Nijemci i Francuzi će ‘reformirati’ EU na štetu Poljske, Grčke, Bugarske, Hrvatske

PRAKTIČKI JE PROPAO POKUŠAJ ISTOKA EUROPE DA DOBRO ŽIVI ZA RAČUN PROMJENE HEGEMONIJE – SSSR ZA EU

San istočnoeuropskih država, bivših članica Vijeća za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) ući u Europsku uniju – obistinio prilično davno.

Posljednji “sretnici” bile su Bugarska i Rumunjska 2007. godine i Hrvatska 2013. Ostali, uključujući bivše baltičke republike SSSR, prihvatili su europske vrijednosti 2004. godine.

Mogu se na različite načine ocjenjivati ​​konkretni rezultati istočnoeuropskih gospodarstava postignuti tijekom europskih integracija.

Netko stavlja naglasak na nagli pad kvalitete života u većini “usrećenih” zemalja, uništavanje nacionalne industrije.

Netko tvrdi da je to danak procesu reformiranja nefunkcionalnog ekonomskog modela, i očekuje nagli gospodarski rast u bliskoj budućnosti. U slučaju Hrvatske, ta reforma traje već 25 godina i nikako da nam bude bolje. U svakom slučaju, nijedna vlada istočnoeuropskih država zasad ne razmišlja ozbiljno o izlasku iz EU.

Međutim, u Velikoj Britaniji, nakon sedmogodišnje diskusije, zakazan je referendum o svrsishodnosti ostanka u EU.

Referendum je zakazan, iako je vlada Njezinog Veličanstva tijekom višegodišnjih pregovora izdjelovala od EU ustupke po svim pitanjima značajnim za London.

Svoju ulogu oruđa za ucjenjivanje Bruxellesa, s ciljem da ga privoli na maksimalnu konstruktivnost, postavljanje javnog mnijenja je ispunilo. Ali, tijekom proteklih godina ideja je toliko zaživjela u narodu da više nije moglo da se odustane od referenduma.

Sada je, neovisno od rezultata, duh pušten iz boce. Bruxellesom su nezadovoljne mnoge “stare” članice EU, a sama ideja izlaska iz Unije prilično je popularna u zemljama siromašnog juga Europe.

One ne vide nikakvu mogućnost da se izbave od dužničkog bremena i vraćanja konkurentnosti nacionalnih gospodarstava bez, u najmanju ruku, reformiranja EU u pravcu manje centralizacije i izbavljanja od diktata briselske eurobirokratije i Europske središnje bake.

Istovremeno, Francuskoj i, naročito, Njemačkoj, koje iz postojećeg stanja stvari izvlače najveći profit, reforma EU ne da nije potrebna, već predstavlja prijetnju za nacionalne interese. Jer, da bi se negdje dodalo – mora se negdje oduzeti.

Da bi se zadovoljile potrebe Juga, za to će morati platiti sjever – samim tim Francuska i Njemačka, pošto je Velika Britanija isključena posljednjim sporazumima, a u EU nema tko drugi plaćati.

EU se našla u cugcvangu. Ne može odustati od reformi, pošto će to dovesti do daljnjeg jačanja, sve do kritičnih vrijednosti, centrifugalnog raspoloženja u zemljama siromašnog juga. Provoditi reforme na račun relativno (vrlo relativno) prosperitetnog Sjevera također je nemoguće, pošto tada Unija postaje besmislena za zemlje koje čine njegov političku i ekonomsku kralježnicu. Uglavnom, potreban je netko tko će platiti za daljnje postojanje EU, i to netko tko nije “stara članica”.

Prvobitno, prije ukrajinske krize 2014. godine i na samom njenom početku, pretpostavljalo se da će počasna misija plaćanja za bezbrižan europski život biti dodijeljena Rusiji.

Sporazum o pridruživanju Ukrajine EU, u paketu sa sporazumima o slobodnoj trgovini u Zajednici Neovisnih Država trebalo je da odigraju ulogu financijsko-ekonomskog usisavača koji osigurava prelijevanje resursa s tržišta Rusije i zemalja ZND (Zajednica nezavisnih država, ZND) u korist EU. To je trebalo omogućiti rješavanje problema siromašnih zemalja EU bez štete za pozicije bogatih.

Međutim, Rusija ne samo da nije postala dobrovoljni davatelj Europske unije, već je zahvaljujući adekvatnoj reakciji na državni prevrat u Ukrajini i na kasniju politiku sankcija EU, uspjela skoncentrirati resurse na reformiranje vlastitog gospodarstva. Uslijed toga se ukupna situacija za EU samo pogoršala – izgubljen je ozbiljan dio ruskog tržišta, a smanjenje cijena proizvoda ruskih izvoznika zbog devalvacije rublje dovelo je do jačanja konkurencije kako na tržištima trećih zemalja, tako i na unutarnjem tržištu EU.

Slobodnih izvora resursa izvan granica EU više nema, krizne pojave u njenoj ekonomiji nastavljaju se povećavaju, unutarnje razmirice, a uz njih i centrifugalno raspoloženje, rastu.

U “Staroj Europi” iz godine u godinu sve više jačaju ne europskeptici, već euronihilisti. Ako se hitno ne pronađu resursi za reformiranje EU, u određenom trenutku, koji se ne može točno predvidjeti, ali koji nije tako daleko, kvantitet može prerasti u kvalitetu i tada će biti kasno za spašavanje europskog jedinstva.

Ako izvan EU slobodnih resursa nema, a potrebni su hitno, to znači da se neophodni resursi mogu naći samo unutar EU.

I što vidimo u posljednjih godinu dana?

Pojavila se i počela sve aktivnije da se razmatra koncepcija očuvanja EU u granicama “Stare Europe” (prije širenja 2004. godine). Neki predlažu da se broj članica reducira još radikalnije, ali za sada za tim nema velike potrebe. Naravno, ne može se tek tako isključiti iz članstva dio članica. Zato se razrađuje (za sada na teoretskom nivou) složenija operacija.

Radi se o mogućem ukidanju ili značajnom smanjenju Schengenske zone i eurozone. A također o tome da jezgra EU zaključi niz separatnih bilateralnih i multilateralnih sporazuma o novom uređenju odnosa između zemalja “Stare Europe” koji faktički isključuju Istočnu Europu iz novog integriranja. Pritom se EU ne raspušta, i formalno sve u ovom trenutku postojeće članice to i ostaju.

Kao prvo, to su integracije na različitim razinama, čak i u jezgri EU. To jest, odnosi između Francuske i Njemačke biti će regulirani jednim paketom dokumenta, a njihovi odnosi, recimo, s Italijom, Španjolskom ili Grčkom – drugim (ili drugima).

Kao drugo, smanjuje se, a u idealnom slučaju neutralizira uloga eurobirokracije. Njene odluke su nevažeće za nove oblike udruživanja unutar EU. Nešto slično vidimo na postsovjetskom prostoru, gdje postoji amorfna ZND, ali se odnosi između zemalja-članica Euroazijskog ekonomskog saveza i njihovi s drugim članicama ZND zasnivaju na primatu dokumenata Euroazijskog ekonomskog saveza kao naprednijeg oblika integracijskog udruživanja.

Time se smanjuje uloga drugorazrednih članica EU, koje gube sposobnost utjecati na “Staru Europu” preko svojih europskih povjerenika, odluka Europske komisije i drugih mehanizama koji zahtijevaju sveeuropski koncenzus.

I na kraju, kao treće – i to najvažnije – obveze istočnoeuropskih država, koje su prihvatile prilikom ulaska u EU, nastavljaju važiti, jer EU nikoga nije izbacila. Ali, bonusi koje su dobivale od EU nestaju, pošto nova shema s više razine omogućuje ne samo da se neutralizira utjecaj eurobirokratije, već i da se značajno smanji zajednički proračun EU, koji osigurava financijsku pomoć istočnoeuropskim gospodarstvima.

U okviru ove koncepcije, ukoliko bude realizirana, za očuvanje iluzije europskog jedinstva morat će plaćati Istočna Europa.

Indikativno je da će ona, ukoliko odbije takvu reformu, svejedno platiti. U tom slučaju će politička i pravna formalizacija raspada EU postati neizbježna.

Istočna Europa će svejedno ostati bez zapadnoeuropske pomoći, ali s gospodarstvom preuređenom u skladu s interesima “Stare Europe”. To jest, u narednim godinama Istočna Europa će svejedno biti osuđena raditi kao resursna baza jezgre EU.

Pokušaji bivših zemalja SEV (socijalističkih zemalja SEV) i osigurati sebi političko i ekonomsko blagostanje putem promjene hegemona (sa SSSR na EU i SAD) su totalno propali.

Oni su uskočili u europski vlak kada je ovaj s glavne ceste skrenuo u ćorsokak. Sada “Stara Europa” tjera neofite da klate vagone i imitiraju trubljenje parne lokomotive kako bi se održala iluzija kretanja.
 
(fakti.org/uredio:NSP)