredine 19. stoljeća Washington je istisnuo Veliku Britaniju s niza teritorija u sjeverozapadnom dijelu Pacific priobalja i uspostavio hegemoniju u zapadnoj hemisferi.

Podsjetimo da je 1823. godine, u pismu kongresu, James Monroe, peti predsjednik SAD, proglasio takozvanu Monroovu doktrinu. U njoj se govorilo da su zemlje na američkom kontinentu zona isključivog utjecaja SAD i da će se svaki pokušaj miješanja europskih država u poslove zemalja tog kontinenta smatrati agresijom prema SAD. Štoviše, SAD su davale sebi za pravo da izvedu preventivni napad na svaku državu koja ugrožava njihove nacionalne interese.

Noam Chomsky, američki politički aktivist i profesor na Harvardskom sveučilištu, izložio je suštinu Monroe doktrine na sljedeći način: “sloboda da se pljačkaju i eksploatiraju zemlje u zapadnoj hemisferi”.

Američki politolog Kenneth Kolman povezuje Monroovu doktrinu političkom mitologijom i ideologijom imperijalizma: “Politički mit Monroe doktrine nastajao je paralelno s nastankom američke imperije … Hegemonija, kao i imperija, zahtijeva stvaranje legitimizujuće mitologije … U procesu osvajanja novih prostranstava, imperijalna mitologija tvrdi: “mi vladamo tobom, pošto je naša vladavina u tvom interesu”.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodilo se zemljopisno proširenje primjene Monroe doktrine. Prema geopolitičkoj koncepciji Makindera, unutarnji prostor Euroazije, koji je on u početku nazivao osovinskim regijom svjetske politike i povijesti, a kasnije Hartlendom, i koji se uglavnom poklapao s teritorijem Sovjetskog Saveza, ima ključnu ulogu za vladavinu svijetom.

Naširoko su poznate geopolitičke maksime Makindera: “Tko upravlja Istočnom Europom, taj vlada Hartlendom; Tko upravlja Hartlendom, taj vlada Svjetskim otokom, tko upravlja Svjetskim otokom, vlada svijetom”.

Već pominjani Zbigniew Brzezinski najbolje je izrazio i obrazložio politiku novog američkog ekspanzionizma.

Koncepcija Brzezinskog o povećanju granica američke hegemonije sastoji se u stalnom proširenju obima Monroe doktrine.

Danas SAD djeluju djeluju u potpunosti u skladu s tim doktrinama: uspostavu kontrole nad Istočnom Europom putem gutanja Poljske, Češke i Mađarske u obliku njihovog članstva u NATO, komadanje, uništavanje i okupiranje Jugoslavije i uspostavu američke hegemonije na Balkanskom poluotoku, a sada i uspostavu kontrole nad Ukrajinom.

Lako je dokazati da se upravo na ideji “američke izuzetnosti” zasniva kako Monroe doktrina, tako i sva današnja vanjska politika SAD i da upravo ta ideja opravdava sve što radi američko rukovodstvo. To dokazuje i činjenica da su tijekom cijele američke povijesti istaknuti državnici u svojim javnom nastupima govorili o “američkoj izuzetnosti”.

Ronald Reagan je 1982. godine govorio: “Uvijek sam smatrao da je ova blagoslovljena zemlja na neobičan način bila odvojena od drugih, da je Božja promisao stavila ovaj kontinent između oceana kako bi ga otkrili ljudi sa svih krajeva Zemlje s posebnom ljubavlju prema vjeri i slobodi”.

U naše vrijeme određeni krugovi američkih konzervativaca smatraju smatraju da će ideja izuzetnosti raditi upravo u njihovom interesu. Prema rezultatima istraživanja Gallupa (2010.), to je zaista tako.

Većina Amerikanaca (80 posto) slaže se s tvrdnjom da su SAD jedinstvena država zahvaljujući svojoj povijesti i Ustavu, koji je razlikuju od drugih naroda, kao najveću naciju na svijetu.

Zvezda u usponu Republikanske stranke senator Marko Rubio, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, učinio je “američku izuzetnost” središnjem temom svoje kampanje za izbore za senat 2012. godine u državi Florida. U svom govoru nakon pobjede on je opisivao Ameriku kao “mjesto kojem nema ravnih u povijesti cijelog čovječanstva”.

Ta tema je bila glavna i u vanjskopolitičkim parolama Mitt Romneya (kandidat Republikanske stranke na izborima za predsjednika SAD 2012. godine): “Amerika treba biti svjetski lider. Smatram da smo izuzetna zemlja s jedinstvenom sudbinom i jedinstvenom ulogom u svijetu. Ovaj momenat pripada Americi. Nikada se neću ispričavati zbog Amerike”.

Polazeći od svega navedenog, može se zaključiti da američka ideja prije osigurava rad gigantskog imperijalnog stroja nego što predstavlja ideal svakog čovjeka na našoj planeti. Naročito treba naglasiti da ta ideja nije toliko univerzalna.

Ovdje treba primijetiti da se sami Amerikanci suzdržavaju od korištenja pojma “nacionalna ideja”. Ekvivalent ideologije u SAD je više takva smisaona konstrukcija kao što je “američki san”, koju je uveo poznati američki povjesničar James Adams u njegovom povijesnom traktatu “Epos Amerike” (1931).

Sam po sebi traktat je imao prilično prozirnu ideološku funkciju, pošto je trebalo podići optimizam i vjeru u budućnost građana zemlje tijekom “velike depresije”. To je također u određenoj mjeri pokazatelji amerikocentričnosti ideologije vladajuće klase SAD.

Međutim, iako Amerikanci tvrde da svatko može ostvariti američki san, u stvarnosti to nije tako.

U SAD je razvijen kult sile zato što u toj zemlju vodeću ulogu imaju postavke socijalnog darvinizma.

Socijal-darvinistički “borba za život” između rasa je, primjerice, po mišljenju američkih političara, nepromjenjivi biološki temelj međunarodnih odnosa. Ideolozi, geopolitičara i politički lideri Sjedinjenih Država odlično razumiju da osobna potrošnja, koja faktički i određuje okvire nacionalnog ideala, ima čvrste “granice rasta”: na Zemlji nema dovoljno resursa da svatko ostvari “američki san”.

Zato je za američke ideologe najvažnije da se u društvenoj svijesti stvori model države u kojem građani sve što učine Kongres i predsjednik (čak i ako je to praćeno ubijanjem i nasiljem) doživljavaju kao jedino ispravno rješenje u konkretnoj situaciji – da narod podržava čak i najokrutnije odluke vezane za bilo koju drugu naciju. Tako da je sve oprošteno i opravdano, pošto se u tom slučaju (i samo u tom) osigurava sretan život Amerikanaca, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu.

To se može potkrijepiti citatom jednog od rodonačelnika geopolitike Mehena: “Još uvijek veći dio svijeta regiji divljacima ili državama koje su nerazvijene u ekonomskom ili političkom smislu, i zbog toga nisu u stanju da u potpunosti koriste potencijal teritorija kojima upravljaju. S druge strane, u visoko civiliziranim državama gomilaju se viškovi energije. Ta energije u vrlo bliskoj budućnosti treba biti usmjerene na osvajanje novih prostora”.

Narodi koji nisu dovoljno kvalitetni u rasnom smislu, koji nemaju političku i ekonomsku tradiciju, nemaju pravo upravljati prostorima. A Anglosaksonci su politički i ekonomski najrazvijenija rasa. Zbog toga Anglosaksonci imaju pravo na svaki prostor.

Tako je američka ideologija – ideologija izabranih.

Većina drugih zemalja odbacuje zapadni kulturni kod. Ali, s tim u vezi, ne može se pravilno shvatiti budućnost američkih ideologema bez prizivanja faktora povijesne dinamike.

Filozofija Moderne, kao što je poznato, glavnu pozornost posvećuje napretku, a napredak se u toj paradigmi predstavlja kao jedno linijsko “uzlazno stubište vremena”.

Prostorne, civilizacijske, državne, kontinentalne razlike nemaju nikakvog značaja. Međutim, u XXI stoljeću, u eri globalizacije, svijet postaje sve zatvoreniji i uzajamno povezaniji.

Prostor se smanjuje, neki narodi, koji su ranije bili u kulturnoj, političkoj i ideološkoj izolaciji, priključuju se zajedničkom informativnom prostoru i to se ne može ignorirati. Zato se danas pojavljuju takve geopolitičke koncepcije (koje su već postale banalne) kao “sukobi civilizacija”, etnokulturna barijera, sukob Sjever – Jug, konflikt Istoka i Zapada i dr.

U takvim današnjim uvjetima važno je shvatiti da Amerikanci u principu ne mogu uspostaviti “novi svjetski poredak” – Pax Americana. Ljudi će uvijek težiti univerzalnijim i fundamentalnije koncepcijama, primjerice, kao što je religija.

Iako su i budizam, i kršćanstvo, i islam različiti, raznoliki i imaju mnogo tokova i sekti koje se razlikuju po mnogim osnovnim odredbama, svim tim religijama je svojstven fundamentalizam. Danas većina stručnjaka smatra da je religija univerzalnija ideologija za sve slojeve stanovništva, za sve nacije i narode. Dok je kult sile – ideologija uskog, elitnog sloja stanovništva, koji ima mogućnost da bude na vrhu društvene piramide.

Štoviše, sami Amerikanci prestaju vjerovati u “američki san”.

Richard Esko, stariji znanstveni suradnik “Kampanje za budućnost Amerike”, u svom članku “Sedam činjenica koje pokazuju da je američki san mrtav” piše o tome da je daleko od toga da danas svaki Amerikanac može ostvariti “američki san”.

Robert Putnam, politolog i profesor ekonomije i državne politike na Harvardskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Naša djeca” piše: “Mi vjerujemo da je Amerika zemlja mogućnosti, gdje sve ovisi od vaših sposobnosti i napora. Međutim, u posljednjih 25 godina svjedoci smo velikog jaza između mogućnosti ljudi iz različitih klasa.

Amerikanci su uvijek vjerovali u jednakost mogućnosti, ideja, da sva djeca, bez obzira na status obitelji, trebaju imati mogućnost da poboljšaju svoj ​​život. Danas taj Središnji princip američkog sna više nije toliko ostvariv, u svakom slučaju je mnogo manje ostvariv nego ranije”.

Može se zaključiti da je američki kult potrošnje, zbog ograničenosti resursnog potencijala Zemlje, slabost američke ideologije. “Američki san” bi trebalo sadržavati univerzalnije dogme, da bi ostao aktualan i primjenjiv. Možda je “američki san” koji se temelji samo na materijalnog bogatstvu neodrživ.

Da li je smanjenje kvalitete života zaista toliko loše? Nezaposlenost je oslobodila mnoge od posla koji su mrzili. Manje kredita znači da ćemo se manje oslanjati na banke, a više jedni na druge”- navodi su članku američkog ekonomskog stručnjaka Kimberly Amadeo.

Američki stručnjaci zvone na uzbunu: potrebno je pronaći nove ideologeme na kojima će se zasnivati ​​”američki san”, inače će izvoz američke ideologije doživjeti neuspjeh. Danas postoji mnogo ideja koje mogu je zamjene, bilo to rusko pravoslavlje, kineski komunizam, učenja i dogme islama.

Štoviše, treba primijetiti da će se uvijek naći zemlje koje imaju iste karakteristike kao Amerika. Zemlje i narodi koji također smatraju sebe izuzetnima.

Povijesni jedinstvena sudbina Sjedinjenih Država je više rezultat kombinacije mnogih faktora i ne tiče se konkretnih aspekata nacionalnog karaktera. Nacionalni znak je kombinacija svih njegovih komponenti, i zato je svaki narod na Zemlji jedinstven. Iz toga proizlazi da promoviranje principa jedinstvenosti određene nacije ili zemlje i ne može biti aktualna ili unikalna ideja. I to je najveća greška američkih ideologa.
 
(fakti.org)

Hollywood stavio Penelope Cruz na CRNU LISTU jer je dala podršku Palestini
EGIPATSKE NISU NAJSTARIJE?! Najstarija piramida otkrivena u Kazahstanu (VIDEO)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama