Nastavimo li zatvarati oči pred barbarstvom, mrak će pasti na cijelu Europu

“ŠVEDSKI političari su krivi za njenu smrt”. Ova poruka obitelji Alexandre Mezher zadnji je, dosad najozbiljniji znak da je nešto trulo u skandinavskoj utopiji. Mladu zaposlenicu doma za maloljetne azilante u okolici Gothenburga nasmrt je izbo imigrant

Radila je sama s desetak imigranata, bez ikakvog osiguranja. Gorka je ironija da su njeni roditelji i sami u Švedsku došli kao izbjeglice iz Libanona, bježeći od tadašnjeg građanskog rata. Njihova ogorčenost odražava sve raširenije nezadovoljstvo zbog nesposobnosti države da se nosi s izbjegličkom krizom i da pritom zaštiti građane od bezumnog nasilja.

Kao što nije bila u stanju zaštititi ni majku i sina koje je u Ikei na isti način ubio azilant iz Eritreje, bijesan jer je dobio rješenje o deportaciji. Kao ni sve one žene koje su silovane u novogodišnjoj noći u Kölnu, ali u manjoj mjeri i u Hamburgu, Stockholmu, Helsinkiju, Zürichu, Beču… Prizori jezivo podsjećaju na mračnu stranu Arapskog proljeća poznatu kao „taharuš gamea“ – seksualne napade na prosvjednice s trga Tahrir, kao i na CNN-ovu novinarku Laru Logan.

Vraćaju policajce koje su prisilno umirovili

Ne samo što je policija bila nemoćna zaustaviti razularenu rulju ispred Kölnske katedrale, prvotni izvještaj je orvelijanski opisao večer kao “mirnu” i “opuštenu”. Bi li takvu autocenzuru provodili da u pitanju nisu bili arapski azilanti nego njemački huligani?

S druge strane, policijski sindikati u Njemačkoj kao i u Švedskoj s pravom upozoravaju da vlast ne može uporno rezati njihov proračun i onda kriviti njih kad nastane kaos. Broj policajaca godinama je smanjivan da bi ih sad zbog manjka vraćali iz mirovine. Švedski ravnatelj policije zatražio je pojačanje od četiri tisuće ljudi na isti dan kad je Alexandra ubijena.

Nekoliko bazena u ove dvije zemlje zabranilo je ulaz imigrantima zbog napastovanja kupačica. Njemačke ženske udruge još su ovog ljeta upozoravale na silovanja i prisilnu prostituciju u izbjegličkim kampovima. U Stockholmu je policija također prikrivala seksualno napastovanje na ljetnom festivalu dvije godine zaredom.Počinitelji su i ovdje maloljetni azilanti, samo što je njihova stvarna dob pod velikim znakom upitnika.

Službeno, Švedska je samo lani primila 33 tisuće tzv. dječjih izbjeglica bez roditeljske pratnje. Međutim, nezavisna novinarka Merit Wager tvrdi da se većinom radi o odraslim osobama koje lažu o svojoj dobi kako bi lakše dobile azil. U nedostatku osobnih isprava, imigracijske službe imaju nalog da im jednostavno vjeruju na riječ te ih uredno šalju u škole i domove za nezbrinutu djecu. Poput onog u kojem je radila Alexandra.

Ali zaista porazan podatak je onaj o porastu stope silovanja – 1472% u zadnjih četrdeset godina, otkad se Švedska upustila u multikulturnu avanturu. Danas je prva u Europi, s tri puta većom stopom nego u susjednoj Norveškoj. Iako službena evidencija ne postoji, istraživanja pokazuju da su imigranti višestruko zastupljeniji među počiniteljima. Brutalna grupna silovanja, dotad praktički nepoznanica, sve su češća pojava.

Situacija je još gora u francuskim banlieuima, de facto segregiranim imigrantskim predgrađima u kojima vlada bezakonje i islamski ekstremizam. Feministica alžirskog porijekla Fadela Amara u svojoj knjizi “Neither Whores Nor Doormats: Women’s Rights and Human Rights in Contemporary France“ opisuje jezivu praksu grupnog silovanja, tzv. “tournante” (eng. pass around). Motiv je isti: terorizirati žene koje su po normama zajednice previše emancipirane i “pozapadnjačene” ili nemaju “zaštitnika”.

Puštali da siluju da ne bi zaljuljali multikulturalni brod

Briselska četvrt Molenbeek, iz koje dolazi mastermind napada u Parizu Abdelhamid Abaaoud, neslužbena je “džihadistička metropola” Europe za koju je ministar unutarnjih poslova otvoreno priznao da nije pod državnom kontrolom. Barem 1500 muslimana iz Francuske i 500 iz Belgije otišlo se boriti za ISIL u Siriju.

Među njima je i šest  od jedanaest pariških terorista. Poznato je da su se dvojica vratila u Europu izbjegličkom rutom pomoću lažnih sirijskih putovnica. No, još je strašnije što su se ostala četvorica, uključujući Abaaouda, vratili regularnim putem – iako su bili na listi potencijalnih terorista!

Ipak, teško da postoji strašniji slučaj kapitulacije države od onog u engleskom gradiću Rotherhamu. Tamo su bande pakistanskih imigranata godinama nesmetano otimale i silovale lokalne djevojke, držeći ih kao bijelo roblje i podvodeći ih diljem zemlje. Od 1997. do 2013. silovano je 1400 djevojaka i djevojčica (najmlađa je imala 11 godina). Kako je to moguće, zašto ih policija i socijalne službe nisu zaustavili?

Najiskreniji odgovor je dao bivši laburistički zastupnik Rotherhama u parlamentu: “zbog kulture ne-ljuljanja multikulturnog broda zajednice”. Prijave žrtava, njihovih obitelji i upozorenja socijalnih radnika nadležni su godinama ignorirali jer im je tzv. kohezija zajednice bila važnija od zaštite žrtava. Politička korektnost dovedena do ekstrema oslobodila je put ekstremnom zlu. Iako su istrage i suđenja još u tijeku, dosadašnja bilanca je svega pet osuđenih silovatelja i nekoliko ostavki valjda najgorih činovnika na svijetu. 

Europa ne može spasiti sve gladne svijeta

U međuvremenu, rasprava o imigraciji i dalje se vrti u krug. Dok ljevici i liberalima nijedna stopa imigracije nije previsoka, desnici je svaka. Da bi izašli iz ove rovovske podjele, desnica mora shvatiti da je nemoguće hermetički se izolirati se od ostatka svijeta, osim ako im je Sjeverna Koreja uzor. Ljevica pak mora prihvatiti da države primarno imaju odgovornost prema vlastitim građanima i da Zapad ne može primiti siromašne cijelog trećeg svijeta. Svijet bez granica, čak i da je moguć, unutar postojećeg sustava opet ne bi dokinuo segregaciju na kulturnoj i ekonomskoj osnovi.

Da, globalizacija je dovela do neviđenog razvoja, ali nemojmo se praviti da ta priča nema i svoju mračnu stranu. Globalizaciju su činila i trgovina robovima i kolonijalna carstva. U međuvremenu smo napredovali pa ih je zamijenila jeftina i eksploatirana, dakle konkurentna radna snaga – imigrantska u zemljama globalnog centra kao i domicilna u zemljama periferije u koju su multinacionalne korporacije premjestile proizvodnju. Slobodno tržište donijelo je tom dijelu svijeta slobodu da radi 16 sati na dan za crkavicu, u uvjetima koji nslikuju na konc-logore. Kako bi rekao kultni bosanski kantautor Damir Avdić: „Neće mene niko za mašine stare, neka im imigrantska kopilad rade“.

Masovnu imigraciju zdušno podržavaju i državni birokrati i kapitalisti i socijalisti – prvi jer u njoj vide rješenje za demografski pad i održavanje mirovinskog sustava, drugi jer su domaći radnici preskupi i preizbirljivi za njihov ukus, treći jer imaju idealiziranu sliku „prezrenih na svijetu“ i potajno se nadaju da će upravo oni biti revolucionarni subjekt kojeg čekaju. No kada matična država nije u stanju zaposliti i integrirati sve koji dolaze, proletarijat u prvoj generaciji se pretvara u lumpenprolarijat u drugoj i trećoj. Strukturna nezaposlenost, trajna ovisnost o socijalnoj pomoći, getoizacija, fundamentalizam, kriminal i terorizam sve se više isprepliću i generiraju trajnu društvenu krizu.

„Nema lakih odgovora“ – ovako je švedski premijer Stefan Lofven komentirao ubojstvo s početka priče. To je možda točno, ali onda je krajnje vrijeme da se počnu tražiti teški odgovori. I da se prestane proglašavati islamofobom i rasistom svakoga tko postavlja teška pitanja. Odgovor nisu ni parole “gegen sexismus, gegen rasismus“, dok god policija tretira imigrantske kriminalce kao nestašnu djecu, a pravosuđe prihvaća „kulturne razlike“ kao olakotnu okolnost. Oni koji odbijaju biti kritični prema ovom barbarizmu ne bi trebali ni moralizirati o žici, deportaciji i zapljeni imovine.

Niti dolaze zbog Merkel, niti ih je Orban zaustavio

Slavoj Žižek, prekaljeni provokator kakav već jest, u nedavnom predavanju u HNK izjavio je da prezire pomodnu humanitarnost vezanu za izbjeglice. Naime, nakon razumljive potresenosti pred prizorima ljudske agonije uslijedila je euforija pod mantrom „refugees welcome“ i samouvjerenim „wir schaffen das“ (mi to možemo) Angele Merkel. Samo, u tom naletu sentimentalnosti kao da se zaboravilo neke stvari: da do ove humanitarne katastrofe nikad nije trebalo doći; da se ljudi i dalje svakodnevno utapaju u Egejskom moru; da je rješenje okončanje rata u Siriji, Iraku i Afganistanu, a ne trajno preseljenje čitavih naroda. Sad kad polako dolazi do bolnog otrežnjenja, zadrti desničari likuju – „Jesmo li vam rekli, eto vam vaši doktori i inženjeri! Orban je bio u pravu, treba ih sve poslati odakle su došli“.

Žižek s pravom upozorava da su oba ova odgovora lažna. Nisu ljudi krenuli prema Njemačkoj jer ih je Merkel pozvala niti ih je Orbanova žica zaustavila. Grčka vlada, u kojoj sad Bruxelles histerično traži krivca, uzalud objašnjava da je jedini način da ih zaustavi tako da ih se potopi ili puca na njih. Sreća da se humaniste koji anonimno komentiraju po portalima ništa ne pita.

Da EU ima razumnu i humanu azilantsku politiku, registracija za azil obavljala bi se u izbjegličkim kampovima uz sigurnosnu provjeru, selekciju najugroženijih i raspodjelu po kvotama. Ovako je dovedena u situaciju da prima svakoga tko dolazi. Njemačka i Švedska prihvatile su zajedno više od milijun ljudi i postaje jasno da su dosegle svoj limit. To potvrđuje i švedsko uvođenje granične kontrole te odbijanje zahtjeva i deportacija za 80 000

Pravo na azil nesporno je danas kao i prije godinu dana, ali uz određene uvjete koji se moraju jasno dati do znanja. Prvo, kao što kaže Žižek, Norveška iz imigrantskih fantazija ne postoji.

Drugim riječima, nema zemlje meda i mlijeka koja ih čeka na kraju puta. Drugo, nemaju pravo biti izbirljivi. Ako nisu zadovoljni Mađarskom, Poljskom ili nekom trećom sigurnom zemljom, mogu se slobodno vratiti nazad. S druge strane, ako te zemlje odbijaju preuzeti svoju kvotu, isključenje iz Schengena je opravdana sankcija. Treće, u izvanrednoj situaciji kao što je ova nema mjesta za ekonomske migrante iz sigurnih zemalja (sjeverne Afrike, Balkana, Pakistana itd.) koji su iskoristili pomutnju i priključili se valu. Četvrto, ne smije biti tolerancije za one koji zlorabe gostoprimstvo zemlje koja im je dala utočište, ne poštuju njezine zakone, preziru „dekadentni“ Zapad i pokušavaju nametati svoje norme.

Allahu Akbar može biti i ratni poklič i poziv u pomoć

Kad država digne ruke i prestane provoditi zakon, prije ili kasnije netko drugi će zakon uzeti u svoje ruke. To se već događa – u Kölnu i Stockholmu desničarski huligani organiziraju ulične patrole i nasilno „čišćenje“ grada od imigrantskih bandi koje napadaju i pljačkaju prolaznike.

Paljenja azilantskih centara već su svakodnevna pojava i puka je sreća što nema mrtvih. Zasad.

Kad je anti-muslimanski pokret Pegida ove jeseni održao prosvjed u Kölnu, Crkva se simboličnim gašenjem svjetala na katedrali jasno usprotivila njihovom sijanju mržnje, što je za svaku pohvalu. Samo što je mrak druge vrste pao na katedralu na novogodišnju noć, kao i na pariški Bataclan i Charlie Hebdo i brojna druga mjesta. Nastavi li se ovim smjerom, mrak će pasti na cijelu Europu. 

No važno je zapamtiti još nešto – ubojica Alexandre Mezher pobjegao bi da ga drugi azilanti nisu svladali do dolaska policije. Lara Logan ne bi preživjela napad na Tahriru da je nisu spasile ortodoksne muslimanke pokrivene nikabom. Kad se u Kölnu američka studentica Caitlin Duncan našla okružena ruljom, nije joj pomogla policija nego sirijski izbjeglica Hesham Mohammed. Ništa nije crno-bijelo. Dok ne osvijestimo da netko po imenu Mohammed nije a priori ni žrtva ni zločinac, da “Allahu Akbar” može biti ratni poklič ISIL-a kao i poziv u pomoć njihovih žrtava, nema izlaza iz začaranog kruga mržnje i straha. Linija fronte između civilizacije i barbarizma, demokracije i teokracije, nije na razmeđi „našeg“ i „njihovog“ svijeta, već duboko unutar jednog i drugog.
 
(index.hr/uredio:NSP)