Valutni rat između Kine i SAD ne prestaje i vodi se na širokom frontu

Kontraudar: Peking svoje rezerve u američkim obveznicama manjio sa 4 na 3,5 biliona dolara

Valutni ratovi, koje vode desetine zemalja, izuzetno pogoduju Americi jer tijekom tih ratova dolazi do slabljenja njihovih nacionalnih valuta u odnosu na dolar.

Zvanično, Uncle Sam ne podržava valutne ratove, nazivajući ih “nelojalnom konkurencijom”, pa čak i nadgleda one zemlje koje se, po njegovom mišljenju, previše njima koriste, ali – sve je to licemjerje.

Međutim, već neko vrijeme SAD su prestale biti samo promatrač tuđih deviznih ratova. Postoje nagovještaji da i sama Amerika postupno postaje sudionik u valutnom ratu, a da je njen neprijatelj u tom ratu samo jedna zemlja – Kina.

To je veliki valutni rat koji se fundamentalno razlikuje od desetaka sadašnjih malih ratova, koji se svode na banalni monetarni damping.

Tijekom desetljeća dinamičog razvoja, Kina je postala najveća ekonomija na svijetu. U pogledu bruto domaćeg proizvoda (BDP), izračunatog na temelju pariteta kupovne moći yuana i američkog dolara – Kina je već prestigla Ameriku i postala ekonomska sila №1.

Još 2000-ih godina, pojedini državni i partijski lideri KNR, kao i inozemni eksperati, počeli su oprezno izjavljivati da juan ima “veliki potencijal” rasta i da vremenom može postati “rezervna valuta”, “zlatna valuta” pa čak i “svjetska pretvorbe “sposobna zamijeniti američki dolar.

Kinesko rukovodstvo u posljednjih nekoliko godina ciljano je radilo na povećanju autoriteta yuana: intenziviralo je korištenje yuana kao sredstva međunarodnog plaćanja i obračuna u vanjskotrgovinskim i kapitalnim transakcijama; uporno je tražilo od MMF-a dobivanje za juan statusa “rezervne valute” kroz uključivanje kineske novčane jedinice u košaricu valuta SDR (SDR – specijalna prava vučenja – nadnacionalna valuta koju koristi MMF).

Sve donedavno Washington nije ozbiljno razmatrao juan kao konkurent dolaru. Teško je reći kada je počeo veliki valutni rat između SAD i Kine. Ako na početku ovog desetljeća bilo pojedinačnih obračuna, onda se 2015. godine rat već vodio neprekidno i na širokom frontu. Nema sumnje da će se i slijedeće godine nastaviti.

Kakve je udarce u ovom ratu zadavao Washington?

Prvo, dužnosnici Bijele kuće i Trezora SAD su više puta prethodne godine izjavili da juan još uvijek nije zreo za uključivanje u popis službenih rezervnih valuta MMF.

Drugo, neki stručnjaci su primijetili američke otiske u, za Kinu neugodnom događaju kakav je kolaps kineske burze u ljeto 2015. godine. Konkretno, na organizaciji ovog kolapsa radile su tri međunarodne agencije koje čine “globalni rejting-kartel” i nalaze se u sferi utjecaja vlasnika novca (glavnih dioničara američkog Sustava federalnih rezervi). Normalno, ovaj kolaps nije doprinio povećanju kredibiliteta yuana.

Treće, udarcima se mogu smatrati usmene izjave, koje su došle od predstavnika iz Sustava federalnih rezervi. Njegov šef Janet Jelen je tijekom 2015. godine u više navrata nagovijestila da Sustav mora “zaokružiti” politiku jeftinog novca i podići kamatne stope. Za sada nije došlo do osjetnijeg realnog podizanja, ali na investitore su utjecale čak i “verbalne intervencije”.

Iako Jelen uvijek stavlja akecent na stanje američke ekonomije, stručnjaci vjeruju da u svojim izjavama i odlukama ona uzima u obzir i njihov utjecaj na svjetske financije. U ovom slučaju, izjave iz američke središnje banke pogađaju kinesku valutu jer provociraju odljev kapitala iz Kine.

Neizravno, na juan udaraju i mnoge druge inicijative Washingtona koje imaju širok spektar antikineskih efekata. Posebno treba napomenuti, od SAD inicirano, Transpacifičko partnerstvo o kojem je sporazum potpisan od strane 12 država u jesen 2015. godine u Atlanti. Taj sporazum ima za cilj ograničiti ili čak potpuno blokirati Kini pristup tržištima Japana i niza drugih zemalja Pacifičkog bazena.

Kina je sa svoje strane u velikom valutnom ratu poduzela sljedeće akcije:

prvo, smanjenje dolarskih rezervi Kine, prije svega američkih državnih vrijednosnica. Sredinom 2014. godine, Kina je dostigla rekordnu razinu svojih međunarodnih pričuva – 4 bilijuna dolara. U jesen 2015. godine, one su smanjene na 3,5 bilijuna dolara. Prema procjenama stručnjaka, oko 2/3 tog pada rezervi u naznačenom razdoblju bilo je u dolarskoj aktivi. Ova mjera je, s jedne strane, omogućila Pekingu da spriječi pad tečaja juana, a sa druge – stvorila veliku nelagodu američkom FED-u koji sada mora pronaći nove kupce za svoje dužničke vrijednosne papire;

drugo, formiranje, uz odlučujuću ulogu Pekinga, Azijske banke infrastrukturnih investicija – Abii. Kina je – najveći dioničar te banke (29.78% kapitala). Slijedeće na listi najvećih dioničara su Indija (8,37 posto) i Rusija (6,54%). Među dioničarima banke mnogo je europskih zemalja, uključujući Britaniju, Švicarsku, Njemačku i Francusku, pri čemu su Europljani donijeli odluku o sudjelovanju u Abii bez konzultacija sa SAD.

Ovakva neovisnost američkih saveznika u ozbiljnim financijskim pitanjima manifestirala se po prvi put u poslijeratnoj povijesti (ako ne računamo akcije Francuske za vrijeme de Gaullea).

Washington se zajedno sa Tokiom, našao izvan nove banke. Svi vrlo dobro shvaćaju – ako u bliskoj budućnosti kriza u Međunarodnom monetarnom fondu, povezana s američkim blokiranjem njegove reforme, ne bude prevladan – da Abii može postati realna alternativa MMF-u. I Kina će u novoj međunarodnoj financijskoj instituciji zauzeti otprilike istu ključnu poziciju, koju su Sjedinjene Države imale u MMF-u nakon osnivanja Fonda prije 70 godina;

treće, prilično rafinirani potezi Pekinga su mu omogućili da pobijedi Sjedinjene Države u Međunarodnom monetarnom fondu po pitanju davanja juanu statusa rezervne valute. Jer, 30. studenog 2015. godine Upravni odbor MMF-a glasovao je za uključivanje juana u “košaricu rezervnih valuta”. Ne samo da je juan uključen u košaricu, već je odmah izbio na treće mjesto (po specifičnoj težini), prestižući jen i britansku funtu.

Veliki valutni rat između SAD i Kine za sada se vodi s promjenjivim uspjehom. Njegov ishod je teško predvidjeti. Na pamet mi padaju dva scenarija lansiranja nacionalnih valuta u međunarodnu orbitu koja su se odigrala u XX. stoljeću.

Prvi scenarij se doslovno može nazvati američkim. Na samom početku HH stoljeća, Sjedinjene Države su došle do naprednih ekonomskih pozicija u sektorima industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Ali, američki dolar tada nije imao na svjetskim tržištima potrebnu težinu i autoritet.

To veoma podsjeća na situaciju s Kinom i juanom na početku XXI stoljeća.

Velika Britanija se početkom dvadesetog stoljeća spustila na treće mjesto po industrijskoj proizvodnji, propustivši ispred sebe Njemačku i SAD, ali je britanska funta nastavila drži sigurnu poziciju u svjetskoj trgovini i međunarodnom platnom prometu. A to podsjeća na SAD i američki dolar u današnje vrijeme.

Početkom XX stoljeća, Uncle Sam je morao pripremiti i započeti Prvi svjetski rat, koji je rezultirao još većim jačanjem ekonomskog položaja Sjedinjenih Američkih Država i još većim ekonomskim slabljenjem Engleske. Tek tada se funta zaljuljala, iako nije pala.

Američki dolar i britanska funta su 20-ih i 30-ih godina dvadesetog stoljeća imali paritetnu poziciju u međunarodnim financijama. Ujaku Samu je zato bio neophodan Drugi svjetski rat da bi dolar mogao postati istinski monopolska svjetska valuta. Eto kakvu su cijenu morali platiti vlasnici novca da bi dolar lansirali u svjetsku orbitu.

Drugi scenarij možemo nazvati japanskim.

Japan je 60-ih i osobito 70-ih godina doživio bum koji je poznat kao “Japansko ekonomsko čudo”. Tijekom 1970-ih godina neki stručnjaci su gledali Japan kao konkurenta Americi.

Japanski jen je ojačao. Nakon što je MMF kreirao košaricu valuta SDR, jen je bio uključen u nju. Počelo se čak govoriti da je “jen je dobar kao i dolar”.

Nakon kraha zlatnodolarskog standarda, tečajevi valuta su postali plivajući. Monetarne vlasti Japana, iskoristivši liberalni režim formiranja tečaja počele su “planski” snižavati tečaj jena. Ovo je bilo neophodno kako bi se stimulirao japanski izvoz i održalo “ekonomsko čudo”. Međutim, “čudo” se naglo i neočekivano okončalo 1985. godine, kada je u njujorškom hotelu “Plaza” održan međunarodni sastanak o monetarnim pitanjima na kojem su Amerikanci natjerali Tokio povećati tečaj jena.

Nakon toga, japanska ekonomija je počela padati. Razgovari o “japanskom gospodarskom čudu” i “jenu kao zvijezdi u usponu” su završeni.

Daljnji razvoj borbenih djelovanja na frotnu velikog valutnog rata između Pekinga i Washingtona treba procjenjivati ​​i predviđati na temelju ova dva scenarija. Ne mislim da će Peking uspjeti transformira juan u međunarodnu valutu po američkom scenariju. Međutim, i iz japanskog scenarija kineski drugovi su naučili, nadajmo se, neophodne lekcije. Najvjerojatnije, daljnje napredovanje yuana u međunarodnoj areni će biti izvođeno po nekom trećem scenariju, nama još uvijek nepoznatom.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)