BUDUĆNOST HRVATSKE: Priča koja otvara oči o tome kako je Bugarska očerupana i opljačkana u Europskoj uniji – svaka sličnost je namjerna

BUGARSKA JE DANAS SAMO PIJUN ZA ŽRTVOVANJE I BLOKIRANJE RUSKIH INTERESA I PROJEKATA

Tekst o nestajanju Bugarske zbog integracije u Europsku uniju dobio je veliku popularnost na društvenim mrežama. Taj članak autor je napisao još 2013., ali je zbog aktualnosti sadržaja ponovno počeo širiti i u 2016.

Kada su u njegovoj maloj Bugarskoj, krotkoj kao kunić, stvari krenule sasvim loše, trideset šestogodišnji fotograf, alpinista i revolucionar romantičnog imena Plamen, polio se benzinom i izvršio javni čin samospaljivanja na trgu ispred gradske administracije u gradu Varni.

U znak prosvjeda protiv siromaštva, korupcije, nepravde i nebrige vlasti.

 Ako njegova zemlja umire, zbog čega živjeti?

Fotograf je odlazio dugo i mučenički, čitava Bugarska je jecala, plakala i molila se za njega u crkvama.

“Plamen se ugasio” – napisale su novine poslije smrti Plamena Goranova.

Njegova smrt nije bila jedina. Pred kraj mučne zime još pet ljudi planulo je u žive baklje. Među njima – otac petero djece, 53-godišnji Vencislav Vasilev koji je izgubio posao (sudski izvršitelji su bili dužni da popisati njegovu imovinu na račun dugova za komunalne usluge – 219 eura za vodu) i nezaposleni Traian Petrov (imao je samo 26 godina).

Tako nešto nikad se nije dešavalo u bugarskoj povijesti! Ponavljam: nikad! - S gorčinom uzvikuje legenda bugarske žurnalistike, Valerij Najdenov. - Mi smo – kršćanska zemlja kojoj su nepoznati ekstremizam i fundamentalizam. Samospaljivanje ljudi je nešto neočekivano i šokantno. Za kršćane, uopće, politički suicid je neprihvatljiv. A mi ne sumnjamo da su ta samoubojstva – politička. Ako netko želi ubiti postoji mnogo drugih, bezbolnijih načina. U slučaju samospaljivanja čovjek ne umire odmah. To je dva tjedna mučenja i najstrašnija agonija na svijetu.

Što se dogodilo s Bugarskom, nekada zadovoljnom i prosperitetnom zemljom?

I što se dogodilo s Bugarima – najtrpeljivijim i najpomirljivijim narodom Europe?

Dobri starac Dobri Dobrev

Nije li Bog zaboravio Bugarsku? Ne, nije je zaboravio, ako 99-godišnji divni starac Dobri Dobrev u kožnim opancima i seljačkoj odjeći još uvijek stoji pored ulaza u crkvu Aleksandra Nevskog u Sofiji.

Stavljam novac u njegovu zdjelu za milostinju, on me blagoslivlja, ali čim krenem da uzmem kameru, uznemireno maše rukama. Dedu su našli i poštovaoci i novinari.

Dobri Dobrev – pravi bugarski svetac. Godine 2009. čitava Bugarska bila je potresena viješću da je starac u dubokim godinama, duge sjede brade kao kod patrijarha, koji je desetljećima sakupljao milostinju pored ulaza u najznamenitiji hram Sofije, njegov najdarežljiviji darodavac.

Dobri Dobrev, koji živi u selu Bajlovo od mirovine od 80 eura i hrani se povrćem i kruhom, poklonio je hramu 18.000 (!) eura. (Svu milostinju koju je sakupio tijekom mnogo godina i koju je uredno stavljala na bankarski račun njegova rođaka.)

Hram Aleksandra Nevskog podignut je u spomen ruskim vojnicima koji su poginuli za oslobođenje Bugarske od otomanskog ropstva. I zamislite, od 1912. nije se našao nijedan bogataš – poduzetnik koji bi hramu poklonio više od siromašnog starca koji je 90 godina svaki dan iz sela dolazio pješke do Sofije. (Sada, u svojih 99 godina, Dobri je postao toliko poznat da besplatno dolazi autobusom). Starac Dobri poklonio je crkvama Bugarske ukupno 36.000 (!) Eura koje je sakupio kao milostinju.

Moja prijateljica Svjetla iz Bugarske, dirnuta do suza, također ostavlja novac u starčevu zdjelicu i kaže: “Eto, sve dok imamo ovakve ljude, Bugarska je živa”. Odlazimo u kafić popiti šalicu jake turske kave.

Uz svaku šalicu stavljaju zapečaćeno predskazivanje, a ljudi saosmehom i uzbuđenjem čitaju “čarobne” zapise. Bugarima je, inače, svojstveno vjerovanje u čudesno spasenje. Na pitanje “Što će spasiti Bugarsku?” – Čak i poznati ekonomisti u Sofiji podižu ruke prema nebu i uzvikuju. ”Samo Bog!”.

Kako je hladnjak pobijedio televizor

U siječnju smo potpuno zapali u neprilike - uzdiše moja prijateljica Svjetla. - Ljudi su dobili račune za električnu energiju, koji su dva puta bili veći od mirovina. Odnosno, ako umirovljenik prestane i jesti, ipak, neće moći platiti račun. Kada je stvar došla do realne prijetnje gladi i hladnoće (mnogi stanovi se griju na struju), desetine tisuća ljudi izašle su na ulice. 

Počela je “električna revolucija”. Kako se oštroumno izrazio jedan lokalni političar: prazan hladnjak konačno je pobijedio televizor. Ne možemo nahraniti ljude pričama o “europskim vrijednostima”. Ali, došlo je proljeće i izgleda da televizor opet pobjeđuje.

Kod nas postoji izraz “dočepati se zeleni” – kaže ekonomist Dimitar Sebev. Kad otopli me se “uhvatimo za zelen” i preživimo ljeto. Svi imaju vrt, svoje kućanstvo ili makar rođake u selu. Ali poslije jeseni, kad nestane “zeleni” i počne sezona grijanja, ponovo će početi prosvjedi.

Jedini izlaz je – bježati iz zemlje

Naše društvo živi robujući mitovima i magičnim formulama i prestalo je kritički gledati na događaje. Zato smo se mi tako iznenadili što su ljudi odjednom spontano izašli na ulicu – kaže televizijski novinar, Ivo Kristov. Najviše se iznenadila vlada koja je odmah podnijela ostavku i već u veljači ostavila protestante bez oponenata. 

To je bio vješt potez, odnosno, možete se ljutiti i vikati, samo – protiv koga? Proglašeni su hitni izbori da se energija građana ne bi stigla preliti u osnivanje novih strukturaom partija. Čitava politička klasa organizirala je svojevrsnu umjetnu zasjedu ostavljajući narodu samo nekolika mjeseca za razmišljanje. Odmah su provjerenim političkim tehnologijama protestante razbili na manje grupe, ubacili mnoštvo krivotvorenih partija i pseudo-lidera, galamdžija koji dolaze niotkud i vode u nikud. Građani su izgubili hrabrost i umorili se.

 - Nekako ste se prebrzo umorili – dodao sam.

Gnjev je bio brži od momenta kad smo postali svjesni problema. Ljudi su izašli na prosvjed, ne kao građani koji imaju jasne ciljeve i vrijednosti, nego kao ogorčeni potrošači. Oni su malo mahali rukama, malo galamili i umorili se. Mi, Bugari smo, zapravo, zakleti konformisti i imitatori. Mi nismo vodeći, mi smo vođeni. Obožavamo kopirati snažne i da idemo za njima, po njihovom tragu.

Do 1989., kada je SSSR bio na snazi, u Bugarskoj je milijun (!) ljudi bilo u Komunističkoj partiji – pri tom je ukupan broj stanovništva iznosio 9 milijuna. Sada lik raji nudi EU, mada se u tom pogledu odsustvo kritike veoma promijenilo. Bugarska je rado htjela biti članica Europske unije samo iz jednog razloga – da možemo prijeći granicu.

Bugari više vole da se spašavaju pojedinačno. Popularna je šala: “Bugarska ima dva izlaza iz krize – terminal 1 i terminal 2 na aerodromu”. Mladi, talentirani i uporni pakiraju stvari i bježe ne osvrćući se i ostavljajući stare umirati u selima. Sjever zemlje gdje nezaposlenost (po službenim podacima) iznosi 60% (!) – Otpustio je. Rijetki turisti ga uspoređuju s mrtvom zonom Černobila.

Tijekom posljednjih dvadeset godina Bugarsku je napustilo dva milijuna ljudi, broj stanovništva smanjen je na sedam milijuna. Zemlja je izgubila više ljudi nego u dva svjetska rata. Ali, to nije kraj.Ekonomska kriza podudarila se sa zastrašujućom demografskom katastrofom. Uoči 2060. broj stanovništva Bugarske iznosit svega 5 milijuna ljudi (od kojih su 1,5 milijun Cigani). Bugari, kao jedinstven narod sa starom pravoslavnom kulturom, osuđeni su na propast.

Prošle godine rođeno je samo 62.000 djece, dodaje tv-novinar Ivo Kristov. To je najniži natalitet od 1945. Bugarska se topi brže od svih europskih zemalja. Samo Estonija ima lošiji rezultat. Tijekom svoje 1300 godina duge povijesti naša zemlja nikada nije bila tako blizu raspada.

“Mi smo navikli da čekamo dok nas spase”

- Zar je sad gore nego pod Turcima? - Pitao sam začuđeno.

Gore je. Demografska i ekonomska kriza podudarile su se s moralnom degradacijom. Društvo je sada mnogo više izopačeno nego u vremenima turskog ropstva kada je čitav narod objedinjavala ideja borbe za oslobođenje.

A što vi od nas hoćete? Bugari su – tih narod – u očima poznatog publiciste Svetoslava Terzija svjetlucaju iskre ironije. - Kod nas je petsto godina bio turski jaram. Navikli smo. Zatim je došla Rusija i oslobodila nas. Kasnije smo se sporazumjeli s Nijemcima, ali su se oni pokazali kao loši saveznici. Od njih nas je oslobodila Crvena Armija. Zajedno s njom došao je SSSR, koji je 90-ih nas sam od sebe oslobodio.Sada su kod nas došli 300.000 Rusa i kupili ovdje kuće. Mi smo vrlo zadovoljni. Rusima će ovdje biti lijepo među ljudima koji ih razumiju i vole. Kakva je naša budućnost? Zašto bismo o njoj razmišljali? Preživjeli smo dan do večeri, a to nije loše. Mi, Bugari, navikli smo da sjedimo i čekamo da nas spase.  

Kako su oni došli do takvog života

Da, bila je Poljska koja je krah SSSR-a prihvatila likujući, kao izbavljenje od omrznute ruske dominacije. Ali, bilo je i takvih zemalja, kao što je bratska Bugarska koja je postojala na račun sporazuma stoljeća: nafta u zamjenu za rajčice, i odjednom je izgubila svog vodiča i hranitelja.

Bugarska je bila parazit SSSR-a - kaže sociolog Andrej Rajčev. - Mi smo živjeli na vaš račun. Trebalo je samo na vrijeme aplaudirati na kongresima i ljubiti se s Brežnjevom. Svaki idiotski proizvod koji smo mi proizvodili vi ste obavezno kupovali. 86% industrije radilo je za Rusiju, a za to smo dobijali naftu. Postojala je čak i takva šala: kažu, Bugarska posjeduje najveću koloniju na svijetu u obliku SSSR-a, budući da ona pumpa besplatne resurse, a svoju robu izbacuje na beskrajno rusko tržište.

Sovjetski Savez je imao svoj razlog da pomaže Bugarskoj – kaže sociolog Kenci Stojčev. Zbog povijesnih razloga (u XIX stoljeću 200.000 ruskih vojnika dalo je život za oslobođenje zemlje od turskog ropstva) Bugarska je bila jedini častan saveznik SSSR-a. Nama su toliko vjerovali daovde čak nije bilo sovjetske vojne baze. U vrijeme socijalizma Bugarska se pretvorila u moćnu industrijsku zemlju s razvijenom vojnom, čak i visokotehnološkom industrijom. 

Mi smo bili jedina članica SEV (Savjet za ekonomsku uzajamnu pomoć) koja je proizvodila kompjutere! Jačanje takvih industrijskih kapaciteta u tako maloj državi može nazvati i hiper-industrijalizacijom. A sada zamislite: Gorbačov je izabrao drugi put i Bugarska je ostala sama. Sovjetsko tržište potpuno se zatvorilo za nas. U Bugarskoj se desio kolaps: sve tvornice su odmah ustale!

Sjećam se posljednje povijesne sjednice SEV-a 1990. u Sofiji – prisjeća se novinar Valerij Najdenov. - Sovjetsku izaslanstvo predvodio je premijer Nikolaj Rižkov. On je mirno izjavio da se u zemljama SEV-a prekida trgovina putem transfer rubalja. Kao pretvorbe treba služiti dolar, a cijena svih roba ne smije biti niža od svjetske. Ljudi u sali bili su potpuno zbunjeni. Zapanjena češka delegacija izjavila je: “Ali, u tom slučaju, mičem morati izađemo iz SEV-a ?!”. Riskov je odgovorio: “Pa, izađite. Izvolite! “Jednom riječi, sretan vam put. Nekoliko godina poslije raspada istočnoeuropskog bloka Bugarska je bila u ruševinama.

O, divni, novi svete!

Početkom devedesetih američki gospodarski savjetnici i konzultanti pristizali su u uzastopnim skupinama u zemlje SNG, Istočne Europe i Rusiju. To su bili izuzetno odgojeni i lijepo odjeveni energični ljudi zrelih godina, po svojim pogledima svi kao jedan – uvjereni libertarijanci krajnje desničarskog smjera.

U suštini, to je ekonomski darvinizam. Neka u slobodnoj konkurenciji prežive jaki, slabi neka umru.

Izrežite, režite, Vaše veličanstvo!

Strani konzultanti-neoliberali – to su “ribe-kormilari” Međunarodnog monetarnog fonda. Vrijeme bijede, gladi i izgubljenosti početkom devedesetih MMF je iskoristio za opću ofenzivu na narode (neki blitzkrieg!) I za ostvarenje svoje svete misije: “oslobađanja” države od njene vlasništva, ili, jednostavnije rečeno, njenog generalnog pražnjenja.

Bugari su veoma željeli biti primjerni učenici u školi “slobodnog tržišta”, koje će, kao što je poznato, “sve samo regulirati, ako mu ne smetamo”, i slijepo se predali novim rukovodiocima poput američkog konzultanta Richarda Rana. (Za takvo ponašanje obećali su im da će ih pomilovati po glavi i pustiti u EU).

Osim toga, imali su dovoljno pameti da zbog idiotskih sentimentalnih razmišljanja stave sebi na glavu bivšeg cara Simeona II (uopće ne strasnog bugarskog momka, već mrzovoljnog Nijemca po prezimenu Saksen-KOBUR-Gotski) koji je vladao kao premijer od 2001-2005.g. (On je, naravno, odmah sproveo zakon o restituciji, vratio sebi dvorac Vrana u Sofiji i ogromne parcele zemlje). U vrijeme Simeona II kojeg su sve novine hvalile kao “učinkovitog menadžera” i “iskusnog financijera” (da li vas to podsjeća na nešto?), krenula je sveobuhvatna “privatizacija” Bugarske.

Godine 1997. kod nas se pojavio MMF i izjavio: mi ćemo vas spasiti, ako budete ispunjavali naš program – kaže ekonomist Dmitra Sebev. - Osnovni uvjet je: rasprodaja svega. Ogromne državne aktive koje su vrijedile milijarde dolara padale su u stečaj i odlazile za sitan novac, ponekad za jedan dolar! Uostalom, kome ja ovo govorim? Pa, vi ste iz Rusije! Vi ste sve to prošli. Samo, Rusija je velika, treba vrijeme da je rasprodaš! A Bugarska je mala. Ovdje je sve završeno vrlo brzo, i mi smo se probudili u svijetu apsurda. Na primjer, mi imamo bugarsku vodu, postoje bugarske cijevi i bugarski potrošači. A ugovor o prodaji naše vode našim ljudima kroz naše cijevi pripadne, primjerice, Englezima! Kako to ?! A možda nije Englezima.

Mi čak ne možemo razjasniti tko, zapravo, što posjeduje ?! Tko su ti ljudi? To su međunarodne tvrtke, ponekad off shore, registrirane “bogu iza leđa”. Na primjer, tvrtka kojoj smo prodali za svega 2 milijuna dolara najveći rudnik zlata Čelopeč, registrirana je u Kanadi. Bugarskoj pripadaju smiješnih 2% od dobivenog zlata. Pri tom, “suština” je u tome da mi nemamo pravo da saznamo KOLIKO zlata se dobiva u rudniku ni od čega da računamo ta dva postotka. Tijekom 23 godine od vremena naše “perestrojke” Bugarska koja je imala odličnu proizvodnju i najbolja poljoprivredna zemljišta u regiji pretvorila se u najsiromašniju zemlju Europe.

Ruda – Belgijancima, vodovod – Francuzima

U vrijeme cara-premijra Simeona II prodali smo elektrodistribucije Česima, Austrijancima i Nijemcima, Francuzima je pripao vodovod i kanalizacija, a bakrena ruda, po svoj prilici otišla je Belgijancima – kaže jedan od čelnika nacionalista, Angel Džambazki. - To su bili tajni uvjeti za ulazak Bugarske u EU – sve stare države su se cenjkao da bi skuplje prodale svoj pristanak. Zahvaljujući izdaji na samom vrhu, Bugarska je prodana na licitaciji.

Od početka 2000.-ih Bugarska je živjela kao vesela udovica poslije smrti bogatog muža – kaže, novinar Valerij Najdenov. - Ona rasprodaje kuće, zemlju, svu imovinu supruga i otprilike pet godina živi bolje nego prije. A onda glupa žena ostaje praznih šaka i ide da moli za milostinju. Polovinom 2000.-ih Bugarska je pokazala odličan rast BDP (koji računa svaki kupoprodajni ugovor). Odnosno, mi smo rasprodali nacionalne aktive, a u BDP to se odrazilo kao naš prihod. Svi su bili sretni: ah, kakve strane investicije!

Ja sam više puta pokušao objasniti: ljudi, mi ne zarađujemo novac, mi samo puštamo niz vjetar našu imovinu. Sada kod nas vole da se hvale da Bugarska ima mali državni dug. To je točno. Ali je zato privatni dug stranim bankama porastao do 40 milijardi eura. Inače, naše dugove čak nema tko (!) Izračunati. Vlasti su uništile nacionalnu ekonomsku znanost i rastjerali ozbiljne institucije. A sva istraživanja po nalogu vlade za novac poreznih obveznika izvode prozapadne NVO (nevladine organizacije). (Kod vas u Rusiji, prije Putina zakone su također pisali vašingtonski savjetnici. Ja sam tada radio u Moskvi i odlično pamtim to vrijeme. Tek sada su kod vas NVO proglasili za strane agente i, naravno, pravilno su napravili).

Do 2013. Bugarska je izgubila 60% radnih mjesta, ostala bez ljudi i pretvorila se u koloniju pod političkom upravom EU. U svijetu najbolja “paradajz-republika” prestala je proizvoditi rajčica!

Sahrana bugarske paprike

U današnjem receptu čuvene šopske salate nalaze se turska (ili jordanski) “plastična” rajčica; “Bugarska paprika” iz Nizozemske i Makedonije, luk iz Kine i francuski sir. Na lokalnom tržištu više nema bugarskih sokova od rajčice, ali zato ima nizozemskih napretek. 80% svih vrsta povrća i voća su uvozni.

Naši političari obožavaju pozive da presijecaju vrpce na otvaranju vanjskih lanaca prodavaonica tipa Bila, Metro ili Carrefour – kiselo se osmjehuje lider nacionalističkog pokreta Krasimir Karakačanov. Oni tamo u pozdravnim govorima nešto naklapaju o investicijama i radnim mjestima, ali strani monopoli ne rade s lokalnim proizvodima – danski sir je jeftiniji od bugarskog. Ja nemam ništa protiv uvoznog sira ili francuskog vina, ali onda i u francuskim trgovinama se trebaju nalaziti, primjerice, bugarsko vino i bugarski sir. Shopping-centri i veliki lanci prodavaonica dva puta pljačkaju zemlju. S jedne strane oni uzimaju novac od siromašnih Bugara i taj novac odlazi na Zapad gdje radi za tuđe ekonomije. Sa druge strane to ubija lokalnu poljoprivredu, a zajedno s njom kemijsku (gnojiva) i industriju za konzerviranje.

Koliko dobiva Fracuska krava? 1.000 eura subvencija godišnje – dodaje novinar Valerij Najdenov. - A naša bugarska krava je – “nekoristoljubiva”. Bez obzira na nisku cijenu radne snage, zbog nedostatka subvencija mi nismo konkurentni.

Ali je zato kod vas visoku kvalitetu proizvoda. Rajčica koji rađa u sunčanoj Bugarskoj sto puta je bolji od zakržljalog nizozemskog – tješim ga i naivno pitam: - A je li moguće obvezati lance trgovina, pošto im vi otvarate tržište, da 40-50% njihovog asortimana budu bugarske namirnice?

Ma, kakvi ?! Pravno je nemoguće! Odmah ćemo dospjeti pod sankcije EU. Uvijek mi se plače kad dođem u bugarski grad Samokov, to je za krumpir srce zemlje. Od tog krumpira nema boljeg! Sada je tamo izgrađena “Billa”, a na njezinim tezgama je … francuski krumpir! Našeg nema.

Nakon što je sahranila bugarsku papriku zajedno s rajčicom, Europska unija posegla je na neprikosnoveno – na rakiju (nelegalna proizvodnja alkoholnog pića u privatnom sektoru), ali je kasnije utihnula. Bilo je jasno da tako grubo vrijeđanje osjećanja neće podnijeti čak ni najplašljiviji Bugari. Rakiju proizvode u domaćim kazanima u čitavoj Bugarskoj. ”Selo bez kazana je kao selo bez crkve” – ​​kažu u narodu.

Lopovluk sa “Kozloduja”

Bugarskoj je trebalo ne samo zavrnuti ruke. Sovjetsku “drugaricu” trebalo je spustiti ispod poda, lišiti je energetske neovisnosti. Do ulaska u EU Bugarska je bila izvoznik električne energije u Tursku, Grčku, Makedoniju; Albaniju, čak i Italiju – zahvaljujući nuklearnoj elektrani koju je izgradio SSSR.

Sa stanovišta sigurnosti elektrana je radila besprijekorno (što su i dokazali mnogobrojne, zlurado nastrojene povjerenstva za provjeru), ali, na nesreću, ona je bila sovjetska (!). I, EU je postavila surov uvjet: Bugarska je dužna zatvoriti četiri od šest blokova, a kasnije potpuno zaustavili elektranu “Kozloduj”.

Još jedna direktiva EU predvidjela je zamjenu 16% standardne energije “zelenom” – vjetro-generatori i solarne baterije.

Bugarska nije Sahara da može raditi na solarnim generatorima i nije otok u Sjevernom moru gdje neprestano pušu vjetrovi - kaže eks-ministar energetike, Rumen Ovčarov . - Zato je neophodna osnovna energija. Osim toga cijena megavata “zelene” energije deset puta je veća od cijene megavata “Kozloduya”, ali mi smo je obavezni otkupljivati!

Ali, “zelena” energija je – pola nevolje. Čitava ekonomija Bugarske je minirana dugoročnim ropskim, nametnutim ugovorima.

Vlada premijera Ivana Kostova 2001. veoma je željela pokazati svoju prozapadnu orijentaciju, a sam gospodin Kostov sanjao je da mu američki predsjednik pruži ruku – ironično kaže eks-ministar energetike, Rumen Ovčarov. I sve se desilo kao u bajci. Kostov je otputovao u SAD gdje ga je primio potpredsjednik Dick Cheney. Zatim su se vrata iznenada otvorila i ušao je George Bush. Rezultat tog neobičnog susreta bilo je potpisivanje ugovora bez presedana: dvije stare sovjetske termoelektrane “Marica-Istok 1″ i “Marica-Istok 3″ – pripale su nepoznatim američkim kompanijama.

“Mi smo – žrtva vaših razmirica sa Sjedinjenim državama”

Ugovor nije bio jednostavan, naprotiv, imao je podmuklu zamisao. Država se obvezala da kod Amerikanaca otkupljuje svu (!) Električnu energiju tijekom 15 godina po izuzetno visokim cijenama i u svim okolnostima. Amerikanci su se još učinkovitije razumjeli s konkurentima u energetici – s projektom nuklearne elektrane “Belene” koja se gradi od vremena SSSR- a i nikako da je izgrade. 

U suštini, reaktor je već skoro gotov, a ruski “Atomstroyexport” više puta je predlagao Bugarskoj izuzetno fleksibilne i povoljne uvjete plaćanja – samo da se projekt završi. Ipak, bez obzira što je za elektranu utrošena nevjerojatna količina bugarskog i ruskog novca bugarski parlament zatvorio je “Belene” i time sav visokotehnološki sektor osudio na tihu smrt. Jer, zajedno sa elektranama “Kozloduj” i “Belene” izumrijeli su stari kadrovi stručnjaka atomistike. Parlament nije zaustavilo čak ni to što je “Atomstroyexport” zaprijetio da će podnijeti tužbu za milijardu eura. I podnio je.

Odustali smo od odličnih investicija u “Belene” samo pod pritiskom Amerikanaca – tvrdi sociolog Andrej Rajčev. -to je bila potpuno geopolitička odluka koja je povezana s odnosima između Rusije i SAD.Sva američka politika svodi se na šalu: idi pogledaj što rade djeca u susjednoj sobi i reci im da prestanu.

Isto takvu logiku imaju Amerikanci: pogledajte što rade Rusi i zapovjedite im da to više ne rade. SAD apsolutno nije briga za Bugarsku, njima je glavno da – zaustave SVE ruske projekte. A Bugarska je – samo žrtva vaših razmirica sa Sjedinjenim državama. Sudbinu “Belene” podijelio je i drugi ruski projekt – cjevovod Burgas-Alkasandropolis. I još uvijek visi na koncu sudbina Južnog toka.

Rusija gubi na Balkanu?

Prema sociološkim ispitivanjima 70% bugarskog stanovništva su rusofili, ali je pri tom Rusija izgubila političku i medijsku bitku u Bugarskoj. Paradoks! - Uzvikuje novinar Ivo Kristov. - Zašto je Rusija prepustila pobjedu Zapadu? Dominantne ideje u medijima ubacuju takozvani lokalni think tank fondovi ( “trustovi mozgova”, “tvornicemisli”), koje financiraju američki (rjeđe europski). Sve te institucije samo citiraju jedni druge i u svom nazivu obavezno imaju nešto “demokratsko” – Fond za istraživanje demokracije ili Institut liberalne strategije.

Oni nikada ne reklamiraju svoju proameričku usmjerenost. Sa jedne stran to je deklarativna naivnost (svima je jasno odakle dolazi novac), a sa druge – to je učinkovita, dobro razrađena tehnologija. Rusija iskazuje svoje interese preko organizacija koje sebe proglašavaju za rusofilski. Osjećate li razliku? Čak i kada se podudaraju interesi Bugarske i Rusije sama činjenica definiranja tih interesa kao ruskih – njih diskreditira. A SAD su uzurpirale oblast demokracije i prosperiraju (one se, tobože, ne bore za sebe, nego za opće dobro).

Što je to današnja Bugarska?

To je pijun za žrtvovanje na šahovskoj ploči. A njena privremena uloga je – biti blokirajući pijun za sve ruske projekte. 

Mi opslužujemo tuđe interese, kvarimo odnose s Rusijom i gubimo novac za tranzit nafte i plina. A naši američki prijatelji tapšu nas po ramenu i kažu: “Bravo, dečki! Kod vas je demokracija!”

Jedan bugarski satiričar veoma precizno je definirao što je to demokracija: “To nije vlast naroda. To je vlast demokrata”.
 
(fakti.org)