KATOLIČKA CRKVA U HRVATSKOJ misli da žena nema pravo glasovati, jer muškarac umjesto nje odlučuje za koga će se u određenoj kući glasovati

Ispad dr. Raguža još je jedan primjer da uistinu imamo katoličke talibane

“Žena je drugotna, a muškarac prvotan” najgora je od niza skandaloznih tvrdnji u tekstu o poslušnosti, što ga je dr. Ivica Raguž, professor fudamentalne teologije, objavio u aktualnom broju Glasa Koncila.

Jer, Raguž iz te teze, koja je, po njemu, nesporno točna jer tako kaže Biblija, proizvodi i sve svoje ostale mizogine tvrdnje: ”kao drugotna”, žena je glavni krivac za grijeh, kao “drugotna”, žena pati od Martina sindroma (aktivistička žena bez poslušnosti) ili od Magdalenina sindroma (lijena žena ugode i užitka), i kao drugotna, a to je ono najvažnije, žena mora biti poslušna.

Objašnjavajući kome žena mora biti poslušna, dr. Raguž izlazi iz teoloških okvira, pa navodi da žena “mora biti poslušna Isusu Kristu , Crkvi i muškarcu.”

Dugostoljetna politička i društvena represija

Tvrdnja kako žena mora prihvatiti da bude poslušna muškarcu prvorazredna je politička i društvena izjava, koja, govoreći o Zapadu, dolazi iz devetnaestog ili ranog dvadesetog stoljeća. Naime, iz te izjave mogu proizaći barem dvije bitne, relativno recentne političke činjenice.

Prvo, žena nema pravo glasovati, jer muškarac umjesto nje odlučuje za koga će se u određenoj kući glasovati (naime, ako žena glasuje za drugu stranku, nego njen muž, ona očigledno pokazuje neposlušnost). I drugo, žena nema pravo na samostalan izbor karijere, nakon što stupi u brak.

Baš na toj tvrdnji, o ženinoj “drugotnosti”, zasnovana je dugostoljetna zapadna politička i društvena represija nad ženama: podsjetimo da su na Zapadu žene dobile pravo glasa tek prije stotinjak godina, a u Švicarskoj prije samo 45 godina.

Poslovna karijera, dogovoreni brak i pravo na školu

Podsjetimo da su žene s poslovnom karijerom postale masovnija pojava tek kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iz tvrdnje o drugotnosti žene mogu se, nadalje, izvući i jednako fundamentalne konzekvence za ženin privatni život.

Ako žena mora biti poslušna muškarcu, recimo svom ocu, ona mora pristati na dogovoreni brak, što je također, višemilenijska praksa na većem dijelu Zapada, koja je prekinuta tek u relativno modernim vremenima.

Ako žena mora biti poslušna, ona ne može birati koliko će djece imati i kad će rađati. Isto tako, ako je žena drugotna, i mora biti poslušna muškarcu, ona nema automatsko pravo na obrazovanje, nego to pravo stječe jedino ako joj ga muškarac (otac, muž) posebno odobri.

Spora promjena paradigme žene kao drugotne osobe

E sada, naravno da je povijest monoteističkih religija (i ne samo monoteističkih: u grčkoj demokraciji žene nisu imale pravo glasa), ujedno i povijest opravdavanja potlačenog položaja žene u društvu. I kršćanstvo i Islam duboko su mizogine relgije, jer su tisućama godina tvrdile da je žena drugotna pa da zato mora slušati muškarca.

One su tako, zapravo, opravdavale brutalne dominaciju muškaraca u skoro svim društvima u kojima su djelovale; one su, kroz religijski utemeljenu represiju na ženama, branile stanje ondašnjih društvenih poredaka. Kršćanstvu je trebalo skoro 1800 godina da počne mijenjati paradigmu žene kao drugotne osobe, koja mora slušati muškarca.

Islam s promjenom te paradigme još nije ni počeo, a u ekstremnim slučajevima, poput talibana koji su djevojčicama zabranjivali čak i odlazak u školu, ili poput zakona u Saudijskoj Arabiji, zaista možemo govoriti o najnevjerojatnijim oblicima represije.

Predmoderni katolički talibani u Hrvatskoj

Koji, bazično, proizlaze iz tvrdnje da je žena drugotno biće. Fascinantno je da jedan prominentni, izvrsno obrazovani katolički teolog, koji je u Rimu doktorirao na Kantu, danas ponavlja tezu o drugotnosti žene, te o nužnosti ženske poslušnosti muškarcu.

Takva Ragužova uvjerenja samo potvrđuju koliko su katolički talibani nazočni u hrvatskom crkvenom životu, što, opet, hrvatsku Katoličku crkvu čini nužno predmodernom, i potpuno nesposobnom za prilagodbu suvremenoj hrvatskoj zajednici, i njenim političkim i društvenim potrebama.

Problem je, međutim, još nešto širi.

Katolički fundamentalizam dr. Ivice Raguža perfektno koincidira i komunicira s ideološkim, antikomunističko-nacionalističkim fudnamentalizmom većeg dijela hrvatske desnice, čiji su intelektualci u svjetonazorskim pitanjima uglavnom podjednako predmoderni kao i dr. Raguž u svom viđenju uloge žena u društvu.

Intelektualna impotencija hrvatske desnice

Stoga nije neobično da u Hrvatskoj, sve do danas, ne postoji niti jedan moderni desni politički program, niti jedan moderni desni svjetonazorski manifest, pa tako ni jedna moderna, ideološki čvrsto utemeljena desna stranka, koja bi mogla sastaviti katalog svojih glavnih vrijednosti, a da u njemu antikomunizam i nacionalizam ne zauzimaju dva prva mjesta.

Tekst dr. Raguža o poslušnosti žena nije samo neugodni crkveni eksces, nego drastično neukusni simptom dugogodišnje intelektualne impotencije hrvatske desnice, koja od smrti dr. Franje Tuđmana nije uspjela pronaći baš ni jednog ideologa vrijednog šire pozornosti.
 
(telegram.hr)