CIA se više bavi državnim prevratima i likvidacijama nego špijunažom

ZA AMERIKANCE JE GLOBALNA DOMINACIJA VEĆ DESETLJEĆIMA – IMPERATIV DRŽAVNOG TEČAJA

Tijekom posljednjih desetljeća, čelnici SAD više puta su proklamirali globalnu dominaciju kao imperativ svog vanjskopolitičkog kursa.

Cilj održavanja svjetskog liderstva, na koje se u SAD gleda kao na dobrobit za druge zemlje, jasno je utvrđen u državnim dokumentima, posebno u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD iz veljače 2015. godine.

U preambuli tog dokumenta ukazano je da “pitanje nije u tome da li Amerika treba biti vodeća, nego u tome – kako da budemo vodeći”.

Težnja za svjetskom hegemonijom umnogome proizlazi iz mentalnog sklopa američkog establišmenta, preciznije, iz predstave svojstvene njegovom većem dijelu o vlastitom mesijanizma i “američkoj izuzeznosti”, kako je o tome pisao krajem XX. stoljeća jedan od omraženih vanjskopolitičkih ideologa SAD Zbigniew Brzezinski.

“Ja svom dušom vjerujem u američku izuzetnost” – izjavio je i predsjednik SAD Barak Obama u svibnju 2014., u govoru o osnovama vanjske politike SAD pred pitomcima Vojne akademije u West-Pointu, dodajući da Sjedinjene Države smatra “jedinom nezamjenjivom nacijom”.

Uvjerenost u jedinstvenost svoje civilizacijske uloge dovela je do toga da je u vanjskopolitičkoj praksi Washingtona uplitanje u unutarnje stvari drugih država de facto priznato kao dozvoljeno, a u mnogim slučajevima i kao nužan uvjet na putu ka globalnom liderstvu.

Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, u okviru konfrontacije sa sovjetskim utjecajem, Sjedinjene Države počele su zamašno da se miješaju u izgradnju cijelih država i u društveno-politički život drugih zemalja: Kine, Italije, Grčke, Koreje, a 1953. – i naftonosnog Irana, gdje je po mišljenju poznatog američkog istraživača CIA-e, Tim Weinera, Centralna obavještajna služba u suradnji s Velikom Britanijom uspješno realizirala državni prevrat, prvi u povijesti te američke obavještajne službe.

Mada, ako ćemo precizno, Bijela kuća je na tom poprištu i ranije isprobavala snagu, na primjer, iskrcavanjem nekoliko tisuća vojnika na Sjeveru i Dalekom Istoku Rusije u vrijeme Građanskog rata koji je zahvatio Rusiju nakon revolucije 1917. godine.

Prema ocjenama vašingtonskog povjesničara William Bluma, tijekom godina Hladnog rata, Sjedinjene Države ukupno su izvele više od pedeset krupnih javnih i tajnih intervencija u kojima je njihova uloga više ili manje poznata.

U te intervencije on je ubrojao operacije promjena vlada, suzbijanja narodno-patriotskih pokreta koji su se borili protiv diktatorskih režima-saveznika Bijele kuće, kao i bombardiranje nepodobnih zemalja. Po svoj prilici, popis je nepotpun i stalno se dopunjava u mjeri u kojoj se čine dostupnim vladine arhive SAD.

Nakon raspada socijalističkog bloka i unatoč iluzijama o “kraju povijesti”, koje su se pojavile u zapadnoj politikologiji, kao i sveopćem trijumfu liberalne demokracije, Sjedinjene Države nisu odustale od nasilja kao metode za učvršćivanje svojih interesa na međunarodnoj sceni. U novije vrijeme one su imale odlučujući doprinos u raspadu Jugoslavije, okupirale Afganistan (2001.) i Irak (2003.), razorile državnost Libije (2011.) i realizirale niz drugih manje javnih uplitanja diljem zemaljske kugle.

Uz podršku SAD-a, na postsovjetskom prostoru prošao je val takozvanih “obojenih revolucija”: “revolucija ruža” u Gruziji (2003.), “narančasta revolucija” (2004.) i “Euromajdan” (2014.) u Ukrajini, a također prvi uspješan prevrat u Centralnoj Aziji – takozvana “revolucija tulipana” u Kirgistanu 2005.

Imajući u osnovi ideološke motive, američka vlada u svom djelovanju ipak, slijedi i potpuno pragmatične ciljeve. Oni joj omogućuju da ključne regije svijeta “zasiti” marionetskim režimima i da u njima učvrsti utjecaj Washingtona, da granice vanjskopolitičkih suparnika SAD okruži žarištima napetosti koja usporavaju njihov normalan razvoj, proširiti prostor za djelatnost američkih biznis-imperija, kao i da u svoju korist prekrši strateški nuklearni paritet itd.

Budući da se nalaze odvojeno od Euroazije, američki stratezi u mnogim slučajevima, ili ne računaju, ili svjesno ignoriraju katastrofalne posljedice svojih intervencija u odnosu na udaljene zemlje, koje se iskazuju u rasprostiranju terorističke agresije, u porastu obujma proizvodnje narkotika, u valovima izbjeglica, pogoršanju etničkih konflikata i drugim bolnim procesima.

Takav stav prema međunarodnim odnosima bio je razlog da se u znanstvenoj teoriji politikologije pojavi “upravljanje kaosom”.

Kaos pred našim očima prelazi granice Bliskog Istoka i nadvija se nad uspješnom Europom.

Sam vanjskopolitički sustav SAD izgrađen je za prisilnu ekspanziju sa uvježbanim algoritmima nametanja svoje volje. Na primjer, kao što su više puta isticali stručnjaci koji su upoznati s načinom rada specijalnih službi, CIA se ne treba smatrati klasičnom obavještajnom službom.

Prikupljanje i analiza vanjskih povjerljivih informacija nalaze se na kraju popisa njezinih zadataka, a na prvom mjestu, kako potvrđuje direktor Ruskog instituta za strateške studije, ranije general pukovnik Vanjske obavještajne službe, Leonid Rešetnjikov, nalazi se – “uklanjanje, uključujući i fizičko, političkih aktivista i organiziranje prevrata”.

Zapravo, “organizirani politički rat”, kako se izrazio autor američke “politike obuzdavanja” i veleposlanik u SSSR-u, George Kenan, formuliran je kao prioritet agencija još prilikom njenog osnivanja i fiksiran u tada zatvorenim direktivama Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD.

U skladu s jednom od direktiva koja je prethodila zakonu o CIA-i, a datirana je s 18. lipnja 1948. pod brojem 10/2, SNB nalaže da “otvoreno inozemno djelovanje američke vlade trebaju pratiti tajne operacije koje su planirane i izvedene tako da sudjelovanje u njima američke vlade nije očigledno za neupućene osoba, a u slučaju otkrivanja, da američka vlada može odbiti bilo kakvu odgovornost za njih”.

U “tajne operacije” ubrojeni su propaganda, ekonomski rat, sabotaže, anti-sabotaže, diverzije i evakuacije, podrivačko djelovanje, pomoć ilegalnim pokretima i sl.

Pošto se nađu u orbiti vanjskopolitičkih interesa SAD zemlje svijeta su prisiljene na ovaj ili onaj način na sebi osjećati tu neugodnu specifičnost američke vanjskopolitičke doktrine, koja se često prikriva paravanom retorike o ljudskim pravima i demokraciji.

Neophodno je da se to pamti i u Rusiji da bi se adekvatno procjenjivalo s kim se mora imati posla.
 
(fakti.org/uredio:nsp)