Da’l da hapsim, il’ da bombardiram

Ne čudi, iako je previše začuđujuća da bi bila realna, izjava nove britanske premijerke Therese May da bi bila sprema upotrijebiti nuklearno oružje protiv Rusije radi zastrašivanja!

To je samo nastavak stare zapadne politike koja glasi: “Rusijo, prestani rasti!”. Svojevremeno su “lovili vještice”, a sad “love” sve one koji ne mrze Putina.

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin, čovjek koji je najzaslužniji za upostavljanje uloge i utjecaja te svjetske super-sile na geopolitičkom planu, postao je posljednjih godina – gotovo paralelno s rastom značaja Rusije i vraćanja svijeta u ležište – svjetski krivac broj jedan. Tako je sudeći prema izvještajima zapadnih medija i izjavama tamošnjih činovnika, a često i visokih dužnosnika.

Po sredi je, naime, stara navika Zapada, začeta još od kraja Hladnog rata, koja znači dominantan utjecaj na svjetska kretanja – pa se zato teško mire kad im netko kaže “njet”.

Neće globalnu ravnotežu

Zbog mučnog odricanja od te stare navike i nesmetane uloge geopolitičkog tužitelja, suca i izvršitelja presude, potrebno je mobilizirati zapadnu javnost i sve ostale resurse tamošnjih zemalja, a da bi to učinili mora postojati neprijatelj. Jaka Rusija nije neprijatelj Zapada, ali jaka Rusija smeta namjerama, planovima i poodavno projektiranim interesima tog Zapada, pa je samim tim percipiraju kao neprijatelja.

Čuveni diplomat Henry Kissinger, prekaljeni geostrateg i čovjek koji je dobar dio radnog vijeka proveo u nekoliko administracija u Bijeloj kući, sugerirao je početkom ove godine da “Amerika ne treba promatrati Rusiju kao prijetnju po vlastitu sigurnost, već kao ključni element globalne ravnoteže”.

Suštinski sličnu poruku poslao je i ruski predsjednik rujna prošle godine u Ujedinjenim narodima, apostrofirajući ulogu te organizacije u spašavanju svijeta koji je otišao u kaos, prijetnje, terorizam.

Međutim, oni kojima se Putin obratio pitanjem i konstatacijom: “Jeste li svjesni što ste napravili”, ne mare za globalni svijet, već gledaju uske interese, pa je sve ostalo kolateralna šteta očuvanja tog zapadnog dominantnog položaja.

Tri vitalne (američka) regije

Dakako, ciljevi Amerike su globalno liderstvo i sprječavanje da u tri vitalna regije svijeta neka druga sila stekne preimućstvo. Ta tri regije su, prema mišljenju John Maschmeyera, jednog od najvećih teoretičara međunarodne politike, Sjeveroistočna Azija, zemlje Perzijskog zaljeva i Europa.

Zato smeta Rusija, zato smeta Putin i zato pakiranje konstantne priče o ruskoj agresiji, ruskim agresivnim medijima, ruskom utjecaju na sirijske migrante, ruskom širenju … a Sputnjik je pisao da još samo što nisu spomenuli kako je “Putin ubio Kennedyja”.

Za te ciljeve Amerika koristi NATO, šireći ga fabrikovanjem opasnosti koja prijeti s Istoka, a preko NATO-a šireći geopolitički utjecaj na ostale zemlje. Otuda spinanje priče kako Rusija ruši Europu, a zapravo jaka Europa odgovara Rusiji, ali nikako ne odgovara Americi.

Europa su, pojednostavljeno, Njemačka i Francuska, a sad kad je Francuska oslabila ekonomski, onda je tu ekonomski jaka, ali vojno slaba Njemačka. Naravno tu je i Britanija koja je američko naličje u Europi.

Od tuda ne čudi, iako je previše začuđujuća da bi bila realna, izjava nove britanske premijerke Therese May da bi bila spremna upotrijebiti nuklearno oružje protiv Rusije radi zastrašivanja!

Nije pojasnila – ni ona ni novinar koji ju je to pitao – o kakvoj vrsti zastrašivanja je riječ? Da li je to ona stara matrica o Rusiji koja zastrašuje, pa eto trebalo bi zastrašiti zastrašivača? Ili je posrijedi zastrašivanje porukom: “Rusijo, prestani rasteš!”

Makartizam kao ideja za antiputinizam

Za vrijeme Hladnog rata postojao je realan strah Zapada od Istoka i Istoka od Zapada, ali i pretjerano širenje panike na Zapadu kako će Sovjeti ne-znamo-šta uraditi Zapadu. Tada je postojala i ideja komunizma koje se Amerika plašila.

Svakako, taj strah je zloupotrebljen od strane senatora Joseph McCartneya za takozvani lov na vještice. Bila je to serija neosnovanih optužbi i progona svih onih koji su ljevičarski mislili, ali i istraga prevelikog broja onih koji su u legalnu Komunističku partiju Amerike ulazili braneći tako načelo slobode osobnog izbora i načelo slobode izbora njihovih prijatelja.

“Bauk komunizma nadire sa Istoka”, “Bauk komunizma se širi Europom” … postao je gotovo poklič koji je trebalo poručiti da stiže prijetnja i od ideologije i države. Taj bauk je i dalje prisutan u zapadnim glavama, iako komunističke ideologije nema, a umjesto Sovjetskog Saveza je sada tu Rusija kao kontrateža. No, samozaljubljeni Zapad ne voli kontratežu.

Zato su posljednjih godina čak i svi oni na Zapadu koji ne kažu nešto ružno ili osuđujuće za Putina, automatski njegovi ljudi.

Pa je tako Donald Trump, republikanski kandidat za predsjednika Amerike, onakav kakvim ga je Bog dao, ni kriv ni dužan nacrtan kao potencijalni ruski čovjek u Bijeloj (američkoj) kući. Da, pjesnik bi rekao, smijurija bez mjere.

Nezavidno je imati posao koji se zasniva na prodaji straha. U Americi je postojao period “Prve crvene panike”, potom spomenuti McCartneyevo razdoblje “Druge crvene panike”, a sad je očito na dijelu razdoblje “Treće Putinove panike”.

Razloga za paniku nije bilo ni u jednom od tih razdoblja, ali je bilo razloga za očuvanje statusa quo. Tako je i danas.

A Therese May? Daleko je ona od Čelične Lady.
 
(sputniknews.com)