Europska unija je pred žalosnim izborom – umrijeti ili ući u savez sa Rusijom

KLJUČEVI EUROPE SU – KAO I VIŠE PUTA U POVIJESTI – U BERLINU I PARIZU

U davna vremena, koja se obično zovu “burnim devedesetim”, ekipa Borisa Jeljcina napravila je nekoliko pokušaja da Rusiju integrira u strukture Zapada (Europsku uniju i NATO).

Pod različitim izgovorima, Moskva je bila odbijena. Zapadni političari i diplomati su nezvanično, ali ne praveći od toga nikakvu tajnu, objašnjavali da je “Rusija isuviše velika za zapadne strukture”.

Washington i Bruxelles su se plašili da bi Rusija – kad se jednom nađe u EU i NATO, čije se odluke donose konsezusom – mogla blokirati neke inicijative Zapada. Sve u svemu, da bi tako mogla dovesti u pitanje liderstvo Sjedinjenih Država.

Po mom mišljenju, ta strahovanja nisu bila ni na čemu utemeljena, a ljudi koji su ih iznosili bili su glupi. Posljedice nepuštanja Rusije u zapadne strukture pokazale su se pogubnim za sam Zapad.

Dobro je da su odbili Rusiju

U suštini, sam proces prijama u članstvo Europske unije i NATO prati takva količina uvjeta i zahtijevanje ispunjavanja takve količine proizvoljno određenih kriterija, plus pristupanje stotinama već postojećih pravila i poslovnika – da bi i samim otpočinjanjem pregovora (s EU i NATO) Moskva pretrpjela ozbiljne vanjskopolitičke, unutarnjopolitičke i ekonomske gubitke, a također bi i podrila vlastitu sigurnost.

Prihvaćanje tih standarda bilo bi takav udarac za ekonomiju Rusije u cjelini i njen obrambeno-industrijski kompleks posebno – da ni raspolaganje nuklearnim arsenalom (ako bismo ga mi uopće kontrolirali) ne bi spasilo zemlju od statusa polukolonije. Statusa koji bi bio sasvim usporediv s bugarskim, rumunjskim ili statusom koji imaju tri baltičke državice.

Glas Rusije u NATO ili EU imao bi istu težinu kao, recimo, glas Estonije, a državice koje su se rasporedile između Baltičkog i Crnog mora (a već sada u američkom interesu blokiraju rusko-njemačke veze) zajedno bi u glasovima imale znatnu prevagu nad Moskvom.

Uostalom, Rusija bi (kao članica EU) morala primijeniti i Treći energetski paket i mnoge druge gluposti bi morala izvršiti zajedno sa zapadnim “prijateljima i partnerima”, kompromitirajući samu sebe i vlastitim rukama uništavajući svoje potencijalne saveznike.

Sve u svemu, u tom slučaju ne bi bilo ni Euroazijskog ekonomskog saveza, ni ŠOS-a, a Rusija bi bila jedan od desetaka europskih vazala SAD koji bi bili ravnopravni u svojoj obespravljenosti.

Ali, na našu sreću, Zapad je propustio ovakvu mogućnost da besplatno dobije (Rusija je čak bila spremna i da za to doplati) ono što tijekom posljednjih 15 godina pokušava krvlju i naprezanjem svih svojih sila, čak je to naprezanje prešlo krajnje granice.

Novoeuropske zemlje – glavno breme EU

Ako Sjedinjene Države još i imaju neku iluziju moguće pobjede, Europska unija već najmanje dvije godine shvaća da se pretvorila iz jednog od lovaca, koji je planirao dijeliti plijen, u žrtvu, odnosno plijen koji će biti podijeljen.

Ispostavilo se već da za EU teret nije Rusija, koja bi tobože mogla podrivati ​​”europsko i transatlantsko jedinstvo”, već “nova” (Istočna) Europa državica koje su s radošću naprimali u Europsku uniju počevši od 2004. godine.

Upravo istočnim granicama Njemačke, Austrije i Italije prolazi vododjelnica, linija koja Europu dijeli na “staru”, još uvijek spremnu (mada i ne bez problema) da mijenja prijatelje i štiti interese, i na “novu” koja se kreće u ideološkom i vojno- političkom karavanu SAD i galami o nekim posebnim “demokratskim” vrijednostima (u većini “novoeuropskih” zemalja te vrijednosti je nemoguće i danju sa svijećom pronaći).

U “novoeuropskim” zemljama mogu se naći adekvatni političari poput predsjednika Češke Vaclava Klausa i Miloša Zemana, bivšeg premijera Slovačke Vladimira Mečijara ili aktualnog premijera Mađarske Viktora Orbana, ali tamo nema adekvatne politike.

“Euroatlantske” snage – uz podršku SAD – polako guraju svoju liniju, videći misiju svojih zemalja u tome da postanu sastavni dio “sanitarnog kordona” između Rusije i “stare Europe”.

U principu, takav pristup “novoeoropejaca” ne iznenađuje. Ni u momentu ulaska u EU, ni sada, ni jedna od tih država (s izuzetkom Češke, možda) nije zadovoljavala ni minimalne zahtjeve EU. One su postale dio sheme unutareuropske kolonizacije u okvirima koje je “stara Europa” oslobađala “novoeuropejce” od njihovih ekonomija, ostavljajući im sfere usluga i turizma, a preuzimajući njihova tržišta. Pritom se kupovna moć stanovništva osiguravala kreditima koje su davali “stara Europa” i MMF.

Rezultat je: “novoeuropejci” posuđuju novac od “stare Europe” da bi njime plaćali njenu robu i pritom se dalje zaduživali.

U ovakvom sustavu, “nova Europa” mogla je računati makar na privid političke ravnopravnosti sa “starom” samo oslanjajući se na podršku SAD. Upravo zato su “novoeuropejci”, po pravilu, proameričkije orijentirani nego State Department, Kongres SAD i CIA zajedno.

Koji dio Europe je bliže Rusiji?

Jasno je da Rusija sa ovakvom “novom Europom” nije i ne može biti u suglasnosti. Te zemlje žive od milostinje (koja se politički korektno naziva kreditima), a samim tim nema vlastite ekonomske interese. Milostinja im je zajamčena sve dok budu pokorno slijedile vanjsku politiku SAD. Samim tim, nemoguća je njihova politička samostalnost.

Sa “starom Europom” stvari su složenije. Dugo vremena ona je također bila zadovoljna američkom dominacijom.

Odustajanje od vlastite vanjske politike nije ih opterećivalo, a osiguravalo im je američki-vojno politički kišobran. Pritom su Sjedinjene Države – kao tigar s šakalima – redovito s Europejcima dijelile plijen i čak su Istočnu Europu dale u kolonijalno ropstvo “staroeuropejcima” u zamjenu za vlastitu vojno-političku dominaciju.

Međutim, počevši od krize iz 2008. godine – SAD su vidljivo, a u suštini je sve počelo znatno ranije, počele slabiti i na kraju naprosto više nisu u stanju same podnositi opterećujuće izdatke globalne dominacije.

U početku su pokušavale natjerati Europu da naglo poveća vojne proračune (pritom su naišle na protivljenje upravo “staroeuropejaca”). Zatim su Amerikanci pokušali da prenesu na EU težinu osiguravanja vojne nazočnosti u pojedinim regijama planete. Brzo se ispostavilo da su europske vojske formirane pod pretpostavkom da će samo potpomagati djelovanje vojske SAD i da ništa ne mogu učiniti samostalno (čak ni da podržavaju okupcijski režim u Afganistanu).

Konačno je uslijedilo prenaprezanje SAD u konfrontaciji s Rusijom i Kinom i nizom manjih oponenata. Pokazalo se da u toj konfrontaciji SAD neće izdržati bez pljačkanja “stare Europe”, što se i događa po istoj onoj shemi po kojoj je “stara Europa” pljačkala “novu”.

U nekim drugim vremenima, Europska unija bi naprosto prešla pod ruski vojno-politički kišobran i na tome bi se završila povijest američke hegemonije. Ali, Amerikanci svih posljednjih godina imaju tri učinkovite poluge za blokiranje europske samostalnosti.

Prva su poslušne istočnoeuropske državice. Druga: orijentirana na Washingtonsko-briselsku eurobirokraciju čije djelovanje objektivno proturječi nacionalnim interesima država članica EU, a potpuno odgovara interesima SAD. Treća: plejada nacionalnih europskih političara odgajanih tijekom proteklih 25 godina u duhu euro-atlantske solidarnosti koji bez pogovora prihvaćaju koncepciju američkog liderstva, a još su svi na udici kompromitirajućih materijala.

Zbog svega ovoga Rusija ne može doprijeti do europske elite s prijedlozima koji odgovaraju strateškim interesima i Rusije i EU. Europa je išla u susret tim prijedlozima samo do momenta dok SAD nisu zatezale povodac.

Međutim, posljednjih godina, osobito od početka sirijske i ukrajinske krize, autoritet SAD je bio nekoliko puta ozbiljno potkopan, a koncept njihovog samostalnog dominiranja razorila je Rusija spokojnim vraćanjem Krima, unatoč histeriji Washingtona, i ništa manje spokojnim poduzimanjem na Bliskom Istoku onoga što sama smatra potrebnim.

Razvlačenje ukrajinske i sirijske krize (fijasko zapadnog blickriga) nije samo lišio Europu trofeja kojima je računala da će pokriti svoje izdatke, nego ju je dovelo i na samu ivicu katastrofe (razaraju je sankcije uvedene Rusiji, kao i ruske kontrasankcije, problemi s ukrajinskom rutom za transport energenata, rijeke izbjeglica s Bliskog Istoka u kojima je podosta terorista). A tu su još i vidljivi planovi Washingtona da Europu liši dostupa i bliskoistočnim i ruskim energentima i da je natjera da naftu i plin tri puta skuplje kupuje od SAD.

Osovina Pariz-Berlin-Moskva

Sve u svemu, Europska unija se našla pred žalosnim izborom – umrijeti ili ući u savez sa Rusijom.

“Nova Europa” (s izuzetkom Mađarske koja se još bori) već je predvidljivo izabrala smrt pod patronatom SAD.

“Stara” – na razini svojih elita – spremna je da krene za “novom”. Ali, ispostavlja se da se konsezusu proameričkih elita suprotstavlja pokret narodnih masa koji se širi.

U Francuskoj i Njemačkoj, Grčkoj i Italiji sve veću potporu birača počeli su dobivati ​​lideri koji su vidljivo antiamerički raspoloženi i otvoreno predlažu orijentaciju na Rusiju kao alternativu “euroatlantskoj solidarnosti”.

Posljedica je: podjela Europske unije na tri dijela. Na franko-njemačku jezgru uz koje su Italija i Grčka, a teže mu i Mađarska i Španjolska koja još važe. Taj segment je spreman za suradnju s Rusijom, ali zasad ne vidi mogućnost da izmijeni politiku bez raspada EU.

Istočnoeuropska periferija državica, a također Skandinavija i Benelux – orijentirani su na SAD i spremni umrijeti, ne odustajući od “euroatlantske solidarnosti”.

I Velika Britanija, a također Danska, koje su, sudeći po svemu, već izgubile nadu da se Europska unija (koja god koncepcija pobijedila) može sačuvati – i meko pripremaju pozicije za svoje istupanje iz strukture koja se rastura.

Kao što se vidi, samo je franko-njemačko jezgra, sa zemljama koje se na njega orijentiraju, od interesa za rusku europsku politiku.

Ne smije se gubiti iz vida da je očuvanje jedinstva Europske unije nemoguće, odnosno – da je njegovo očuvanje moguće samo pod američkim protektoratom i samo na rusofobnim principima.

Formiranje osovine Pariz-Berlin-Moskva (uz uzmanja u obzir država koje su spremne da se priključe takvom savezu) automatski riješilo problem spominjanih državica.

Istočnu Europu ne bi imao tko uzdržavati (SAD nikada nisu planirale preuzeti tu počasnu misiju), a to znači da bi one (milom ili ne baš sasvim) ušle u sferu utjecaja novog bloka.

Ovo znači – kao što je više puta bivalo u našoj povijesti – da su ključevi Europe, a sa njima i ključevi obustavljanja globalnog konflikta, u Berlinu i Parizu.

Razlika je samo u tome što smo mi po te ključeve dolazili s kopnenim vojskama, a sada ih treba dobiti političkim i diplomatskim sredstvima.
 
(fakti.org/uredio:nsp)