Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » Brexit je unaprijed isplaniran od strane elita iz Londona i Washingtona

Brexit je unaprijed isplaniran od strane elita iz Londona i Washingtona

brexit-zvjezdicaU općoj medijskoj histeriji nastaloj objavom rezultata britanskog referenduma o Brexitu, u velikoj većini prevladava šok, nevjerica, neizvjesnost, strah od političke, gospodarske, sigurnosne budućnosti i sl.

Brojni analitičari u zemlji i svijetu gotovo unisono nabrajaju greške britanske i briselske političke elite, koje su, eto, dovele do ovakve reakcije građana Ujedinjenog Kraljevstva.

Ali u sveopćoj medijsko-analitičkoj dezorijentiranosti neočekivanošću ishoda britanskog referenduma, već je sada jasno kako od britanske političke elite puno više nariču i suze liju one briselske i elite iz glavnih europskih prijestolnica. Jadikovke EU političara, pomiješane s pozivima svojim građanima na jedinstvo, nužnost potrebe da EU ostane čvrsta i odlučna u očuvanju dosegnutih vrjednota, i da je upravo EU najbolji i jedini politički okvir za narode Europe, podsjećaju na izjave partijskih „funkcionera“ SFRJ nakon vijesti o smrti „vječnog vođe“ Josipa Broza Tita.

Tada se „bratske narode i narodnosti“, predosjećajući krah neodržive i na nepravednim i neravnopravnim temeljima uspostavljene državne tvorevine, parolama tipa – „druže Tito mi ti se kunemo“ – pozivalo na očuvanje dosegnutih „vrednota“ pseudo-komunističkog društva koje je u ime ideologije desetljećima zatiralo prava i slobode svojih građana ukoliko su izražavali vlastito mišljenje suprotno onom iz „mainstreama“ . Analogija s Bruxellesom nije slučajna.

Štoviše, današnje tlapnje uvaženih analitičara gotovo pa u cjelosti omalovažavaju američku i britansku društvenu elitu, zaboravljajući, kako se politika tih dviju država ne zasniva na rezultatima ovih ili onih izbora, ili ovog ili onog referenduma. Britanska i američka politika rezultat su dugogodišnjih pa i višedesetljetnih strateških promišljanja, projekcija i, konačno, operacionalizacija usvojenih planova, uz povremene nužne modifikacije, već prema potrebi (jer se ipak baš svi elementi ne mogu sa sigurnošću predvidjeti). Osim toga, američka i britanska politika i njihov društveni establišment do te mjere su integrirani i interesno povezani, da govoriti o nekakvom njihovom razdjelu i zasebnim političkim ili gospodarskim putovima najblaže rečeno nije ozbiljno.

U političko-financijsko-tehnološkim uvjetima kojima danas raspolažu državne elite dvaju najvećih svjetskih saveznika (SAD-a i Velike Britanije), uz totalni nadzor medijskog i informacijskog prostora (zbog kojeg današnji građani Zapada ne žive u realnom već informacijskom svijetu, u prividu potpunih sloboda, a u stvarnosti mutiranih vrijednosnih sustava kojima su nesvjesno ukalupljeni u interesne struje društvenih elita kojima tako omogućuju beskonačnu vlast, bogaćenje i potpunu kontrolu sveukupnih procesa), teško je povjerovati da one na raspolaganju nisu imale spremne instrumente kojima bi utjecale na rezultat britanskog referenduma u za sebe povoljan ishod.

Dakle, treba poštivati inteligenciju Zapadnih stratega, a ne je svoditi na nemoćne promatrače događaja koji niočemu ne odlučuju – tipa „stratega“ banana-država. U današnjem svijetu i sadašnjim okolnostima to jednostavno nije moguće.

Ono što je danas potrebno razjasniti jest to – koja je pozadina takvog poteza britanskih društvenih elita (formalno-pravno britanskog naroda) i što se nakon njega može i mora očekivati?

Kao prvo, treba imati na umu da V. Britanija još dvije godine može ostati u EU kao njezin punopravni član i sukreator u donošenju odluka i zakona. Kao drugo, Velika Britanija, sukladno čl. 49 TEU (Lisabonskog ugovora), može nakon izlaska iz EU ponovno zatražiti prijam u njezino članstvo. To su formalno-pravni instrumenti koji su na raspolaganju Britancima i njihovim političkim vođama. Međutim, sada nije vrijeme za bavljenje pravnim mogućnostima jer je posve jasno kako britanski politički vrh neće ignorirati većinsku volju svojih građana, ne isključivo zato što bi time potkopao same temelje demokratskog ustroja zemlje.

Ono što je konstanta i temelj britanske i američke strategije jest zamjenjivost političkih elita i kontinuitet strateških prioriteta. U tom smislu, prvo što treba očekivati jest smjena vodećih političkih struktura u UK do koje će neminovno doći, ukoliko ne odmah, ono sigurno počevši od jeseni.

Ali strategija ide dalje. Pritom je važno naglasiti i to, da se London ne namjerava odreći Škotske – upravo suprotno. Učinit će sve nužne korake koji će dovesti do još povoljnijeg položaja škotskih političkih predstavnika i njihovih institucija u „saveznim“ političkim i financijskim strukturama, pri čemu će vješto iskorištavati „pakao“ koji očekuje „ostatak“ EU u svjetlu nadolazećeg višemilijunskog izbjegličkog vala, međukonfesionalnih sukoba, permanentnog povišenja razine terorističkih opasnosti, porasta napetosti na istoku kontinenta i potencijalnog sukoba s Rusijom i sl. To bi trebalo biti dovoljno za tupljenje oštrice škotskih nacionalista koji na temelju današnjeg rezultata britanskog referenduma već najavljuju svoj novi referendum o izlasku iz UK i priključenje EU.

Jednako tako, britanske bankarske i financijske institucije, prije svega Britanska središnja banka, raspolažu dovoljnom količinom novca kojom mogu spriječiti sve eventualne štetne posljedice referenduma po britansko gospodarstvo, za što su se već ranije pripremili. Samo spomenuta Središnja banka UK danas raspolaže s deset puta većom količinom novca nego li je to bilo u krizi 2009. godine. Njezin direktor već danas najavljuje kako će, ukoliko bi bilo nužno (a neće) ona bez problema „ubrizgati“ 250 milijardi funti u britanske banke i tamošnje financijske institucije.

Direktor japanske središnje banke također odmah danas umiruje financijsko tržište riječima kako i njegova banka može bez problema plasirati dodatna velika novčarska sredstva ali da to neće biti potrebno jer se ništa drastično negativno ne očekuje izlaskom V.B. iz EU. Dakle, za britanski biznis i standard njezinih građana ne treba se previše zabrinjavati, kako to danas čini većina analitičara. Trgovanje i investicije će se i dalje nastaviti.

Ono nad čim se treba zabrinjavati jest naivna politika briselskih elita i odnarođenih političara-eurofila u strukturama vlasti članica EU. Oni manje-više svjesno i predugo zatvaraju oči nad realnošću stvarne opsanosti, koja se poput tamne sjene nadvila nad europski kontinent. Ovaj autor još je 2009. godine u rukama imao analitičku projekciju američke obavještajne agencije CIA-e za narednih 20-ak godina.

Nije se, zapravo, radilo ni o kakvom super-tajnom dokumentu već na internetskim stranicama američkih državnih institucija objavljenim podatcima. A oni su, između ostalog, govorili upravo o ovome čemu se danas kroz mainstream medije svi čudimo. Spominjao se tada i škotski referendum o izdvajanju iz V.B. i britanski referendum o izlasku iz EU. Štoviše, „pogođeni“ su i njegovi rezultati.

Američkim obavještajnim strukturama blizak Stratfor (čija izvješća, poput i onih iz drugih sjedišta svjetske moći postojano se prati i prema njima se, po potrebi, kritički odnosi), nazivan još i „CIA u sjeni“, kroz riječi svog utemeljitelja George Friedmana iz 2014. godine, predvidio je „crni scenarij“ EU koja će biti izložena emigrantskoj krizi i islamizaciji koja će prouzročiti dugoročne unutarnje konflikte, nestabilnost, porast terorizma.

Ono što je još gore od toga, bile su Friedmanove javno izgovorene riječi o tome, da „Europa mora krvariti“ ukoliko želi da joj SAD jamči sigurnost. Ono što je želio reći (a što je tada javno i rekao) jest to, da europski narodi moraju biti gurnuti u sukob s Rusijom koju bi se na taj način spriječilo da preraste u globalnu velesilu, a čime bi se osigurala dugoročna američka globalna dominacija (i onda, valjda, iznova jamčila europska sigurnost – samo je pitanje od čije ugroze ako bi već ruska prijetnja bila anulirana?).

I tu se ne radi ni o kakvim tajnim sastancima „masona, trilateralaca, bilderberga“ – radi se o posve javno izgovaranim riječima i obznani sadašnje američke strategije koja je posve jasna, nedvosmislena i kompromisno usvojena od tamošnjih dviju vladajućih političkih stranaka i svekolike društvene elite.

Kada se tako sagledaju stvari, a sa strane Europe i političkih vođa njezinih naroda bi se tako sagledavati morale, onda bi se trebale izvući i neke pouke ili barem javno postaviti pitanje njezinim narodima: jesu li se oni spremni žrtvovati za spomenute ciljeve iz navedene strategije ili nisu? Ukoliko zemlje EU i njihovi narodi to većinski prihvate, objasnivši im prije toga sve posljedice koje iz toga proizlaze, tada nitko ne bi mogao bilo što prigovoriti.

Ali dokle god se europskim građanima pod prividom demokracije i dosegnutih vrijednosti (koje za mnoge od njih to nisu) turaju milijuni muslimanskih izbjeglica koje se mora integrirati, obligatorno im se uvode ideološke i seksualne nastranosti kao prihvatljive norme ponašanja i obrazovanja njihove djece, a uništava obitelj kao temeljna društvena zajednica (o izbacivanju Boga i kršćanstva iz društva da i ne govorimo), dotle EU elite ne mogu očekivati da će se njihovi narodi s time i miriti, o čemu svjedoče i najave novih referenduma diljem EU.

Međutim, cilj britanskog establišmenta (koji sukreira dominantnu svjetsku politiku) i jest unesti nemir i kaos među europske narode i države, da bi se poslje njihovog krvarenja upravo oni iznova pojavili kao novi-stari osloboditelji i spasitelji.

Jedan od mogućih izlaza iz nadolazeće europske crne perspektive je izgradnja EU na potpuno novim temeljima, a ne na plaču zbog britanskog izlaska jer je ta zemlja ionako bila vječni kočničar europskog napretka u korist svojih geopolitičkih i geostrateških interesa.

Radilo bi se o integraciji europskih naroda, a ne njihovih odnarođenih elita. Istinski predstavnici interesa svake zemlje članice EU, bez ideoloških primjesa i svjetonazorskih naturanja jednih drugima načina na koji će uređivati odnose unutar svake od njih, bila bi novi temelj i integracijski impuls potreban sada urušavajućoj konstrukciji Europske unije.

Nove europske političke snage morale bi jasno raskinuti sve podaničke spone prema bilo kojoj vanjskoj silnici i uspostavljati odnose zasnovane na uzajamnoj suradnji i vlastitim interesima sa svima koji to iskreno žele, neovisno bio to Washington, Moskva ili Peking. Takva, unutar sebe snažna EU, bila bi svima privlačan partner ali i dovoljno snažan suparnik za sve one koji bi iskazali vojne ili druge pretenzije na njezin teritorij.

Međutim, ne treba biti idealist. Ova garnitura političara koja danas dominira unutar službenog Bruxellessa (i većine članica EU) to nikada neće biti u stanju učiniti. Riješenje je sada u rukama velikih članica EU, prije svih Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, i pokušaju da njihovi narodi demokratskim metodama iznjedre generaciju novih političara – jasnih svjetonazorskih i moralnih pogleda, s istinskim osjećajem i brigom za budućnost svojih građana. Oni će puno lakše iznaći kohezione i integracijske spone s istim takvim političarima ostalih europskih zemalja, koji će svojim narodima služiti, a ne ih iskorištavati, a na kraju i žrtvovati za svoje uske probitke i užitke.
 
(geopolitika.news)

BREXIT ZAVJERA: Povijest se ponavlja, a ovo je čovjek koji će najviše zaraditi na izlasku Britanije iz EU
TRUMP: Britanci su vratili kontrolu nad svojom zemljom, nadam se da će to uraditi i Amerikanci!

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , , , , , ,

 
reklama