U Americi postoji ogorčenost kakva je dovela Hitlera na vlast

SADA SE U EUROPI – KAO POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA – POVEĆAVA OGORČENJE SREDNJE KLASE

Sada je Europi kao nikad potrebna stabilnost, uključujući i Rusiju gdje se problem ekonomskog rasta našao u centru načelne diskusije na nacionalnoj razini.

Ideja o tome da slobodna trgovina formira prednosti za sve sudionike procesa nastala je u Engleskoj i ubrzo postala popularna na Zapadu. Vremenom se pokazalo da ta teorija stvara prednosti samo i isključivo za industrijski razvijene zemlje.

U Sovjetskom Savezu tijekom prvih godina njegovog postojanja teorija o slobodnoj trgovini nije smatrana za više od buržoaske propagande. Jedno stoljeće prije toga prema toj teoriji isto tako su se ponijele i Sjedinjene države.

Ipak, kao što to često biva, vremenom autori propagande i sami potpadaju pod njen utjecaj. To se dogodilo i sa zapadnim zemljama. Pad Berlinskog zida postao je trijumf tržišne ideje. U tom momentu odjednom je prestalo imati značaja to – što proizvodi ova ili ona zemlja i kakvu politiku vodi. Neizbježni i univerzalni odgovor na svako pitanje postala je riječ “tržište”.

Sada plaćamo tu ludoriju.

Svi problemi s kojima se suočava Europska unija utemeljeni su u sporazumu iz Maastrichta, koji je potpisan svega dvije godine nakon pada Berlinskog zida. Tada su u EU stvarali planove samo računajući na “lijepo vrijeme” i povoljan vjetar i uopće nisu vidjeli probleme s kojima danas moraju boriti. Tržište je izgledalo kao čaroban instrument za stvaranje idealno harmoničnog ekonomskog prostora.

U takvom zanosu donošene su najvažnije odluke. Po povratku u zemlju nakon potpisivanja sporazuma u Maastrichtu, kancelar Helmut Kohl je rekao: “Da bi demonstrirali solidarnost prema siromašnim zemljama na periferiji EU, treba ih uključiti u zonu eura”. To je i učinjeno bez obzira što je na početku eurozona bila zamišljena kao jedinstveno valutno područje koje objedinjava najbogatije europske zemlje. Posljedice tog koraka su poznate …

Ista ta filozofija dovela je do deindustrijalizacije Rusije.

Sada umjesto da priznaju svoje pogreške, da priznaju da su potpali pod utjecaj vlastite propagande, zapadne zemlje zbog svojih neuspjeha se počinju međusobno optuživati. SAD optužuje Kinu zbog valutnih špekulacija, Japan optužuje SAD i tako dalje i tome slično.

Oni ne vide nešto drugo: zbog ekonomskog kaosa povećava se ogorčenost srednje klase, kao što se to dogodilo u Europi nakon Prvog svjetskog rata.

Tada je potpisivanje Versajskog ugovora dovelo do propadanja Njemačke zbog čega je najviše pretrpjela njemačka srednja klasa. Predstavnik britanskog ministarstva financija i glavni ideolog suvremenog kapitalizma, John Maynrad Keynes, upozoravao je na mirovnim pregovorima u Versaillesu da će uvjeti koji se prema tom ugovoru nameću Njemačkoj dovesti Europu do novog rata. Sporazum je, ipak, potpisan, a dvadeset godina kasnije u Europi se razbuktao rat. Jedna od glavnih pokretačkih snaga postala je tadašnja krajnja ogorčenost srednje klase.

Sada se povijest ponavlja. Srednja klasa u SAD ogorčena je isto kao u Njemačkoj tijekom 1930.-ih godina. Na toj ogorčenosti spretno igraju i Sanders i Trump – obojica “krajnji” kandidati za sudjelovanje u predsjedničkoj utrci. Ali, politički establišment izgleda ne primjećuje porast takvih raspoloženja i nastavlja se igra “globalizacije” i “slobodnog tržišta”.

SAD nisu jedina zemlja u kojoj srednja klasa počinje pokazivati ​​sve veće nezadovoljstvo. U Grčkoj, u Italiji, u drugim europskim zemljama u kojima naglo pada životni standard, narod počinje shvaćati da je euro-zona – projekt od kojeg danas dobiva samo Njemačka. Njemačka ekonomija uspijeva pomoću eura držati niske cijene na izvoznu robu, a to se na najpogubniji način koji se odražava na stanje ekonomija većine europskih zemalja.

Ukrajinska kriza je drugi faktor koji je izazvao napetost u Europi. Kao što su 1968. događaji u Čehoslovačkoj prinudili Europljane da u lošem smjeru promjene odnos prema SSSR-u, tako su i događaji u Ukrajini promijenili njihov odnos prema Rusiji. Ja odlično shvaćam sve argumente Rusije u vezi s Ukrajinom. Međutim, s njima treba usporediti štetu koja je nanijeta imidžu Rusije u inozemstvu.

Ne može se reći da se Europljani loše odnose prema Rusima. Naprotiv. Međutim, njih zbunjuje slika nekakvog medvjeda koji sobom može pritisnuti oponenta. Zapad treba uvjeriti da je najbolji način da se oslobodi straha od Rusije – da doprinosi njenom uspješnom razvoju. A za to je neophodno da sama Rusija obnovi svoj industrijski potencijal.

Zemlja koja je izgubila industrijsku proizvodnju gubi i sposobnost da zadržava stanovništvo. Čak je i relativno uspješna Latvija poslije izlaska iz SSSR-a izgubila 20% svog stanovništva.

Od svih zemalja bivšeg SSSR-a samo je Bjelorusija uspjela sačuvati raniji ekonomski model i dobar gospodarski rast. Njezin primjer potvrđuje jednostavnu i neospornu istinu: bolje je imati i ne baš najučinkovitiju industrijsku proizvodnju, nego uopće nemati industrijsku proizvodnju.

Zato je moj savjet zemljama bivšeg SSSR-a – ne uništavajte svoju industriju, čak i ako nije dovoljno učinkovita.

Ona se može učiniti efikasnom dobro plaćenim radom, iako kod kratkovidnih poduzetnika takvo rješenje izaziva pravi užas. Međutim, mehanizam je jednostavan: visoke zarade stimuliraju mehanizam rada i potražnju potrošača, a to se, sa svoje strane, izražava u porastu BDP. Tako je bilo u Italiji tijekom 1970.-ih i to je jedini način da se poveća učinkovitost industrijske proizvodnje.

U SAD-u sada počinju shvaćati koliko je važno u svojoj zemlji razvijati industriju i štititi svog proizvođača. Ako na izborima pobijedi Trump on će početi podizati trgovinske barijere. A tada će Rusija moći pribjeći istoj takvoj politici. Zapravo, SAD su uvijek štitile korporaciju Boeing od tržišnih potresa, a Airbus je uvijek štitila Europa. Oni tu politiku ne nazivaju protekcionističkom, ali to je upravo ona. Kao odgovor Rusija će u ime pravednosti također moći poduzeti slične korake.
 
(fakti.org/uredio:NoviSvjetskiPoredak.com)