T. HENRY MORAY, JOŠ JEDAN HEROJ SLOBODNE ENERGIJE SVEMIRA: Otkrio besplatan izvor struje, pa prijetili njegovoj obitelji i pokušali ga ubiti!

Morayjev uređaj je pod neovisnim nadzorom neprekidno radio u razdobljima od tri ili četiri dana, a svjedoci su bili potpuno uvjereni da ta nova tehnologija označava svršetak čitave jedne ere i početak novog zlatnog doba besplatne električne energije. Pusti snovi ili…

Pitanje slobode i neovisnosti čovjeka može se svesti na pitanje energije i vlasti nad njome. Tijekom posljednjih stotinjak godina, a zadnjih desetljeća još i više, bilo je dosta zamisli i konstrukcija koje su omogućavale crpljenje energije iz nekog još nepoznatog izvora, kojeg se s vremenom počelo nazivati fizikalnim terminom „polje nulte točke“, a posljedično se tu energiju nazivalo „energijom nulte točke“.

Od povijesnih istraživača te materije naslavniji je Nikola Tesla, ali važne i upotrebljive principe otkrio je i Viktor Schauberger. Uz tu dvojicu ljudi koji su po pitanju dovođenja svojih ideja u praksu otišli najdalje, zaboravljeno ime koje je također neizostavno za spomenuti je Henry Moray.

Postoje brojne fotografije T. Henryja Moraya iz 1920-ih i 1930-ih na kojima on pokazuje svoj uređaj za izračenu energiju. Mnoge prikazuju blještavi niz od trideset i pet žarulja te električno glačalo – trošila ukupne snage od otprilike 3000 watta.

Moray to nije postizao uz pomoć konvencionalnog izvora energije već je, kako je tvrdio, njegov uređaj pomoću antene hvatao »izračenu energiju« i potom je, uz pomoć složenog detekcijskog i oscilacijskog sustava strujnih krugova pretvarao u upotrebljivu, stabiliziranu električnu energiju.

Deseci uglednih znanstvenika, odvjetnika i političara koji su prisustvovali demonstracijama te provodili detaljna i opsežna ispitivanja uređaja na izračenu energiju nisu mogli pronaći nikakve baterije, skrivene žice ili druge vanjske “inpute”. Isto tako, nikad nije bilo dokazano da je izlazna snaga uređaja rezultat elektromagnetske indukcije iz električnih vodova.

Uređaj je pod neovisnim nadzorom neprekidno radio u razdobljima od tri ili četiri dana, a svjedoci su bili potpuno uvjereni da ta nova tehnologija označava svršetak čitave jedne ere i početak novog zlatnog doba besplatne električne energije. Pusti snovi. Iako su dokazi za Morayjeve tvrdnje bili zaista izvanredni, danas u našim domovima nemamo njegove uređaje koji iskorištavaju izračenu energiju. Štoviše, i on je potpuno zaboravljen. Pa, prisjetimo ga se.

Čarobni “švedski kamen” i Morayjeva znanstvena opsesija

Henry Moray rodio se 28. kolovoza 1894. godine u mormonskoj obitelji u Salt Lake Cityju, a od vrlo rane dobi je proučavao djela ranih pionira elektrike, Maxwella, Faradaya, Tesle, te eksperimentirao s ranim tehnologijama radio-emitiranja i s visokonaponskim i visokofrekvencijskim pojavama.

Posebno su ga nadahnuli Teslini radovi i njegova ideja da Zemlja pluta u golemom moru beskonačne energije te da bismo tu »izračenu« energiju mogli “eksploatirati” hvatanjem, podešavanjem i pojačavanjem njezinih inherentnih oscilacija. To je postala Morayjeva znanstvena opsesija za cijeli život.

Tijekom studija elektrotehnike u Švedskoj, na Sveučilištu Uppsala, došao je u dodir s novim tvarima, mineralnim materijalima za koje je smatrao da mogu djelovati kao “kristaloliki” radio-prijemnici. Za prvi se mislilo da je galenit, koji se sirov može naći na obroncima, dok je drugi bio bijeli, praškasti, kamenu sličan materijal, koji se obično koristio u gradnji cesta.

Za taj drugi materijal – koji je kasnije postao poznat kao “švedski kamen” – neki su smatrali da je neka vrsta silicijevog dioksida. Moray je grijao taj materijal plamenom za varenje kako bi dobio rastaljenu kremenu zemlju, poznatu kao dobar radio-prijemnik. Kada je spojio to dvoje, zajedno s uređajem za ugađanje pod imenom “cat whisker” – poznatom ranim radio-entuzijastima – otkrio je da može bez ikakvih drugih izvora energijom snabdjeti mali gramofonski zvučnik.

Nakon što se 1915. godine vratio iz Švedske, Moray je radio kao inženjer elektrotehnike u mnogim velikim korporacijama, radeći planove i sheme za nove električne centrale te za neke od najvećih zgrada koje su se gradile na američkom Zapadu.

Istovremeno je nastavio eksperimentirati sa “švedskim kamenom”. 1921. je odlučio je sve svoje vrijeme posvetiti zadaći izgradnje prvog funkcionalnog uređaja na izračenu energiju, koristeći “švedski kamen” kao ključnu komponentu za svoju »detektorsku cjevčicu«. Uređaj je proizvodio oko 25 watta električne energije i mogao je energijom snabdjeti jednu žarulju.

Nije imao pokretnih dijelova, a bio je smješten u kutiju dužine od oko 70 cm te širine i visine od po 40 cm. Osim detektorske cjevčice kutija je sadržavala još dvije oscilatorske cijevi, nekoliko kapacitora odnosno kondenzatora različitih veličina, kao i neke druge patentirane dijelove.

Uređaj je bio spojen na antenu koja je navodno “hvatala” izračenu energiju, te na uzemljenje. Moray je svoj uređaj ponekad nazivao “energetskom crpkom” koja može crpiti energiju iz “mora energije” za koje je vjerovao da prožima čitav svemir.

Demonstracije za nepovjerljive političare i znanstvenike

Do 1925. godine uspio je izlaznu snagu uređaja povećati na oko 100 watta i osjetio je da ima prototip, ali je nakon prvih odbijanja od strane nepovjerljivih političara odlučio napraviti niz demonstracija za ugledne znanstvenike i političare, na kojima bi osigurao vjerodostojnost izuma i prikupio sredstva za razvijanje tehnologije do komercijalno raspoloživog proizvoda.

Jednoj tipičnoj demonstraciji svjedočio je tadašnji državni tajnik za Utah, gosp. Wilton H. Welling: “Kućište u kojem se uređaj nalazio bilo je pojednostavljeno i poboljšano. Bilo je sasvim očito da nije postojala mogućnost krivotvorenja proizvedene energije. Ugađanje uređaja bilo je poboljšano i vrijeme potrebno da se dovede energija smanjeno je s pet minuta na manje od minute.

Ta radnja je bila jednostavna poput ugađanja radio-prijemnika. Žena koja je prisustvovala demonstraciji prvi put je, nakon što ga je vidjela kako ‘ugađa na energiju’, rukovala uređajem s jednakom lakoćom kao sam dr. Moray. Prva je zasvijetlila kontrolna žaruljica na kućištu. Tada je povučena sklopka koja dovodi struju do police sa svjetlima.

Trideset žarulja od pedeset watta i pet žarulja od sto watta u trenutku je zasjalo blistavom svjetlošću. Potom je na uređaj spojeno obično Hot Pointovo električno glačalo, a da svjetlost žarulja nije ni najmanje izgubila na jačini. Izumitelj je izjavio da bi rezultat bio isti i da je na polici umjesto trideset i pet bilo sto žarulja.

Žarulje i glačalo zajedno trošili su više od četiri konjske snage električne energije. S obzirom na jačinu svjetlosti bilo je očito da u te svjetiljke dolazi napon mnogo viši od uobičajenog. Zbog velike topline koja se razvila na jednom mjestu imao sam osjećaj da će brzo pregorjeti, međutim to se nije dogodilo. Čvrsto vjerujem da je dr. Moray na pragu usavršavanja jednog od najvećih fundamentalnih izuma u povijesti”.

Ovakva svjedočanstva nisu rijetkost, mnoga ovjerena kod bilježnika, a Moray je smatrao da će to biti dovoljno da skeptični svijet uvjeri u stvarnost uređaja. Ipak, uslijedio niz odbijanja na raznim stranama jer njegov uređaj nije bio “znanstveno proučen”, a Moray je strahovao da će netko ukrasti tajne njegova uređaja.

Stoga je naredne tri godine proveo pokušavajući izgraditi vlastitu korporaciju, u koju je nastojao privući i stručnjake poput dr. Harveya Fletchera (tada zaposlenog u General Electricu), koji je u rujnu 1928. godine proveo vlastita ispitivanja nad strojem i bio oduševljen.

Morayev stroj radio 157 sati u zapečaćenom okolišu

No, ni on nije znao ništa o načinu na koji stroj funkcionira, ali je organizirao strogo nadzirane “testove izdržljivosti” u kojima je Morayev je stroj radio 157 sati i 55 minuta u zapečaćenom okolišu.

Fletcher i novi suradnici počeli su inzistirati da im se uređaj dade u svoj laboratorij na provjeru i nezavisno ispitivanje, kao uvjet za suradnju s velikom tvrtkom Western Electric, ali Moray je strahovao od krađe tehnologije, što je shvaćeno kao znak da je prevarant koji se boji razotkrivanja.

S pravom sumnjičavi Moray je odbio tu “uzmi ili ostavi” ponudu i nastavio održavati kontrolirane demonstracije u laboratoriju u svojoj kući shvativši da mu je jedini izlaz patentirati svoj izum.

Kada je 13. srpnja 1931. godine tvrtka Moray Products podnijela prvu prijava za patent za uređaj na izračenu energiju, odbačena je zbog dva temeljna razloga. Prvi je bio taj što cjevčice ventila nisu mogle funkcionirati budući da nisu mogle zagrijati katodu koja se nalazila u njima. Doista, to je bilo točno, ali one su ustvari bile jedan od prvih primjera “hladno-katodne” tehnologije.

Druga primjedba bila je fundamentalnije prirode i stoga problematičnija. “Ispitivaču nije poznat nikakav prirodan izvor valne energije električne struje te se zahtijeva dokaz o postojanju takvoga.” Drugim riječima, takav stroj nije mogao funkcionirati zato što izračena energija jednostavno ne postoji.

Pokušaji krađe patenta i slom vlastite tvrtke

Morayjeva strahovanja oko krađe patenta pojačala su se kada je shvatio da je Američki ured za patente “prožet” zaposlenicima General Electrica, general Motorsa i drugih.

U to je vrijeme Moray otkrio da neki direktori u njegovoj tvrtki pokušavaju na temelju pojedinosti iz patentnog zahtjeva bez njegova znanja duplicirati njegovu tehnologiju te uzimati novac iz fondova tvrtke bez potvrđivanja primitka ili predočavanja drugih podataka, i bez Morayjeva znanja ili odobrenja. Moray nije imao izbora nego ih dati na sud kako bi spasio svoj izum. Prava je ostvario, ali njegova je tvrtka bila financijski osakaćena, te je nakon pet godina likvidirana.

1938. i 1939. godine pozvan je u Washington DC na sastanak u Upravu za ruralnu elektrifikaciju, odgovornu za dovođenje struje u udaljene farmerske zajednice. Uprava je iznijela ponudu da će zaštititi njegova patentna prava i dovesti do razvoja tehnologije, ali mu je ponuđeno tek dvadeset i pet dolara dnevno za posao od nekoliko mjeseci.

Moray je, u nadi da će to napokon dovesti do globalnog prihvaćanja izračene energije, prihvatio ponudu. Sada je bio inženjer-konzultant vladine agencije. Započeo je izgradnju novog laboratorija s dvadeset prostorija, ali počele su se događati zabrinjavajuće stvari.

Prijetnje smrću njemu i obitelji, pokušaji atentata

Prijetilo mu se smrću te je i na njega i na njegovu ženu nekoliko puta pucano. Morayjevi su odlučili nabaviti blindirani automobil. Richard Moray, jedan od dva sina, ispričao je kako je jednom njegov automobil pogodila kiša metaka iz tajanstvene crne limuzine.

John E. Moray, drugi sin, zapisao je da je njegova majka primila niz anonimnih telefonskih prijetnji smrću sinova te da, ako ne bude surađivao s pozivateljevim poslodavcima glede uređaja, život njezina muža neće vrijediti više od “prebijene lipe”. U Morayjevu kuću i laboratorij bilo je više puta provaljivano, ali stroj nije nikada ukraden.

Valjda je cilj bio otkriti tajne stroja, a ne izravna krađa. Jednom je čak Moray bio ustrijeljen u nogu dok je radio u laboratoriju. Stvari su postale još bizarnije nakon ključnog ispitivanja kojim se trebalo demonstrirati sposobnost prolaska struje izračene energije kroz debeo sloj stakla. Jedan njegov suradnik iznenada je zgrabio čekić i uništio veći dio stroja te otišao rekavši: “Sada više ne mogu tražiti dodatna ispitivanja”.

Komponente za čije je usavršavanje bio potreban golemi trud bile su oštećene do beskorisnosti, a drugi ključni dijelovi potpuno uništeni. Morayju je napustio Upravu za ruralnu elektrifikaciju, skupim razvodom koji je do kraja iscrpio njegova novčana sredstva za nastavak istraživanja i rad na patentnoj zaštiti. Tijekom 1940-ih i 1950-ih Moray je uz pomoć sinova Richarda i Johna nastavio pokušavati osigurati sredstva za svoj uređaj, ali je imao sve manje “švedskog kamena”, koji je bio srž uređaja, ali ga nikada nije uspio duplicirati. 1974. je T. Henry Moray je preminuo bez uspjeha u dovođenju izračene energiju u svijet.

1976. je Američko ratno zrakoplovstvo iniciralo sporazum o istraživačkoj suradnji s Cosrayem, tvrtkom koju su osnovali Moray i njegovi sinovi kako bi unaprijedili izračenu energiju, ali neuspješno jer nisu uspjeli pronaći nikakav izvor tog materijala, niti napraviti prihvatljivu sintetičku zamjenu, a i Moreyevi izvorni nacrti, nacrtani na platnu, izblijedjeli su do neprepoznatljivosti, a često su bili nejasni jer ih je Morey radio za sebe.

Sumnje oko Morayja pojavile su se zato što je on tvrdoglavo odbijao otkriti tajne svog stroja onima koji su ga željeli duplicirati. No, kakvu bi motivaciju čovjek mogao imati da tijekom razdoblja od trideset godina aktivno izvodi prijevaru izlažući se fizičkoj opasnosti, podsmijehu i financijskoj propasti?

S druge strane, i sam obrazovani elektrotehničar, susretao se s najboljim znanstvenicima svoga vremena, visokopozicioniranim političarima i vladinim službenicima. Da je čitavo vrijeme izvodio šarlatansku prijevaru, na kraju bi bio razotkriven. S treće strane, Morayjev stroj nikad nije dobio patentni status, što je značilo da on nije imao nikakvu zakonsku zaštitu za bilo kakav vid krađe.

Mada su neki znanstvenici, suočeni s očitim nedostatkom uobičajenog izvora energije kod Morayjeva stroja, tvrdili da on funkcionira preko elektromagnetske indukcije iz strujnih vodova, činjenica jest da su barem dva dobro atestirana pokusa provedena mnogo kilometara od bilo kakvog izvora energije.

Teže je pitanje: Ako je stroj stvarno funkcionirao, je li moguće da su snage koje su vršile pritisak na Morayja bile dovoljno jake da spriječe da se prototip koji je funkcionirao razvije u komercijalni uređaj? Tada se suočavamo s mogućnošću da su od nas skrivane i druge dobrotvorne tehnologije, što je razmišljanje koje mnogima nije drago prihvaćati.

Pokus na terenu bez strujnih vodova

Kako bi se provjerio prigovor da Morayjev uređaj jednostavno »hvata energiju« iz lokalnih strujnih vodova, snježnog poslijepodneva 21. prosinca 1925. uređaj na »izračenu energiju« smješten je u automobil, a ljudi kojima se predstavljala demonstracija odlučili su gdje napraviti pokusno ispitivanje. Moray nije želio sudjelovati u odlučivanju.

Naposljetku su odlučili otići do kanjona Emigration, budući da u njemu nema strujnih vodova. Sklopka na uređaju je otvorena i zatvorena kao i mnogo puta do tada u svim prijašnjim pokusima, ali svjetlosti nije bilo. Uređaj je tada »ugođen« kao i u svim prijašnjim pokusima, i potom, kada su sklopku na uređaju zatvorili, svjetla su se upalila.

»Antenska žica« odmah je odvojena od uređaja, svjetlo se ugasilo, a ponovno se upalilo kada je »antena« ponovno spojena na uređaj. Isto se dogodilo i kada je »žica uzemljenja« bila isključena i ponovno spojena na isti način kao što je gore opisano.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)