DUGIN: Zapad ima demonsku bit jer je mjesto u koje se stropoštao – ĐAVO!

Vrijeme je da se stvari nazovu svojim imenom. Zapad je – mjesto u koje se stropoštao đavo. To je centar globalne kapitalističke hobotnice

Zamislimo da smo prilično objektivno ocijenili i odmjerili rizike i da je naša analiza točna. Što činiti u takvoj situaciji?

Ulazeći u rat ili, bar prilazeći mu sasvim blizu, moramo ne samo da reagiramo prema situaciji, nego i da imamo neki plan – kako upravljanja, tako i pobjede.

Željeti pobjedu – sasvim je logično, zar ne? Ostaje samo da osmislimo put kako da je ostvarimo, čak samo u teoretskoj perspektivi.

Sasvim je očito da se učinkovit rat sa vanjskim protivnikom može voditi samo ako društvo bude dovoljno konsolidirano i iznutra mobilizirano. Bilo bi poželjno da ono i moralno bude spremno za rat. Radi toga društvo mora razumjeti tko je neprijatelj, a tko prijatelj, i osnovno – zašto je to baš tako, a ne drugačije.

Ne smije se započinjati demonizacija protivnika u trenutku početka borbenih djelovanja. Neophodno je da lik neprijatelja bude formiran ranije i očito.

Zbog toga bi prvi zadatak pripremanja za pobjedu bila prava, kompletna kampanja za stvaranje potpuno negativnog, monstruoznog, sotonskog (to jest, istinskog) lika SAD i Zapada u cjelini.

Vrijeme je da se stvari nazovu svojim imenom. Zapad je – mjesto u koje se stropoštao đavo. To je centar globalne kapitalističke hobotnice. To je matrica istrunule kulture izopačenosti i poroka, laži i cinizma, nasilja i licemjerja.

U suvremenoj Rusiji to se već djelomično odvija, ali pošto je taj posao povjeren “šestoj koloni”, umjesto raskrinkavanja prave demonske biti suvremenog Zapada mi imamo karikaturu, nešto mizerno i malo uvjerljivo. U tome se izražava ona sabotaža koja čini suštinu Fronta № 6. Njegovi borci ne odbijaju izvršiti naloge vlasti, naprotiv, sve više i više traže, ali njihovu realizaciju pretvaraju u farsu, svjesno je čine glupom i neprimjetno diskredituju svaki pothvat.

Neumesna i neiskrena propaganda u koju ne vjeruju oni koji propagiraju, često daje suprotan efekt.

Zato bi bilo logično da se formiranje lika američkog neprijatelja i njegovih satelita (sa kojima nas, zapravo, čeka rat) povjeri onima koji baš tako i misle, koji shvaćaju sotonizam Zapada i koji su sposobni da to saopće na maksimalno razumljiv i uvjerljiv način tako da to dopre do masa koje spavaju.

Za sada je kritiziranje Zapada povjereno utjecajnim agentima samog Zapada. Sa predvidivim rezultatima. Takav pristup je nespojiv sa “strategijom pobjede” i neophodno je da se revidira (ako želimo imati makar šansu da pobijedimo u nastupajućem ratu).

Iz prethodnog, logički proizlazi sljedeće. Neophodno je da se u najkraćem roku demontirati strukture “šeste kolone” uklanjanjem liberala i zapadnjaka sa svih ključnih funkcija. Zajedno s njima bit će ukinut i liberalizam u ekonomiji, što će omogućiti:

- Da se uspostavi nacionalna kontrola nad Centralnom bankom,

- Da se odustane od dolara i u vanjskotrgovinskoj djelatnosti prijeđe na drugu, rezervnu valutu (primjerice, na juan),

- Da se postigne potpuni financijski suverenitet,

- Da se prijeđe na mobilizacijsku ekonomiju prema logici uvjeta ratnog vremena.

Neophodno je da se usporedo formira Nacionalni Odbor za medije koji će reorganizirati informativni rad u skladu sa izvanrednim uvjetima.

Učinkovitost čisto destruktivnog djelovanja “pete kolone” u mnogo čemu je povezana s učinkovitošću sabotaže “šeste kolone”. Front №5 i front №6 neraskidivo su povezani. Zato će demontaža šeste kolone unutar vlasti izrazito oslabiti “petu kolonu”, čiji bi predvodnici u izvanrednim uvjetima mogli biti ili internirani (inače, već se poduzimaju mjere unutarnjeg uhićenja pojedinih glavešina), ili deportirani.

Podrazumijeva se da sva legalna sredstva širenja liberalne ili destruktivne nacionalističke propagande moraju biti stavljena izvan zakona.

Front №4 predstavlja problem još i zbog toga što u Državi ne postoji bilo kakva etno-nacionalna politika. U ovom momentu tim pitanjem se bavi ona ista “šesta kolona”, ili kognitivno neadekvatni birokrate. Upravo zbog toga se službena birokracija izbavlja od realnih izazova nekontrolirane migracije i međunacionalnih trvenja besmislenim i za naše uvjete ispraznim parolama o “civilnom društvu” i “toleranciji”.

Bez skladnog sustava etno-nacionalne strategije u Rusiji se ne može riješiti pitanje islamskog ekstremizma i terorizma. Nisu dovoljne samo mjere sile, neophodno je ukloniti ili nepovratno promijeniti samu socijalnu sredinu. Neophodno je da se uspostavi korelacija između operacija organa sile u borbi s terorističkim fundamentalizmom i skale etno-nacionalne politike uključujući i idejnu.

Pobjednička strategija: vanjski neprijatelj

U Ukrajini – Front №3 – treba biti spreman za oružane provokacije od strane Kijeva i da im pruži adekvatan otpor. Ranije ili kasnije Rusija će morati radikalno riješiti pitanje Novorusije, jer je donekle neodgovorno pouzdati se u to da će Kijev pasti sam ili odustati od svoje proameričke i antiruske politike.

Za učinkovitu zaštitu Krima i rješenje pitanja s Donbas neophodno je da se oslobodi sav prostor Novorusije, a ako rat bude neizbježan, Moskva će imati samo jedan zadatak – da u tom ratu pobijedi što je moguće brže i učinkovitije. Formiranje zone prijateljske prema Rusiji od Odese do Harkova – ili kao odvojene Države, ili uključivanjem tih iskonski ruskih zemalja u sastav Rusije – to je cilj čije bi postizanje moglo se smatra za pobjedu. Nije manje važna sudbina Centralne Ukrajine.

Za rusku samosvijest Kijev je stožer povijesnog bića. Bez obzira što su se u njemu privremeno utvrdili predstavnici prozapadne oligarhijske vrhuške koja se oslanja na rusofobsku ideologiju “zapadenaca” – ukr. (“Zapadnjaka”), Kijev je neodvojivi dio Ruskog svijeta. Mi ne možemo se borimo za istinu, a njega ostaviti neprijatelju. On mora biti oslobođen i vraćen narodu.

Sudbina Zapadne Ukrajine bez Istoka i Kijeva više neće imati veliki značaj. Te zemlje su veoma davno otpale od Ruskog svijeta i teško da se možemo nadati da ćemo ih u skorije vrijeme vratiti u kontekst pravoslavne civilizacije. Inače, što budu veći naši uspjesi u borbi za Ruski svijet, time je i više šansi da se situacija promijeni iu zapadnim područjima Ukrajine.

Turski Front №2. Osim razvijanja vojnih operacija koje spadaju u zadatke vojnog rukovodstva zemlje i ne mogu biti stvar analitičara, ovdje treba obratiti pozornost na dva glavna faktora: na političku oporbu Erdoganovom režimu, koja u današnjim okolnostima postaje prirodni saveznik Rusije i na Kurde koji za Ankaru predstavljaju fundamentalni problem .

Oba faktora su ključ za uspjeh u rusko-turskom konfliktu. Treba izuzetno promišljeno voditi anti-tursku propagandu u ruskom društvu konstantno naglašavajući da su za eskalaciju odnosa odgovorni SAD i njihov suučesnik Erdogan i da Moskva ne gleda na Turke kao na povijesnog neprijatelja.

Stoga će bilo koje paralele s rusko-turskim ratovima – čak i za internu upotrebu – samo zbijati Turke oko Erdogana i učvršćivati ​​protivnika. Naprotiv, pružena ruka prijateljstva onim političarima Turske koji ne dijele poglede Erdogana i neosmanizam Davutoglua mogla bi biti odlučujuća. Usporedo treba aktivirati uzajamne odnose s Kurdima, budući da je to impresivna snaga u samoj Turskoj.

Na kraju, Front №1 – Sirija. Nismo ga slučajno stavili na kraj “pobjedničke strategije”. Najoštrija forma konfrontacije uvijek je najpraktičnija i ispunjena tehničkim i vojnim detaljima. Ipak, sve osobno uvijek ovisi od društva, a lokalni uspjesi – od vanjskih, često globalnih uvjeta.

Vidjeli smo da tu imamo važnog regionalnog saveznika – šiitski svijet, koji prije svega predstavljaju Iran i libanonski Hezbolah. To su naša braća po oružju i mi moramo na sve načine da produbljujemo tu savez. Važno je da podržimo šiite u Jemenu, Iraku, Bahreinu i samoj Saudijskoj Arabiji. Očigledno je da smisao rusko-šiitske strateške saveza ne shvaćamo samo mi i da će se zato proameričke snage kako u Rusiji, tako iu samom Iranu potruditi da učine sve što je moguće da bi unijele razdor između saveznika. To treba u korijenu sasjeći – barem u Rusiji, i konkretno, o tom pitanju u pregovorima sa šiitima sve precizirati, ništa ne ostavljati nedorečeno.

Dalje, neophodna nam je politička, bilo bi poželjno, vojna i ekonomska podrška zemalja koje ulaze u naznačeni multipolarni klub – BRIKS. Ovdje posebnu ulogu igra Kina koja radije ne izlazi na prvu liniju u konfrontaciji sa SAD, ali je spremna u tome podrži Moskvu i igra sporednu ulogu. Tim prije što Kina počinje aktivnije djelovati u vojno-strateškom području na Afričkom kontinentu i počinje tamo osnivati ​​prve vojne baze.

Mi nemamo šanse da europske zemlje učinimo našim potpunim saveznicima u Siriji; suviše je jak utjecaj SAD na njih. Ipak, Moskvi će ići na ruku svako distanciranje europskih država od Washingtona (prije svega, Francuske, Njemačke i Italije) i neslaganja u NATO. Ako u Europi i dalje bude jačao val desničarsko-konzervativnih partija i pokreta, koje su generalno lojalne prema Rusiji, to će značajno učvrstiti naše pozicije u samoj Siriji. Ruska propaganda u Europi u okolnostima ratnog vremena dobiva posebno značenje.

Budući da se mi u Siriji sukobljavamo s onim silama koje otvoreno podupiru Saudijska Arabija i Katar i utoliko prije što je Katar imao udjela u obaranju zrakoplova s ​​ruskim turistima nad Sinaja, potrebno je obratiti posebnu pozornost na maksimalnu destabilizaciju takvih ražima.

Pod određenim okolnostima ne treba isključiti nanošenje izravnih udara po Kataru i vojnu podršku Hutima u Jemenu, kao i šiitima Bahreina. Strateški odlučujući mogao bi biti poziv ruskim trupama od strane vlada Iraka i Libanona: to će omogućiti da se u punoj mjeri razvije rat protiv glavnih baza islamskih terorista iz Islamske države i prekinu njihove infrastrukturne veze s Turskom i zemljama Zaljeva.

Generalno, Rusija je već u ratu na Bliskom Istoku, zato to treba priznati kao svršen čin i hitno reanimirati čitav arsenal postojećih sredstava – prvenstveno intelektualnih i sredstava suvremene komunikacije, koja imaju za cilj da na razne načine promoviraju ruske interese u toj regiji – u oblasti informiranja, ekonomije, ideologije itd.

Posljednji argument u ovom ratu biće prisutnost našeg nuklearnog oružja koje, hvala Bogu, nisu stigli uništiti liberalni reformatori tijekom devedesetih. Njegov smisao je u tome da se nikada ne primijeni. Ali, to znači da to nameće čvrsta ograničenja i našem glavnom protivniku Sjedinjenim Državama Amerike. Pod strahom potpunog uništenja SAD će biti obvezne da protiv nas igraju po određenim pravilima.

Front № 7. Amerikanci protiv Federalne vlade

Osim toga, u odnosu na SAD treba otvoriti Front № 7. Radi se o tome da u samoj SAD postoji mnoštvo nezadovoljnih vladavinom vrhuške koja propagira globalistički ideologiju, uvlači SAD u krvave ratove i razara tradicionalni europski kršćanski identitet.

Nova Amerika, u kojoj nije ostalo ništa baš američko i koja služi interese svjetske financijske oligarhije koja nema ni kulturu ni identitet, uništava Staru Ameriku.

Stoga je podrška američkog tradicionalizma i konzervativizma i američkog identiteta – važan zadatak Rusije. Naš saveznik u SAD je američki narod.

Sem toga, nakupilo se mnogo proturječnosti u socijalnoj sferi i međuetničkim odnosima. Značajan dio američkog društva ne prihvaća potpuno moralno izrođavanja. Federalna vlada koristi svaki zgodan povod da počne proces ukidanja drugog amandmana na Ustav koji Amerikancima dozvoljava da nose oružje.

Konstantan proporcionalan porast latino-stanovništva, pretežno katoličkog, unosi u američko društvo novi identitet koji uopće nije neprijateljski prema Rusiji. Rusija treba aktivno uključiti u borbu za utjecajno američko društvo, da intenzivno objašnjava duhovnu poziciju Rusije u ovom ratu, da pokaže da Rusi i Amerikanci imaju zajedničkog neprijatelja – to je manijakalna sotonistička elita koja je uzurpirala vlast i koja vodi u neminovnu katastrofu čitavo čovječanstvo , uključujući i same Amerikance.

Plodovi dijela te elite očiti su – čitav Bliski Istok već je zaliven krvlju i više ne uspijeva uspostaviti bilo kakav poredak. Globalistička vrhuška (CFR, neokonzervativci, predstavnici svjetske financijske oligarhije, Wall Street) svuda nameću kaos, rasulo, smrt i bol. Uništenje tog malignog tumora čovječanstva stvar je svih nas uključujući same Amerikance koji su ne samo njegov instrument, nego i žrtva.

Gdje je Grad?

Pobijediti u ovoj igri, uopće neće biti lako. Zato što je ime ove igre Veliki Rat. Ali, bez obzira na to, kad je Veliki Rat došao, on se može izbjeći samo po cijenu ropstva i otvorenog priznavanja vlastitog neuspjeha. Tako nešto u ruskoj povijesti nikada nije bilo. Koliko god da nam je bilo teško svaki put smo savladali teškoće.

Ne radi se samo o geopolitičkoj konfrontaciji, o preraspoedeli sfera utjecaja ili o osiguravanju nacionalnih interesa. Radi se o nečem mnogo dubljem i važnijem.

Svaka religija ima poglavlje posvećeno kraju vremena i finalnoj borbi. Kršćani, a također Židovi i muslimani, povezuju događaje tog ciklusa upravo s Velikim Ratom. Pri tom je uvijek, u sve tri ove religije mjesto tog Velikog Rata – Bliski Istok, polje Armagedon, a dalje, susjedne teritorije. Za muslimane je Damask – džamija Omajada – mjesto na kojem će se desiti Drugi Kristov Dolazak.

Stoga rat u Siriji ima očigledan eshatološki smisao.

Zato što je Sirija – dio Svete Zemlje na koju je stupala noga Spasitelja. Eskalacija nasilja na granicama, u zonama kritičnim za samo postojanje Države Izraela, također mora imati eshatološko značenje i za Judeje koji očekuju skori dolazak Mešijaha.

Američki protestanti-dispenzacionalisti vide scenarij Posljednje Bitke kao invaziju armije sjeverne zemlje Goga (identificiraju je kao Rusiju) na Svetu Zemlju. Na kraju, Atonski redovnici i grčki Sveci – kao što je Kozma Etolski ili starac Pajsije Svetogorski- više puta su predskazivali oslobađanje Konstantinopola od strane ruske vojske i raspad Turske. Na primjer, Sveti Arsenije Kapadokijski govorio je vjernicima u Farasidi da će izgubiti svoju domovinu, ali će je ubrzo opet steći: “Bit će još jedna tuđinska vojska. Ona neće znati grčki, ali će vjerovati u Krista. Oni će također pitati: gdje je Grad? “

To se nesumnjivo razumijevali kao ukazivanje na rusku vojsku koja prilazi Konstantinopolu. U jednoj besedi starac Paisije je govorio:

- Upamti, Turska će se raspasti. Biće rat koji će se odvijati u dva dijela. Mi ćemo biti pobjednici zato što smo pravoslavci.

- Starče, da li ćemo imati gubitke u ratu?

- E, najviše, jedno – dva otoka uzeće, a nama će dati i Konstantinopol. Vidjet ćete, vidjet ćete! “

Ne tako davno, prije godinu-dvije, sva ova predskazivanja izazvala bi samo smeteno slijeganje ramenima – bajke. Ali … danas: velika krv se lije na čitavom Bliskom Istoku: oko Damaska ​​se vode borbe; Rusi ne samo da prisustvuju, nego se bore na Svetoj Zemlji; konflikt s Turskom plamti i ne može se isključiti da neće dovesti do pravog rata.

Sa stanovišta eshatologije, dolazi vrijeme za vraćanje naših svetinja – Svete Zemlje, Konstantinopola, Kijeva. Tvrdnja da ne živimo u “Zadnjim Vremenima”, danas izgleda antinaučno. Kao što je govorio starac Pajsije – “Vidjet ćete, vidjet ćete!” I vidjet ćemo.

Dakle, gdje je Grad?
 
(fakti.org/uredio:nsp)