Misterije otoka Oak: Čuveni Money Pit i teorije o lovu na neprocjenjivo blago

“Najduži i najskuplji lov na blago”, “Najpoznatiji misterij Kanade”, “Jedna od najvećih misterija svijeta”, “Drevni artefakti prošlih civilizacija napredne mogućnosti”, su samo neki od superlativa potrage za tajanstvenim blagom koja traje više od dva stoljeća, a navodno se nalazi na otoku Oak u Novoj Škotskoj

Povijest potrage za blagom

Priča o potrazi započinje 1795., te opisuje kako je tada mladi Daniel McGinnis lutao Oak otokom te je naišao na okruglo ulegnuće na tlu. Zatim je primijetio da se iznad depresije nalazi stablo čije su grane bile odrezane na način zbog kojeg se činilo da su korištene kao kolotur. Zbog priča o gusarima koji su dolazili na ovo područje, vratio se kući kako bi potražio pomoć prijatelja u istraživanju ovog ulegnuća.

Sljedećih nekoliko dana, McGinnis, John Smith (ili Samuel Ball) i Anthony Vaughan su iskopavali rupu te su već nakon par stopa naišli na sloj kamenih ploča. Kopajući dalje, na otprilike svakih tri metra naišli su na sloj trupaca. Iskopavanje su napustili došavši do 10 metara dubine, s odlukom da će se vratiti i nastaviti istraživati.

Prema originalnim člancima iz 1856. i prema Vaughanovom sjećanju, vratili su se tek nakon osam godina, 1803. godine, te su uz pomoć tvrtke Onslow, utemeljene u svrhu traženja, počeli opet kopati. Brzo su došli do dubine od 10 metara, gdje su prethodno stali, te su nastavili do oko 30 metara, pronalazeći sloj hrastovih trupaca na otprilike svaka tri metra kao i slojeve ugljena, kita i kokosovih vlakana.

Konačno, na 30 metara naišli su da najzagonetniji trag – kamen s uklesanim tajanstvenim simbolima. Natpis je zabilježen i preveden 1866., a on navodi: “40 stopa ispod, dva milijuna funti leži zakopano”. Time je jama dobila i naziv “Money Pit”, odnosno, jama s novcem. Na žalost, kamen je negdje oko 1912. godine nestao, a ne postoje dokazi da je negdje zabilježen na fotografiji ili crtežu.

Nakon što je sloj hrasta uklonjen s 27 metara dubine, pojavila se voda, i do sljedećeg dana jama je do 1/3 bila ispunjena vodom. Crpke nisu imale učinka pa je iduće godine iskopana nova jama usporedo s postojećom, nakon čega je napravljen tunel do izvorne jame.

No, ponovno je prodrla voda te je potraga za blagom zaustavljena i nije se nastavila sljedećih 45 godina. Naknadno je ustanovljeno da su slučajno probili kanal koji je iskopan od jame do obližnje uvale Smith, a navodno su ga napravili tvorci ove jame kao zamku. To je značilo da koliko god su brzo praznili jamu, ona se istom brzinom punila morskom vodom.

Godine 1849. još je jedna kompanija osnovana kako bi se uključila u potragu za blagom, Truro Company, koji su kopali na približno istu dubinu, a jama je ponovno poplavljena. Tada je odlučeno da se pokuša shvatiti što je zakopano prije nego li se to pokuša izvaditi, pa su se prebacili na analizu uzoraka iz dubine jame, što je dovelo do nekih ohrabrujućih otkrića.

Na 30 metara dubine, bušilica je prošla kroz sloj smrekovog drveta, a zatim redom, u različitim debljinama slojeva, kroz sloj hrasta, pa sloj metala u komadima, pa ponovno sloj hrasta, opet sloj metala u komadima, hrasta i još jedan sloj smreke. Nakon izvlačenja bušilice zaključeno je da su probušili dvije bačve ili škrinje ispunjene novčićima.

Nakon izvlačenja bušilice pronađene su krhotine hrasta i niti koje su djelovale kao kokosova ljuska. Jedno drugo izvlačenje bušilice također je donijelo intrigantne nalaze, navodno su pronađene tri male zlatne karike, kao one s lanca, no na žalost, i one su nestale.  Zanimljivo je da je zemlja na koju su naišli ispod zadnjeg nivoa smreke bila vrlo rastresita što ukazuje na mogućnost da se jama pruža još dublje. Iduća će grupa istraživača saznati koliko dublje.

Tvrtka Truro se vratila 1850., s planovima za otkopavanjem druge, paralelne rupe, a zatim i tunela prema jami s novcem. Baš kao i prije, dok su prokopavali tunel, prodrla je voda. Ispumpavanje vode nije pomagalo jer je voda stalno nadirala, no tijekom pumpanja netko je primijetio da na uvali Smith, za vrijeme oseke, voda izlazi iz plaže, što je dovelo do iznenađujućeg otkrića – plaža je umjetna.

Ispostavilo se da su dizajneri jame s novcem stvorili odvodni sustav, raštrkan dužinom plaže, koji podsjeća na prste jedne ruke. Svaki prst predstavlja kanal koji je iskopan u glini ispod plaže i koji je obložen stijenama. Kanali su zatim napunjeni kamenjem s plaže, prekriveni s morskom travom i kokosovim vlaknima.

Učinak ovog sustava filtriranja je da su kanali ostali čisti od mulja i pijeska, a voda je i dalje tekla kroz njih. Prsti-kanali se susreću na jednom mjestu u unutrašnjosti gdje morsku vodu jednim kosim kanalom dovode do jame s novcem, na dubinu između 28 i 33 metara.

Truro tvrtka je smatrala da je ovim otkrićem stvar riješena, treba samo blokirati protok vode s plaže i iskopati blago. Plan je bio napraviti branu na plaži, iscrpiti vodu iz kanala i demontirati drenažne kanale, no nevrijeme je uništilo branu prije nego li su je završili. Zatim su pokušali iskopati drugu jamu u nadi da će pronaći kanal koji dovodi vodu no ni ovaj plan nije uspio nakon čega je Truro tvrtka odustala od potrage.

Sljedeći pokušaj bio je 1861. godine od strane Udruge Oak Island, koji su prvo očistili jamu s novcem, zatim su iskopali novu, dublju rupu istočno od postojeće u nadi da će presresti kanal koji dovodi vodu, no bez uspjeha. Isto tako su kopali i prema zapadu, no obje su se rupe počele puniti vodom. Započelo je ispumpavanje i činilo se da ima uspjeha, no tada se dogodilo nešto neočekivano – dno jame se urušilo i nitko nije znao gdje je sve nestalo, koliko duboko i zašto.

Tijekom sljedećih nekoliko godina različite su tvrtke pokušavale riješiti zagonetku, no neuspješno. Sve su moguće isprobali – kopanje novih okna, ispunjavanje odvoda, gradnju brane no bez rezultata. Godine 1897., Fred Blair i The Oak Island Treasure kompanija su uspjeli očistiti Money Pit do dubine od 34 metra gdje su došli do ulaza poplavnog tunela koji je privremeno bio zatvoren stijenama, no voda je ipak prodirala.

Zatim su pokušali zaustaviti dotok vode na način da dinamitom raznesu poplavni kanal, no bez uspjeha. Istovremeno, pojavili su se novi uzorci nastali bušenjem koji su donijeli nova iznenađenja. Na 38 metara naišli su na drvo, a zatim na željezo, a pretpostavljalo se da se radilo o materijalu koji pao kada je propalo dno jame. Na dubini između 39 i 46 metara i između 49 i 62 metara naišli su na plavu glinu koja se sastoji od gline, pijeska i vode. Ovakav se materijal može se koristiti za vodonepropusno brtvljenje te se vjerojatno radi o istom kitu kakav je ranije pronađen.

Glavno otkriće se nalazilo u procjepu između slojeva kita, gdje je otkriveno spremište od cementa visoko dva metra. Unutar spremišta, svrdlo je prvo naišlo na drvo, zatim na prazninu pa na nepoznatu tvar.

Zatim je naišlo na sloj mekog metala, pa na gotovo metar debeli sloj komada metala te opet na mekani metal. Najveći doprinos misteriji je bio komadić pergamenta, koji se našao na svrdlu nakon što je izvučeno, a na kojem su se nalazila slova “VI”; “UI”; ili “WI”. Čega je pergament dio, još uvijek nije poznato. Uvjereniji nego ikada prije da se ispod zaista nalazi blago, kompanija je nastavila s istraživanjem, no bez uspjeha.

Do 1899. je otkriveno samo da postoji još jedan poplavni tunel što je učvrstilo mišljenje da se nešto zaista vrijedno nalazi ispod i sve do 1936. nije bilo značajnih otkrića. Te je godine Gilbert Hadden, u suradnji s Fred Blairom, započeo novu istragu o otoku, te je došao do dva otkrića udaljena od jame.

Prvo je bilo okriće malog dijela kamena s natpisom sličnim onome koji je ranije otkriven, a drugo su bile stare grede u uvali Smith za koje se smatra da potječu od dizajnera jame obzirom na činjenicu da su bile spojene uz pomoću drvenih, a ne metalnih klinova. Kasnije će se ispostaviti da se radilo o samo malom dijelu mnogo veće gradnje.

Sljedeći lovac na blago bio je Erwin Hamilton, koji je radio neke istražne radove bušenjem u postojećim oknima prilikom čega je otkrio kamenje i šljunak na 58 metara dubine i prema njegovim nalazima radilo se o materijalu koji se tamo nije mogao prirodno nalaziti, što znači da ih je netko tamo postavio. Drugi nalaz u drugom oknu je na 53 metara dubine naišao na sloj prirodnog vapnenca ispod kojeg su se nalazile krhotine hrasta.

Godine 1959. Bob Restall i njegova obitelj su započeli s istraživanjem koje je završilo tragično. Jedini njegov nalaz je bio kamen s plaže s upisanim brojem “1704″. Restall je vjerovao da se radi o ostatku prvobitnih graditelja, dok su drugi vjerovali da se radi o podvali prethodnih istraživačkih timova. Na žalost, 1965. godine se dogodila tragedija, gdje se Bob prilikom iskopavanja onesvijestio i pao na dno jame u vodu.

Sin i radnici su ga pokušali spasiti no zbog utjecaja plina, moguće ugljičnog monoksida iz generatora, onesvijestili su se i utopili. Sljedeći je bio Bob Dunfield koji je teškim strojevima pokušao riješiti problem poplavljivanja tunela, jedan je moguće uspio, no drugi nije uspio pronaći. Drugi nalaz na osnovu bušenja se podudarao s prethodnim nalazom – na 43 metara dubine se nalazio sloj vapnenca, nakon čega slijedi praznina, a na dnu praznine neka podloga, kao da se radi o velikoj pećini.

1966,. potragu je nastavio Daniel Blankenship, koji je pronašao nekoliko arefakata, poput ručno izrađenog čavla i škara od kovanog željeza čija je starost procijenjena na 300 godina. 1970. su pronađeni ostaci brane navodno od izvornih graditelja, te nekoliko trupaca označenih rimskim brojevima čija starost datira (tada) od prije 250 godina. Potragu su nastavili braća Rick i Marty Lagina 2006. godine, koji za blagom tragaju i danas, koristeći suvremenu tehnologiju, a od 2014. se njihova potraga prikazuje kao dio reality showa na History kanalu. No misterija, ako uopće postoji, još uvijek nije riješena.

Moguće teorije

Postoje brojne teorije o tome tko je izradio Money Pit i sakrio navodno blago, te zašto. Neke od teorija su:

Kapetan William Kidd – zloglasni gusar. Legende obiluju pričama o tajnim zalihama blaga koje je zakopano od strane kapetana Kidda i njegove posade. Povremeno se pojavljuju mape kojima se tvrdi da je ukazano mjesto skrivanja blaga, a postoje i priče o starijim osobama koje su na samrtnoj postelji tvrdile da su bili dio gusarske posade kapetana Kidda te da znaju gdje je skriveno blago. Neke od tih priča upućuju otok Oak.

Francis Bacon – neprekidna debata o mogućnosti da Shakespeare nije sam pisao svoja djela. Neki tvrde da on nije bio dovoljno obrazovan da ih napiše stoga ih je morao pisati netko drugi, te vjeruju da se radi o Baconu. Budući da ne postoje Shakespearovi izvorni rukopisi, teorija kaže da ih je Bacon zakopao negdje na mjestu koje će se otkriti u njegovim temama u nekom trenutku u budućnosti.

Francuzi – neki tvrde da su možda Francuzi zakopali novac na otoku kao zaštitu protiv gubitka tijekom mnogih bitaka s Englezima oko kolonizacije Amerike.

Vikinzi – budući da su Vikinzi došli i do Amerike, moguće je da su oni zakopali nešto, iako nije jasno što bi moglo biti toliko važno da bi zahtjevalo tako kompliciranu gradnju mjesta za skrivanje.

Nasukana španjolska galija – moguće je da se španjolska galija vraćala sa zlatom i draguljima iz srednje ili Južne Amerike te da je bila prisiljena skrenuti s kursa budući da je bila teško oštećena. Tako se zaustavila na otoku Oak gdje su sakrili blago, popravili brod toliko da može ploviti, te su se vratili kući s planovima da se vrate s boljim brodom na koji će prenijeti vrijedno blago.

Blago Marie Antoinette – tijekom Francuske revolucije, kada je Versailles okupiran od strane revolucionara 1789. godine, ona je svojoj sobarici ili nekome drugome naredila da uzme njene neprocjenjive dragulje, moguće i umjetnine i dokumente, te da se uputi u London, a zatim dalje prema Novoj Škotskoj, uz pomoć kraljevskih veza. Uz iste veze, sobarica je navodno utjecala na to da francuska mornarica izgradi skrovište na otoku Oak gdje je skriveno blago.

Britanci tijekom američke revolucije – slično teoriji o Francuzima, Britanci su sakrili novac na otoku kako bi spriječili da padne u ruke revolucionara.

Blago Inca ili Maya – za vrijeme osvajanja Amerike od strane Europljana u 17. i 18. stoljeću, veći dio bogatstva Inka i Maya je nestao. Neki istraživači vjeruju da je moguće da se grupa Inka ili Maja, moguće uz pomoć nekih Europljana, iskrala s bogatstvom i zakopala ga na otoku Oak, izvan dohvata osvajača.

Sveti Gral – jamu su možda iskopali vitezovi templari u egzilu da bi bila posljednje počivalište Svetog Grala. Postoje neke paralele između nalaza na otoku Oak i alegorije o “tajnom podrumu” među masonima, također, mnogi su istaknuti arheolozi i istraživači bili masoni.

Bez obzira postoji li blago ili ne, te kakve je vrijednosti, do sada je sveukupno potrošeno više desetina milijuna dolara na istraživanja, i to bez ikakvih većih uspjeha. No, sigurno će ih biti još, bez obzira na cijenu, jer ova priča zaista budi maštu, budući da su neka od otkrića koja su povezana s jamom vrlo intrigantna. Moguće je da će misterija jednog dana biti riješena, samo je pitanje hoće li svijet biti oduševljen ili razočaran onime što će se otkriti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com)