Svaka obojena revolucija je državni prevrat koji se maskira kao masovni spontani prosvjed i zašto one ne postoje u Americi

U suvremenoj politici “obojene revolucije” su jedna od tema koje su najaktualnije i koje drže društvo u stanju stalne napetosti: upravo su one u Strategiji nacionalne sigurnosti Rusije označene kao najveća prijetnja sigurnosti

Upravo je “obojena revolucija”, koja je dobila čudan naziv “euromajdan”, 2014. godine pretvorila u ruševine Ukrajinu – nekada prosperitetnu zemlju, u kojoj je BDP rastao četiri posto godišnje; upravo su od “obojenih revolucija” počeli oružani sukobi u Libiji i Siriji.

U Brazilu se “obojena revolucija” događa upravo sada: ta se shema koristi da bi se uklonila predsjednica Dilma Rousseff, koja odbija igrati po taktovima SAD.

Još uvijek i ruski i strani centri liberalne demokracije traže načine za provođenje scenarija “obojene revolucije” u Rusiji, nadajući se da će uvući u to bezumlje zemlju koja hrabro štiti svoj suverenitet i nacionalne interese u uvjetima nezabilježenog vanjskog pritiska od strane zapadnih “partnera”.

Međutim, teško da će im to poći za rukom: Rusi će se uspjeti obraniti.

“Obojene revolucije” su tehnologije organiziranja državnih prevrata u uvjetima umjetno stvorene političke nestabilnosti, u kojima se pritisak na vlast vrši u formi političke ucjene, a instrument ucjene su omladinski protestni pokreti organizirani po specijalnoj shemi.

Pri tome je jedini cilj svake obojene revolucije – državni prevrat, koji se predstavlja kao spontana protestna pojava i masovna akcija građanske neposlušnosti. Neophodan uvjet za uspjeh “obojene revolucije” je obavezno postojanje političke nestabilnosti u zemlji koja je sposobna da preraste u pravu političku krizu.

Unatoč tome što se obojene revolucije često vrlo razlikuju međusobno i na geopolitičkom, i na socijalnom, i na ekonomskom planu, sve se one – te revolucije – uklapaju u istu shemu koja podrazumijeva organizaciju po modelu omladinskog političkog pokreta, njegovo transformiranje u političku rulju i korištenje te snage protiv aktualne vlasti u svojstvu instrumenta političke ucjene.

To direktno ukazuje da “obojene revolucije” u principu ne mogu dovesti do realizacije nadanja i htijenja većine stanovništva.

Pri tome, one imaju i svoje zajedničke crte: u “obojenim revolucijama” pritisak na vlast se uvijek vrši u posebnoj formi – političke ucjene; glavni instrument pritiska na vlast je omladinski prosvjedni pokret.

“Obojene revolucije” samo izvana podsjećaju na prave revolucionarne pokrete: za razliku od pravih revolucija, koje su izazvane objektivnim razvojem povijesnog procesa, “obojene revolucije” su tehnologije koje se uspješno maskiraju u spontane procese. Njih odlikuje gotovo teatralna razina dramaturgije koji zapadni politolozi svojski pokušavaju predstaviti kao spontano i stihijsko izražavanje volje naroda, koji je iznenada riješio povratiti pravo upravljanja svojom zemljom.

“Obojene revolucije” koriste faktor vojne sile samo u slučaju krajnje potrebe. Međutim, ne može se zanemariti činjenica da suvremene “obojene revolucije” zaista stvaraju uvjete i povode za buduću vojnu intervenciju.

Model koji se nalazi u osnovi “obojene revolucije” jedan – to je stvaranje protestnog pokreta, njegovo pretvaranje u političku gomilu i usmjeravanje njene agresije na aktualnu vlast, kako bi se ona na taj način natjerala da se dobrovoljno odrekne od upravljanja zemljom. Takav pritisak na vlast se uvijek vrši u formi ucjene, davanja ultimatuma pod prijetnjom masovnih nemira i, što se događa rjeđe, fizičkih obračuna s neistomišljenicima.

Ako se vlast počne sprotivizi, “obojena revolucija” prelazi u fazu oružane pobune. Ponekad tu pobunu prati vojna intervencija zapadnih zemalja, kao što je bilo u Libiji, i umalo da se dogodi u Siriji.

U “obojenim revolucijama” koristi se posebna simbolika čiji je cilj da se uključi mehanizam prepoznavanja “naš – njihov”, zahvaljujući kojem sudionici prosvjednih akcija prepoznaju jedni druge u političkoj gomili i, istovremeno, identificiraju protivnike koji nemaju odgovarajuće znakove prepoznavanja (oznake).

Dugo je tipičan simbol “obojenih revolucionara” bilo cvijeće: ruže u Gruziji, tulipan u Kirgistanu, različci u Bjelorusiji, jasmin u Tunisu itd.

Priroda porijekla tih cvjetnih simbola i atributa je vrlo jednostavna – ona se nalazi u arhetipovima povijesnog sjećanja Amerikanaca koji se sjećaju hipi pokreta – “djece cvijeća”, koja su na poseban način izražavala svoj protest protiv države i njene politike.

To odmah odaje u scenarijima “obojenih revolucija” karakterističan pečat sjevernoameričkih Anglosaksonaca.

Osim toga, u izboru cvjetne simbolike krije se i težnja scenarist “obojenih revolucija” da pomoću svijeća u rukama žena i mladih naglase “nenasilnu” prirodu “revolucije”, maskirajući time državni prevrat koji se vrši.

Izvana gledano, “obojene revolucije” su nevojne tehnologije za promjenu političkih režima. Zato ih često nazivaju tehnologijama ili instrumentima “meke sile”.

Taj pristup dovodi u zabludu jer navodi na to da se “obojene revolucije” smatraju mekšim i stoga naprednijim i po društvo manje opasnim oblikom vršenja utjecaja na autoritarne režime. Tako se zapravo propagiraju “obojene revolucije” kao nešto suprotno oružanim državnim prevratima.

Međutim, “obojene revolucije” nisu ništa drugo nego instrumenti za slamanje demokratskih režima koji su kopija anglosaksonskih modela u nezapadnim zemljama. Amerikanci ne samo da su stvorili model demokratskog državnog uređenja orijentiran “na izvoz”, već su se pobrinuli da stvore i specijalne instrumente predviđene za njihovo slamanje i demontažu režima, ukoliko nastane takva potreba.

A kao instrumenti se koriste “revolucije ruža”, “revolucije tulipana” i ostalih nedužnih cvjetova poput kamilice, različka i zvončića.
 
(fakti.org/uredio:NSP)