Dosad najveći financijski balon duga ukoro će prsnuti. Bankari će opet profitirati, građani će opet ‘popušiti’?

Negativne referentne kamatne stope i kvantitativno popuštanje smatraju se ‘nuklearnim’ opcijama u kontekstu monetarne politike

Riječ je o alatima centralnih banaka kako bi usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka.

Nakon što su prošli tjedan Bank of Japan i njezin guverner Haruhiko Kuroda iznenadili svijet najavom kako ulaze u negativno područje referentnih kamatnih stopa, sa 0,1 na minus 0,1 posto, što se uz kvantitativno popuštanje također smatra ”nuklearnom” opcijom u kontekstu monetarne politike, otvaraju se brojna druga pitanja na koja treba pokušati odgovoriti načinom koji je svakome razumljiv.

Što su to ”kvantitativno popuštanje” i ”negativne referentne kamatne stope” i zašto ih se naziva ”nuklearnim” opcijama?

Riječ je o alatima koje na raspolaganju imaju centralne banke kako bi monetarnom politikom, koja je pod njihovom ingerencijom, usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka u željenom smjeru koji propagira svaka centralna banka ovoga svijeta: prema stabilnosti cijena i ciljanoj inflacija od 2 posto godišnje, kako bi realna ekonomija mogla normalno funkcionirati. Mnogi se pitaju, a što će nam inflacija?

Svatko zna kako do inflacije dolazi: štampanjem novog novca ili kreditnom ekspanzijom zbog bankarstva djelimičnih rezervi u kojem poslovne banke kreiraju novi novac doslovce ni iz čega, i to prosječan čovjek percipira kao nešto loše.

I jest loše, jer je inflacija skriveni porez koji novac u vašem džepu čini svake godine sve manje i manje vrijednim, a i vaša kupovna moć se smanjuje.

Ali kako bi lopovski bankarski sustav djelimične rezerve, čiji su i centralne banke sastavni dio, mogao opstati, nužno je stalno povećavati količinu novca u opticaju kako bi se imale čime servisirati kreditne obveze, jer u opticaj ne ulazi glavnica plus kamata, već samo glavnica. A kamatu, da bi se kotač i dalje vrtio, treba odnekud platiti.

Noćne more bankara u punom zamahu

Dakle, ako ljudi i tvrtke iz nekog razloga prestanu dizati nove kredite, dolazi do kreditne kontrakcije, pa sve veći broj ljudi i tvrtki nemaju iz čega vratiti kredite koje su ranije podigli.

Kada se nema iz čega vratiti kredit, a i vrapci na grani znaju da čak i u najprosperitetnijim godinama to ne može svatko, jer je inflacija bila nedostatna ili čak izostala, dolazi do pojave noćne more za bankare, koja se zove – deflacija: smanjenje količine novca u opticaju. Realno gospodarstvo tada neminovno ulazi u začarani krug problema i sve teže servisira svoje kreditne obveze, pa posljedično i porezna baza postaje sve nestabilnija i padaju proračunski prihodi države.

Padanjem proračunskih prihoda država se još više zadužuje, pa treba još više poreza naplatiti i naravno da je ekonomskim parazitima, što političari jesu, najlakše izmisliti nove poreze kako bi kupili tuđim radom mir u kući i uveli mjere štednje kako bi svojim glasačima po milijunti puta prekršili obećanje da će pod njihovom vlašću procvjetati ruže svakome od njih, ili prodati još to malo što je preostalo državnog, tj. našeg vlasništva, i to što se brže prodati može, po mogućnosti prije negoli narod napokon shvati da je banda nekakvih slatkorječivih demagoga i parazita prodala nešto što nije njihovo, a da ih nisu ni pitali smiju li to uraditi.

I gdje smo sada? Bankarstvo djelimične rezerve ima svoja ograničenja, jer kreditna ekspanzija koja osigurava likvidnost sustava ne može ići u beskonačnost. Ta kritična točka je izgleda dosegnuta i centralne banke su stoga krenule u akciju.

Prvo su srezale referentne kamatne stope na povijesno najniže razine, kako bi financijskim institucijama bilo jeftinije kod njih se zaduživati.

Taj se balon brzo ispuhao, pa je odlučeno upumpati svježi novac u sustav, budući je realna ekonomija nakon velike krize 2008. godine gotovo na čitavom planetu u predinfarktnom stanju, jer je u sustavu počelo nedostajati novca za servisiranje kreditnih obveza.

Ispalili su tada centralni bankari prvu nuklearnu opciju naziva – kvantitativno popuštanje, uz klimavu priču kako će to potaknuti ekonomski oporavak. Znaju da ne djeluje, ali ipak to rade. Zašto? Jer nemaju izbora.

Mogu samo tim postupcima pomaknuti raspad svog lopovskog sustava malo u budućnost. Japanci pokušavaju još od 2001. godine kvantitativnim popuštanjem, i nikako im ne uspijeva pobjeći od mršavog ekonomskog rasta, stagnacije i pada.

Teoretski, kvantitativno popuštanje zaista bi trebalo potaknuti ekonomski rast. Teorija kaže da centralna banka treba odštampati novi novac kojim će otkupiti obveznice financijskih institucija ili samih država, kako bi ih učinile likvidnima.

Sposobnima, ili makar sposobnijima da servisiraju svoje obveze. Slijedeće što bi se trebalo dogoditi, je padanje kamatnih stopa na kredite koje nude financijske institucije, jer sada imaju višak likvidnosti, što bi trebalo razveseliti narod i tvrtke u toj mjeri da će u čoporima nahrupiti u banke po kredite koji su, kako je pojašnjeno ranije, nužni da bi se kotač lopovskog bankarskog sustava djelimične rezerve nastavio okretati.

Novi krediti s nižim kamatama trebali bi potaknuti veću potrošnju i nove investicije u realnu ekonomiju, čime će se otvoriti nova radna mjesta i posljedično – potaknuti novi ekonomski boom. Ključna je riječ – teoretski.

Kako kvantitativno popuštanje djeluje u stvarnom svijetu? Prvi korak je isti – štampanje novca i otkup obveznica, a već na drugom koraku dolazi do kratkog spoja. Naime, ako ste bili prisiljeni štampati novac, prethodno ste već srezali kamatne stope pa one nemaju puno prostora ići dolje.

A oni kojima bi se novi krediti trebali ponuditi nose veći rizik da kredit neće moći vraćati jer je gospodarstvo na makro razini već u problemima, pa kamate umjesto da padnu, rastu, posebice za tvrtke.

Stoga novac od kvantitativnog popuštanja uglavnom ostaje u financijskim institucijama. Preplavljene su njime i tržište vrijednosnim papirima posljedično cvjeta, gurajući cijene dionica nebu pod oblake.

Burzovni indeksi skaču u zeleno kao nikada do tada, bogati ljudi potaknuti tim rastom sve više i više novca ulažu u vrijednosne papire i postaju još bogatiji, pa se još više novca počinje vrtjeti na burzama. A u međuvremenu, u realnoj ekonomiji – kaos.

Svega 8 posto od novog novca koji je ušao u sustav završio je tamo gdje je izvorno trebao završiti, pa se gospodarstvo bori za dah poput utopljenika, dok mešetari na burzama zbrajaju koliko su milijardi zaradili.

U međuvremenu, sveukupan je dug porastao za gotovo 50 posto, jer su se države mogle jeftino zaduživati, a državama nikada dosta. Pedeset posto! U samo sedam, osam godina. Tko će taj novac vratiti i odakle?

I eto noćne more bankara u punom zamahu. Deflacija ruši sve pred sobom poput tsunamija, a pametne bankarske glave ne mogu shvatiti odakle se deflacija stvorila uz te silne tisuće milijardi koje su upumpali u sustav u pokušaju da potaknu upravo suprotno – inflaciju.

Što sad uraditi, pitaju se bankari centralnih banaka? Idemo ispucati još jednu nuklearnu opciju: negativne referentne kamatne stope, da financijskim institucijama bude preskupo plaćati nama kazne za novac i vrijednosne papire koje su parkirale kod nas. To će ih natjerati da počnu posuđivati novac i potaknut ćemo inflaciju.

A kome će se dati krediti? Generalno gledajući, svakome za koga se može sa sigurnošću utvrditi da ima puls. Tako je, dragi čitatelji, došlo do kreacije najvećeg financijskog balona duga u povijesti čovječanstva koji će prsnuti prije ili poslije.

Nastavak vrtnje

Nuspojave ovakve monetarne politike s vremenom postaju destruktivne, ne samo za realnu ekonomiju, već i za investitore na burzama vrijednosnih papira, jer burze prije ili kasnije usklađuju vrijednost papira kojima se na njima trguje, sa stvarnim stanjem u realnoj ekonomiji.

Procjene kažu kako su ovog trenutka papiri na burzama još uvijek 40-50 posto iznad cijene koju bi trebali imati kada bi bili u skladu s fundamentalnim ekonomskim pokazateljima, pa nije niti čudno da su burze u postojanom padu posljednjih tjedana, i to oštrom padu s daleko više crvenih, nego zelenih dana.

Jeste li znali da trenutno čak četvrtina vrijednosti svih državnih obveznica na svijetu, što je u ovom trenutku 5,5 tisuća milijardi dolara, ima negativan prinos? To znači da investitori imaju čast plaćati za privilegije što su ih svojedobno kupili i danas doslovce plaćaju državama za to što imaju njihove obveznice u svojem portfelju. Fantastično ulaganje, zar ne – gdje platite da nešto kupite, a potom još plaćate zato što imate to što ste kupili.

Više od jedne petine svjetskog BDP-a stvaraju države čije obveznice danas nose negativan prinos. Među njima su primjerice Njemačka, Japan, Francuska, Italija, Švicarska i još neka zvučna imena.

Jedini koji su dovoljno blesavi da ulože u takve obveznice su oni koji imaju direktan interes da se kotač nastavi vrtjeti, a to su centralne banke, čak i po cijenu neminovnog gubitka.

Hoćemo li uskoro saznati, je li moguće da neka centralna banka – bankrotira? Možda i neće, jer ostala im je još jedna nuklearna opcija za ispucati – takozvani novac iz helikoptera, kojeg bi štampali i davali svakome tko ima puls potpuno besplatno, kako bi se bankarski kotač nastavio vrtjeti.

U Švicarskoj će se 6. lipnja održati referendum na kojem će se odlučiti hoće li se svakome iznad 18 godina, bio zaposlen ili ne, ako ima prebivalište u Švicarskoj i pripadajući puls, mjesečno, bez ikakvih obveza, isplaćivati 2500 franaka, a djeci 625 franaka. Živi bili pa vidjeli!

A što kada bankari ostanu bez municije?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)