Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » KLIMA » KONFERENCIJA O KLIMI: Kolosalni geofizički eksperiment

KONFERENCIJA O KLIMI: Kolosalni geofizički eksperiment

obama-polarni-medvjediParišku konferenciju o klimi na kojoj 28 milijardera pokušava razviti nove ideje i tehnologije (za što treba barem deset godina) protiv globalnog onečišćenja i zatopljenaja oborio je već sam Obama, izjavom da je “teško natjerati 200 nacija da se o nečemu dogovore” čime je potvrdio da će trgovina i industrija, odnosno, profit uvijek biti važni

Krvavi dolari – nedvojbeno su ključ čitanja današnje civilizacije koju u svojim bestsellerima analizira kanadska spisteljica Naomi Klein.

Usprkos tomu, na pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama Bill Gates uskliknuo je: „Ako upali bit će čarolija!“. Iako plemenita, beskrajno je naivna ideja jednog od 28 svjetskih milijardera uvjerenih da novim tehnologijama mogu zaustaviti globalno onečišćenje i zagrijavanje Zemlje nakon dva stoljeća onečišćavanja.

Ne samo zato što za razvoj novih tehnologija, poput hipotetske ideje Billa Gatesa o „umjetnoj fotosintezi u kojoj se sunčeva svjetlost koristi za proizvodnju ugljikovodika“, treba proći barem desetljeće, već i zato što je globalno zagrijavanje odavno prešlo kritične granice. Naravno da treba mijenjati svijet, ali što reći kada sam američki predsjednik ne vjeruje čak ni u mogućnost dogovora, izjavivši stranom tisku da je “teško natjerati 200 nacija da se o nečemu dogovore”, čime je u biti potvrdio da će trgovina i industrija uvijek biti važniji od klimatskih promjena, ma koliko urgana poharalo SAD.

Uostalom, u svojoj knjizi o klimatskom uništenju (“Ovo mijenja sve”) Naomi Klein, koju predstavljamo u nastavcima, vrlo konkretno istražuje smrtonosne veze čovjeka i onečišćavanja prirode fatalne po čovječanstvo.

To više nije samo neoliberalistički udar korporacija na ekonomiju, slamanje malih nacija i kultura, već doista apokaliptični udar nuklearne snage klimatskog uništavanja same Zemlje, koja od vremena industrijalizacije nije prestala biti crpljena, onečišćavana i uništavana.

Čudne prirodne katastrofe, poplave, tsunamiji, učinak staklenika i globalnog zagrijavanja koji potvrđuje dio znanstvene zajednice, dio negira, doista postavlja osnovno pitanje opstanka vrsta. Ako je Američka trgovinska komora u svom pokušaju da Agenciji za zaštitu okoliša oduzme pravo regulacije emisije ugljika, iznijevši ideju da se u „slučaju globalnog zagrijavanja populacija može prilagoditi klimi pomoću bihevioralnih, psiholoških i tehnoloških adaptacija“, tada doista možemo zaključiti „da su upravo klimatske promjene dovele u kušnju, kao malo što, naš klimatski značaj“.

Bogate nacije i nekadašnje imperijalne velesile nikada nisu ni prestale crpiti afrički kontinent u kojemu će, nagovješćuje autorica, obradiva zemlja i dalje biti otimana kako bi se na njoj proizvodili hrana i gorivo za bogate nacije i tako „rasplamsati novu fazu neokolonijalne otimačine na grbači najpoharanijih mjesta na svijetu, što novinar Christian Parenti sjajno dokumentira u knjizi Tropic of Chaos“.

Klimom uzrokovani gubitci

Kao što je već pisala i u „Doktrini šoka“ (video na kraju članka), kad toplinski udari i divlje oluje satru malena imanja i ribarska sela zemlju će predati u ruke velikim tvrtkama za izgradnju golemih luka, luksuznih odmarališta i industrijskih farmi.

Nekoć samodostatni ruralni stanovnici izgubit će svoju zemlju te će ih poticati na preseljenje u sve napučenija urbana geta. Suša i geta i dalje će se koristiti kao izlika za poturanje genski modificiranog sjemenja i tjeranja farmera u sve veći dug. Posebno je jezivo proročanstvo: „U bogatijim nacijama svoje velike gradove štitit ćemo skupim morskim zidovima i olujnim preprekama, a golema obalna područja naseljena sirotinjom i starosjediocima divljanju oluja i podizanju razine mora“.

Među „mjerama“ koje će poduzimati velesile, svakako zanimljivo u kontekstu današnjeg stanja u svijetu zvuči i izjava kako će pojedine vlade u ime „nacionalne sigurnosti“ intervenirati u drugim državama zbog vode, nafte i obradive zemlje. Neke multikorporacije ipak su se trgle, svjesne posljedica, pa su Starbucks i Chipotle upozorili da ekstremne vremenske pojave mogu utjecati na „dostupnost njihovih temeljnih sirovina“. Bilo je tu i drugih ljudi. U lipnju 2014. bivši njujorški gradonačelnik Michael Bloomberg, bivši američki ministar financija Henry Paulson i ekološki filantrop Steyer upozorili su kako će klimatske promjene američko gospodarstvo godišnje stajati milijarde dolara samo zbog posljedica razine porasta mora, te da „korporacijski svijet mora ozbiljno računati na takve, klimom uzrokovane gubitke“.

Ekonomski bogate zemlje, smještene na višim širinama, mogle bi doživjeti i izvjestan ekonomski procvat, proriče Klein. Nakon superoluje Sandy graditelji luksuznih naselja već su prodavali svoje privatne i od katastrofa zaštićene infrastrukture, uključujući apartmane s podmorničkim brtvama na Manhattanu. Stephen Kliegerman, izvršni direktor marketinga tvrtke Halstead Property izjavio je New York Timesu da će „kupci biti presretni da mogu platiti relativna jamstva da u slučaju prirodne katastrofe neće doživjeti neke veće neugodnosti“.

Zloglasna američka banka Goldman Sachs, koju je fascinantno prikazao Michael Moore kao jednu od najzaslužnijih banaka koje su izazvale umjetnu ekonomsku krizu 2008. koja je u temeljima promijenila svijet i patentirali kreditno uništavanje ljudi diljem svijeta na razne nove načine (vrlo osjetne i u Hrvatskoj), tijekom oluje Sandy uvela je pomoćne generatore koji joj uopće nisu trebali, spominje Klein.

Osiguravateljske tvrtke u SAD-u već su počele svojim najvažnijim klijentima slati i privatne vatrogasne ekipe kada njihovim posjedima zaprijete požari. Istodobno „rasturivači države“ poput Heartlanda uništavaju i javni sektor, podsjeća spisateljica. U svakom slučaju, bivši direktor CIA-e James Woolsley bio je u pravu kada je 2007. napisao da će na „mnogo toplijem svijetu altruizam i velikodušnost vjerojatno otupjeti“.

„Kumulativni problem“

Medijski, pak, komentatori govore o „zamoru suosjećanja“, kao da sućut ima granica…A upravo je to dokazala organizacija Americans for Prosperity pokrenuvši kampanju sprječavanja dotoka državne pomoći područjima pogođenima uraganom Sandy. Koliko su klimatske promjene ozbiljna prijetnja potvrdio je i Kevin Anderson, zamjenik direktora Tyndallova centra za istraživanje klimatskih promjena, izjavom da se smanjenje od 2 Celzijeva stupnja možda moglo postići 1992., za vrijeme održavanja Zemaljskog summita, ali su sada klimatske promjene postale kumulativan problem. Ljudi koji žive u postindustrijskim državama suočavaju se s potpuno drukčijim budućnošću nakon dva desetljeća divljačkog onečišćavanja atmosfere.

Ljudska psiha na žalost je ta koja pridonosi nerazumijevanju. Ili kako je 2009. ustvrdio psiholog Tim Kasser s Koledža Knox u Illinoisu, ljudi su uglavnom „nehajni“ prema promjenama: „Što veći prioritet ljudi pridaju vrednotama poput postignuća, novca, moći, statusa i imidža, to su negativniji njihovi stavovi prema okolišu, te je manja vjerojatnost da će se uključiti u pozitivne ekološke trendove i vjerojatno će nepromišljeno iskorištavati prirodne resurse“.

Pravi razlozi zašto se ljudi ne uspijevaju pomaknuti s mrtve točke jest što potrebni potezi izravno u pitanje dovode vladajuću ekonomsku paradigmu, te izumiranje najbogatije i najmoćnije industrije otkako je svijeta i vijeka – industrije nafte i plina koja, upozorava Klein, ne smije nikako preživjeti u svom sadašnjem obliku ako se želi izbjeći masovno izumiranje. Posebno je zanimljiv fenomen, navodi Kleyin, kako se države koje se na klimatskim summitima UN-a gnjevno optužuju kako ne čine dovoljno za „smanjenje emisija“, međusobno optužuju kada neka od njih i pokuša nešto učiniti za Zemlju. Tako je SAD doveo u pitanje jedan od kineskih programa subvencioniranja energije iz vjetra, tvrdeći da sadržava podršku lokalnoj industriji, dok je Kina 2012. uložila žalbu na razne programe obnovljive energije u Europskoj uniji.

U procjepu paradoksa

Ali postoji velik problem kada i zažive programi obnovljive energije, kao u Danskoj u kojoj četrdeset posto električne struje potječe iz obnovljivih izvora energije, koji su doneseni, što je važan podatak, još u osamdesetim godinama, prije rođenja ere slobodne trgovine, kada se nitko nije mogao protiviti obilnim subvencijama danske vlade koje je davala za vjetroelektrane pod nadzorom lokalnih zajednica.

Kako ističe Scott Sinclair iz Kanadskog programa za političke alternative, „mnogi programi kojima je Danska pokrenula svoju industriju obnovljive energije kosili bi se s … međunarodnim trgovinskim i investicijskim sporazumima“, s obzirom na to da „favoriziranje lokalnih kooperanata znači sukob s nediskriminacijskim pravilima, koja propisuju da se strane tvrtke ne smije dovoditi u nepovoljniji položaj od domaćih proizvođača“.

Ali to nije ono najgore, tvrdi Klein. Na kocki nije samo životno važna potpora životno obnovljivoj energiji. Svaki pokušaj vlade da regulira prodaju ili ekstrakciju naročito prljavih vrsta fosilnih goriva također je osjetljiv na te trgovinske propise. Štoviše, dokument koji je „procurio“ tijekom bilateralnih trgovinskih pregovora u srpnju otkriva da Europa traži „pravno obvezujući sporazum“ koji bi joj zajamčio mogućnost uvoza plina i nafte iz Sjeverne Dakote.

Problem je što su takvi trgovinski sporazumi multinacionalnim kompanijama mogu dati moć „da preobrate povijesne i temeljne pobjede na području borbe protiv iznimno upitnih tehnologija ekstrakcije, poput frakcije prirodnog plina što pokazuje slučaj iz Kanade”.

U nekim od tih slučajeva vlade na trgovačkom sudu mogu uspješno braniti svoje programe smanjenja emisija, ali u prevelikom broju onih drugih sa sigurnošću se „može računati na njihovo povlačenje s obzirom na to da ne žele ostaviti dojam da se protive slobodnoj trgovini“. A dopustiti tom „mutnom trgovinskom pravu, uobličenom daleko od očiju javnosti, toliku moć nad životno važnim pitanjem ljudske budućnosti poseban je oblik bezumlja“ – tumači autorica.

Rođenje pokreta protiv klimatskih promjena

Usprkos tomu što je globalno zagrijavanje dugo bilo poznato u znanstvenim i političkim krugovima, temeljni uvidi potječu s početka druge polovice 19. stoljeća, dok su prva znanstvena otkrića da spaljivanje ugljika moguće zagrijava planet došla potkraj pedesetih godina. Točno sredinom šezdesetih ta ideja je bila toliko prihvaćena u stručnim krugovima da je američkom predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu Odbor za znanost uručio pismo s upozorenjem: “Diljem industrijalizirane civilizacije Čovjek nesvjesno provodi kolosalni geofizički eksperiment… klimatske promjene koje će možda nastati povećanjem CO2 mogu djelovati razorno…”.

No tek nakon što je James Hansen, onodobni direktor NASA-ina Goddardova instituta za svemirska istraživanja, svjedočio pred prepunom dvoranom 1988. globalno zagrijavanje postaje temom televizijskih emisija i političkih govora.
 

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Chomsky: Islamska država ne može biti poražena vojnom silom
STRAVA: Liječnik koji je DOKAZIVAO DA CJEPIVO UZROKUJE AUTIZAM pronađen kako pluta u rijeci

Filed under: KLIMA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama