Kremansko proročanstvo: Dva naroda na Balkanu su jedno bratstvo, a vlastito zlo ih je gotovo prepolovilo

Predstavljamo vam treću viziju velikog proroka Kremanca: “Ali, dodadoše, strašnije će biti ono vrijeme poslije rata. Tada neće biti pucanja i ubijanja na fizičkom planu, ali će od silnog naboja mržnje mnogi, i na jednoj i na drugoj strani, umirati od teških bolesti.”

“Bilo je to negdje uz žetvu žita. Kako te noći od sparine nisam mogao spavati u kući, iznio sam postelju pod lipu i legao u odjeći.

Kroz modru su krošnju blago treperile zvijezde i, tek ponegdje, u travi, svjetlucali svici. Onda sam čuo potmulu tutnjavu, kao da grmi iz dubine. Zemlja je počela tresti, ali nekako čudno, kao da se propinje. Tih dana su bili učestali zemljotresi.

Psi su stali zavijati, cviliti, pijevci kukurikati, krave mukati, a narod je istrčavao iz kuća. Ja sam sve vrijeme mirno ležao. Nakon pola sata sve je ponovno utihnulo. I dalje sam zurio u zvjezdano nebo, ophrvan laganim drijemežom. Zapravo, bilo je to neko čudno stanje, kao da sam u isto vrijeme bio i budan i u snu.

Kao da je java san, a san – java. Ne, to ne umijem ovim riječima opisati … Bio sam skoro kao obamro, kao da sam utrnuo … Imao sam svijest o svemu, samo što je ta svijest bila izvan mene …

DVA MILA BIĆA

Prolazio sam ispod dugačkog slapa, ali to je bio prolaz obasjan čudesnom svjetlošću duginih boja … Potom sam se našao na nekim predivnim rudinama, prelijepih cvjetova umilnih mirisa, s prekrasnim stablima, a odasvuda je dopirala nekakva božanska svirka … Toliko je bila snažna ta milina i divota da mi je prosto došlo da se rasplačem od neke radosti …

U taj tren odnekud se preda mnom stvoriše dva bića od svjetlosti. Ali, čudo jedno! Ta dva svjetlosna bića, muško i žensko, kao da su bili jedno biće. Toliko su ličili jedno drugom, kao da su blizanci. Sve isto: boja kose i boja očiju, crte lica, stas, hod … samo što jedno ima divnu smeđu bradu. Da nije brade, ja bih pomislio da se samo jedno biće pojavljuje u nekakvom ogledalu. Da, čak im je i odjeća bila skoro ista …

Vidjevši me onako zbunjenog, blago me pomilovaše po glavi, iako nisam vidio da pružaju ruke ka meni. Milovali su me kao samom namjerom svojom. Onda mi rekoše, a da pri tom opet nisu otvarali usta, da u njihovom svijetu sve biva namjera, sve polazi iz namjere.

I ovo moram pojasniti: ja zaista ne znam kada sam s kojim bićem svjetlosnim u kojem trenutku razgovarao, kao da su mi istovremeno oboje kazivali … Ne, čas mi se činilo da kazuje jedno, čas da kazuje drugo, a čas, opet, da oboje osjećaju, i misle, i kazuju isto … Ni sad ne znam jesu li oni jedno biće ili su to dva bića od svjetlosti.

Govorili su, a ja sam ih posve razumijevao, i bili su mi nekako mili … Ništa mi tako milo nije u ovom svijetu, kao njih dvoje što su. Isprva su kazivali o svom svijetu. Rekoše mi da je njihov svijet skup svekolikih ljubavi, da svatko od nas u zemaljskom životu sudjeluje kroz mnoga rođenja u stvaranju tog svijeta. Kažu da mi sami taj svijet stvaramo, da smo ga stvarali i da ćemo ga stvarati. Ali taj svijet, koji bih ja nazvao nebeskim, nije jednak za sve, već ga svatko od nas vidi spram sebe.

Po odlasku iz zemaljskog života, svatko od nas ide u one predjele tog nebeskog svijeta koje je sam stvarao tijekom zemaljskog života. Na primjer, ako je čovjek u zemaljskom životu bio ispunjen ljubavlju, lijepim osjećajima i plemenitim djelima, on će, po odlasku, ući u one predjele koji i po boji, i po zvuku, i po svemu drugom, odgovaraju tim njegovim stanjima, duševnim i duhovnim.

Opet, ako je čovjek bio mrzovoljan, pakostan i ako je činio loša djela, ako je mučio bližnje i ubijao, on će, nakon zemaljske smrti, ući u predjele bez boja i svjetlosti … Tu će se sresti sa svojim stanjima i namjerama, pretočenim u slike, iz zemaljskog života …

Onda su mi pričali o prostiranju i veličini tog nebeskog svijeta. Rekoše da je taj svijet i nešto najmanje ai najveće u isti mah. Najmanje, tako da može stati u svako, i najmanje živo biće – recimo u pčelu. I najveće, tako da obuhvaća sva bića i svjetove, sva sunca i sveobuhvatno zvjezdano nebo.

Kako to otprve nisam mogao shvatiti, objasniše mi da njihov nebeski svijet – a to je i naš svijet – ima dvanaest dimenzija, pa je otuda i najmanji i najveći, budući da se prostiranje i veličina uvjetuje dimenzijama samog nebesnog svijeta, a da potom dimenzije svijeta dolaze u podudaranje sa dimenzijama duše svakog od nas ponaosob, svakog živog bića …

SVAKO RATUJE SA SOBOM

Pričali su mi potom o tome što se kod nas ovdje događa i što će se dešavati. Kazivali su mi o ratovima koji se vode, o stradanjima, ali mi rekoše da je to sve sa svrhom, da su i sami ti ratovi naša htijenja, naše namjere … Nitko ne gubi i nitko ne dobiva rat, već je to čišćenje. Jedni odlaze ovamo, drugi onamo; jedni će se ponovno vratiti, a drugi se ne vraćaju jer je isteklo njihovo zemaljsko vrijeme.

Tada ih upitah za pakao i htjedoh znati gdje se nalazi, na kojoj strani. Razumjevši moje neznanje, objasniše mi da je ovaj nebesni svijet u stvari i raj i pakao, samo za jedne je ovo a za druge ono. Svatko ga vidi na svoj način, ponoviše mi …

Ratovi se vode iz straha, iz osjećanja ugrođenosti … Ali, i strah i ugroženost su opsjena, varka, obmana … Jedan narod, recimo, uobrazi da je ugrožen od drugog ili drugih naroda i krene u rat da bi zaštitio, spasio sebe. Uistinu, taj narod nije istinski ugrožen izvana, već samo tako misli.

Ako odnekud ugrožen, onda je ponajviše ugrožen iznutra. Nijedan narod nije ugrožen izvana, svaki je narod ugrožen iznutra, iz sebe samog. Tako biva i sa pojedincima. Nitko nikoga ne napada; svako je u zavadi, u sokobu sa samim sobom. Svatko vodi rat sa svojim vlastitim negativom …

Evo, tvoj narod je u ratu sa vlastitim negativom, sa sjenilom svojom … Niti je tvoj narod ugrožen od onog drugog naroda, niti je onaj drugi narod ugrožen od tvog naroda, već su oba ta naroda u sukobu, u ratu sa samim sobom …

Kad bi ta dva naroda, u stvari kad bi pojedinci tih dvaju naroda, promijenili svoja mišljenja i osjećaje, svoje riječi i djela, tada bi se i sami ti narodi u suštini svojoj promijenili. Jer, narodi su bez suštih pojedinaca iluzija. Ako nema pojedinaca i osobnosti, onda nema ni naroda. Narod je samo skup, po nečemu srodnih, pojedninačnih energija, kao što je i čovječanstvo, opet, nekakav skup energija mnoštva različitih naroda i pojedinaca, i tako do besvijesti …

Otuda mi u nebesnom svijetu ne možemo razumjeti veličanje naroda, nacije vlastite, budući da je to izvor mnogih zala u zemaljskom svijetu. Bitan je pojedinac sušti, a narod je tek zajednica po nečemu srodnih suštih. Možda je i ta srodnost varljiva, budući da je stodnost po tjelesnom, po krvi, a ne srodnost po duhu.

Stoga smatramo da je osjećanje ugroženosti vrlo opasno, i za pojedince, i za narode. Osjećaj ugroženosti je, bez sumnje, negativno osjećanje, negativna energija, koja se godinama, iz pokoljenja u pokoljenje, isprva razvija na podnebeskoj ravni, da bi se potom javila iu zemaljskom svijetu. Od osjećaja ugroženosti, rekoše mi, najviše boluju takozvani ratnički narodi.

U stvari, ratnički duh jednog naroda u razmjeru je s osjećajem ugroženosti, odnosno, to je posljedica kolekivnog negativnog osjećaja.

CRKVE U SVJETLOSTI

Bića od svjetlosti su se prosto čudila kako čovjek, ali i čovječanstvo, poslije toliko tisuća godina, još ne može shvatiti da se sve rješava na višim ravninama, u ravninama čistog duha, na podnebesnom planu. Svatko od nas, pa i slični narodi, mogu promijeniti vlastitu sudbinu. Valja se samo usaobraziti s voljom viših bića od svjetlosti. Tako se mržnja može preokrenuti u ljubav, zlo u dobro, a onda će se i sve drugo posve preinačiti …

Dalje sam čuo da je globalna duhovnost u ovom vremenu veoma opala, da su se mnoge crkve sasvim udaljile od svojih izvornih učenja, da su mnogi sveti hramovi postali špilje razbojničke, da je svijetom zavladalo bezbožništvo.

Rekoše da i crkvama Gospodnjim ima dosta onih koji bogohule, koji narode vode putem propasti i zla. Zato će ove sadašnje crkve, koje su odavno potamnile, zauvijek nestati, a javit će se nove, crkve u svjetlosti. Neki od onih koje je sadašnja crkva Gospodnja odbacila i proklela, ući će čisti u nebesni svijet, dok će mnogi predstavnici te iste crkve, pa čak i njezini svetitelji, morati iznova se roiti, kako bi došli do prave istine o podnebeskom i nebeskom svijetu .

Tvoj narod će, rekoše mi, u ovom vremenu dosta stradavati, zato što će se povesti za lažnim spasiteljima i izbavitelja, ali ovo je ujedno i veliko čišćenje, i tvog ai drugih naroda. Za svaki narod najopasniji su upravo oni koji pričaju o njegovoj ugroženosti, koji vode narode u ratove. To su čisto zemaljski duhovi, koji nemaju uvida u poredak nebesnog svijeta.

OSTATI ĆE MRŽNJA

Pitao sam ih kad će se i kao okončati rat između Srba i Hrvata, nešto mi rekoše da se tajna krije u broju devet, što je konačan zbroj svih dana rata. Ali, dodadoše, strašnije će biti ono vrijeme poslije rata. Tada neće biti pucanja i ubijanja na fizičkom planu, ali će od silnog naboja mržnje mnogi, i na jednoj i na drugoj strani, umirati od teških bolesti.

Mržnja između ovih dvaju naroda biće toliko velika da će je samo manjina izdržati. Svijet neće vidjeti takve mržnje, a to je upravo ono najstrašnije. Od silne mržnje čak će se mnogi i tjelesno izmijeniti, prosto poružnjeti. Na kraju, u neko doba, nestat će mržnje između ovih naroda sada zaraćenih, kad se dvije vaš crkve sadašnje spoje u jednu crkvu, ali će to tada biti posve nova crkva u svjetlosti.

Tada će vaši narodi vaistinu shvatiti da su jedno bratstvo i da ih je vlastito zlo bilo gotovo prepolovilo …

Nakon ovoga, i sami ophrvani tugom, dva svjetlosna bića što su jedno, ispratiše me do onog istog slapa duginih boja i, uz blag smiješak, dadoše mi znak da prođem ispod vodopada …

Kad sam se prenuo, osjetio sam studen čitavim tijelom i, gotovo da nisam mogao micati udovima. Nada mnom je šumila krošnja lipe.

Kroz granje sam vidio tek poneku treptavu zvijezdu, a na istoku se rumenilo nebo … “
 
(conopljanews.net/uredio:NSP)