Saudijska Arabija – Nacistička diktatura pod blagoslovom SAD-a

Prije nego uđemo u same premise egzekucije šeika al-Nimra, nužno je da pogledamo koji sve čimbenici dominiraju arapskim društvom u cjelini – jer bi upravo one mogle postati eskalator sukoba

‘Podjeli pa vladaj’ prerastao u nekontrolirani kaos

Ključne muslimanske podjele igraju presudnu ulogu u praktički svim povijesnim i trenutnim zbivanjima. Suniti su najrasprostranjeniji ogranak Islama koji broji oko 85% muslimanskih vjernika, iliti 1.5 milijardi ljudi.

Prepoznati su po šerijatskom pravu, te se granaju na četiri različite škole – Hanefijsku (Pakistan, Afganistan, južna Rusija, Turska, Balkan, Velika Britanija, Njemačka), Malikijsku (Afrika, Francuska), Ša’fijsku (Indonezija, Donji Egipat, Malezija, Somalija, Sirija, Palestina, Jemen, Kurdistan) i Hambelijsku (Bliski Istok). Problemi kao i u svakoj religiji nastaju u srazu frakcija.

Drugi ogranak poznat je kao Šijitizam čiji vođe smatraju da se liderska pozicija mora nasljeđivati putem muških potomaka Muhamedove loze (kćer Fatima i njezin suprug Alija). Iz tog razloga imamove izjave i djela idu ispred Kur’ana i Suneta s obzirom na ‘vjersko nadahnuće’.

Dijele se sukladno legitimitetu Kalifima na Zejdije, Ismailite i Ithna’ Ashariyye. Većinski su zastupljeni u Iranu, Iraku, Bahreinu i Azerbajdžanu.

Iako su površinski problemi uglavnom religijski, stvarni sukobi nastaju kada manjina upravlja većinom – nebitno u kojem slučaju. Naročito ako je u pitanju sunitski ISIL.

Vehabije i Salafiti – dva lica istog novčića

Da se ne upuštamo u daljnje podjele, bitno je još navesti vehabijski i salafitski pokret. Vehabizam je službena škola islama u Saudijskoj Arabiji i Kataru (za koje mnogi sumnjaju kako stoje iza ISIL-a) i bazira se na potpunoj poslušnosti totalitarističkoj religijskoj vladavini jednog vođe – zapadnjačke tekovine poput parlamenta, slobode govora i tiska, višestranačja ili sindikata proglašene su ‘blasfemičnima’.

Kod takvog ponašanja koje desetljećima vrlo zdušno podržava i SAD Jihad proizlazi kao jedini logični način širenja ‘duhovnosti’ kojeg različiti interpretatori najčešće žele pogurati oružjem.

Salafiti su pak reformatorski pokret čije reforme uključuju povratak osnovama, no i tehnološku tekovinu Zapada. To je ključna razlika – a najpoznatiji propagatori ovakve filozofije su ISIL i Muslimansko bratstvo. S druge strane, oba pokreta odbacuju tradicionalna učenja i teže interpretacijama.

Ove izuzetno kompleksne podjele i konstantna previranja u filozofijama pogodno su tlo za sve oblike radikalizma, bilo prema Zapadu ili pak prema političkim previranjima na samom Bliskom Istoku. I najčešće ih odigrava upravo zemlja izvoznica – Saudijska Arabija, i to pod patronatom već navedenog Zapada. Sve vrlo indikativno odgovara i Izraelu.

Nimr al-Nimr kao humanist gandijevskog tipa, a ne radikal

Nakon ovog podugačkog uvoda prelazimo na stvar. Najpoznatiji šijitski disident Nimr al-Nimr pogubljen je unatoč zdravorazumskoj logici potpune eskalacije kaosa, čime bok uz bok slijede ‘suludu’ Tursku. No, pravo pitanje je je li posrijedi ‘ludost’ ili frapantni primjer društvenog inženjeringa koji dolazi iz ‘think-tank’ ureda Zapada?

Šijiti koji se uvijek osjećaju potisnuti pod sunitskom čizmom ovaj puta ‘gore’ pod sličnom ideologijom ISIL-a i Saudijaca – ruku na srce, zar ipak nije bilo za očekivati da će Arabijci prije ili kasnije pogubiti nekoga iz oporbe?

Obitelj Saud nikako nije mogla ‘provariti’ njegovo pozivanje na separatizam Istočne Provincije – ne zbog šijitske autonomije nego zbog superiornih izvora nafte.

Nenasilni prosvjedi i poziv na svešijitski bunt okrenuli su ga protiv države još 2012. godine dok dvije godine kasnije biva osuđen na smrt zbog klasičnih eskapada poput ‘nepoštivanja vladara’ i sl.

Amerikanci su pod pritiskom establišmenta jednostavno morali kritički reagirati, no pogubljenje je naravno stiglo uz ‘blagoslov šutnjom’ – ipak je riječ o ‘nacističkoj’ diktaturi koja ni najmanje ne preza od smaknuća oponenata vlasti.

Amera i ‘širenja demokracije’ oružanim intervencijama u ovom konkretnom slučaju definitivno neće biti – a ono što ponajviše boli je to da Nimr nije bio neki radikalni lik nego umjereni retorik s idejama koje su bliske svakom normalnom čovjeku. Kritizirao je SAD zbog pomoći islamskim ekstremistima, bio je za direktnu demokraciju i borio se protiv ‘ubijanja u ime Allaha’.

SAD šuti umjesto da ‘oružjem širi demokraciju’

Klasične ideološke i režimske etikete slijedile su Nimra – da je ‘iranski agent’ (iako je oštro kritizirao iransku interesnu politiku), ‘zapadnjačka marioneta’ (konstantno prozivanje SAD-a i NATO-a uz ISIL) i sl. Kada je i smrt saudijskog krvničkog MUP-ovca Al Sauda prokomentirao s veseljem izgubio je posljednju sponu koja ga je držala na životu.

No, s obzirom na radikalno okruženje, možda je upravo ovo žrtvovanje i mučeništvo ono što je bilo nužno u potpunoj revoluciji. Arabija već tjednima ‘kljuca’ kao ‘djevojka s manjkom pozornosti’ – prvo su bespotrebno ukinuli primirje u Jemenu, zatim su organizirali komičnu ‘vojnu alijansu protiv ISIL-a’ (u kojoj čak ni države članice pojma nisu imale o članstvu), a onda je uslijedilo ovo zastrašujuće smaknuće koje je ujedinilo čak i nešijite u osudi.

Zato tako prozirno izgledaju vijesti o izboru dvadesetak žena na lokalnim izborima, ‘demokratizacija društva’ i isforsirano glumljenje Katara prema približavanju zapadnjačkim turistima. Prozirne su i prozivke SAD-a koji nakon toliko desetljeća prešutne podrške odjednom otkriva ‘toplu vodu’ i buni se protiv diktature.

‘Poručujemo kako će zločin smaknuća šeika al-Nimra srušiti saudijski režim baš kao što je i pogubljenje mučenika Mohammeda Baqira dovelo do rušenja režima Saddam Husseina’ poručio je bivši irački premijer Nuri al-Maliki. Saudijska ambasada u Iranu gori u plamenu, sve frakcije ujedinile su se u kritika obitelji Saud i jedino je pitanje koliko će SAD još šutjeti – naftna polja moraju biti zaštićena. Možda će ISIL ‘nevjerojatnom slučajnošću’ pomoći osiguravanju kalifatskog teritorijalnog suvereniteta…
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)