Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » Što učiniti (s) korporacijama? Razbiti ih na komadiće!

Što učiniti (s) korporacijama? Razbiti ih na komadiće!

mainstream-mediji-kompaniujeMedijske korporacije koje ništa ne može prisiliti da odgovaraju javnosti valja razbiti

Brankica Petković je medijska analitičarka i koordinatorica Medijskog opservatorija jugoistočne Europe, u kojem sudjeluje sedam regionalnih organizacija civilnog društva. U sklopu Medijskog opservatorija jugoistočne Europe rađeno je više istraživanja o stanju medija i novinarstva u regiji, a prošle godine je objavljena i knjiga Značaj medijskog integriteta: Vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti. Petković je odrasla i obrazovala se u Osijeku, a devedesetih se preselila u Sloveniju, gdje i danas živi i radi. Od 2001. godine radi kao istraživačica i menadžerica projekata na Mirovnom inštitutu u Ljubljani, autorica je brojnih članaka i analiza o problematici medijskih sloboda, vlasništva, zakonodavstva i kredibiliteta medija.

Započnimo s jednim velikim pitanjem – što danas znači biti novinar/novinarka u regiji u kojoj živimo?

Reći ću vam što novinari misle da to znači. Iz medijskih istraživanja koja smo obavljali posljednjih pokazalo se da novinari sami sebe Reforma medijskog sustava ne može se voditi izolirano od reformi drugih sustava. Korumpirani medijski sustav je samo dio kompleksnih sustava kojima se država korumpira i otima građanima opisuju kao držače mikrofona, nekoga tko je degradiran na razinu posrednika informacija i nema više ni socijalni ni profesionalni status koji donosi ugled, sigurnost, utjecaj.

Materijalni status novinara izuzetno se pogoršao u odnosu na protekla razdoblja i bivšu državu – tada je biti novinar značilo pripadati srednjem sloju, a novinarstvo je bilo ugledna profesija. Danas novinari u regiji imaju plaće ispod prosjeka zemalja u kojima žive.

U državama regije, izuzev Hrvatske gdje je plaća nešto veća, novinarska plaća se kreće od 200 do 300 eura, plaće često kasne, a obično se radi na ugovore koji se (ne)produžuju svakih nekoliko mjeseci. Postoji i to uvjerenje da svatko može biti novinar, što dovodi do toga da izdavači ne moraju poštovati ni profesionalne ni socijalne standarde, jer je moguće vrlo brzo dobiti drugog novinara, drugog radnika – tržište je puno nezaposlenih. Biti novinar u našoj regiji trenutno znači biti smatran poniženim, neslobodnim akterom koji je instrument korumpirane medijske elite.

Postoje li iznimke, novinari koji uspijevaju unatoč sustavu, protiv sustava?

Vrlo je malo novinara koji uspijevaju izbjeći takvu degradaciju i takav položaj. Nekada je posrijedi snažan profesionalni ugled i integritet novinara pa onda i unutar korumpiranih medija uspijevaju izboriti mali prostor slobode, unikatnosti, posebnog položaja… Postoji i drugi slučaj, a taj su novinari koji žele izbjeći položaj potpune instrumentalizacije korumpirane medijske grupacije pa onda pobjegnu u svoje male medije. Obično su to mediji na internetu, kao što je vaš, ili zanimljivi hibridni modeli kao što su Novosti.

Valja naglasiti kako su sve to izboreni, a ne slučajni uspjesi – oni su rezultat borbe da se iziđe iz korumpiranog sustava. Sjećam se kako mi je Predrag Lucić u jednom razgovoru o medijskom integritetu rekao nešto važno – promjene će se desiti ako se stvori potreba za promjenama. To nikad neće biti unutar sustava, nego će biti protiv sustava.

Baš kao što je Feral bio protiv sustava. Novinari koji uspijevaju održati neki integritet, uspijevaju zato što izlaze iz glavnog toka novinarstva. Medijski sustav trenutno ne omogućava profesionalni dignitet, niti u etičkom smislu, niti u služenju javnosti i poštivanju radničkih prava.

Radili ste posljednjih godina na raznim istraživačkim projektima o medijima u regiji – o medijskom vlasništvu, zakonodavstvu pojednih zemalja, medijskom integritetu… Kakav bi bio presjek rezultata tih istraživanja – koji su glavni problemi koji muče novinarstvo i medije u regiji?

Stvar je kompleksna, ali se svede na vlasništvo i financiranje. Kao u svemu drugome – bitno je pratiti tok novca kako bi otkrili o čemu se zapravo radi. Jedan od problema je to kako smo izišli iz socijalizma s našim medijskim sustavima i kako smo se u toj medijskoj tranziciji snašli u novom kapitalističkom sistemu. U trenucima prijelaza u potpunosti se zanemarilo pitanje vlasništva.

Radila se privatizacija koja je generirala većinu problema, dolazili su strani investitori, dugo vremena se nije pazilo na koncentraciju vlasništva. U nekim slučajevima, kao u Hrvatskoj, strani vlasnici su birali medijsko vlasništvo bez odgovarajuće regulacije i tako se generiralo i danas se generira polje medijskog vlasništva u kojem se ono stječe, ili se njime trguje, ali ne zbog želje da se vlasnik bavi medijskom djelatnošću. To vlasnike medija u našoj regiji ne zanima.

Ne stječu, ne prodaju i ne upravljaju medijima zato što se žele baviti medijskom djelatnošću i što imaju poštovanje prema novinarstvu kao djelatnosti koja treba služiti javnosti. Vlasništvo se stječe kao poluga utjecaja na političke tokove i tokove novca.

Kad govorim o utjecaju na političke tokove, ne mislim na ideologiju, to je iluzija. Medijskim vlasnicima nisu bitni lijevi i desni, njima je bitan utjecaj na tokove novca preko utjecaja na političke aktere. Tako nešto što bi trebalo biti tržište, sloboda i konkurencija, u stvari parazitira na tokovima državnog novca. To se radi i preko poreznog sustava, posebnih poreznih stopa, do dugovanja i neplaćanja doprinosa. Političke grupacije koje medijski vlasnici imaju u svom lancu utjecaja to toleriraju.

Državni novac na taj način završava u privatnim džepovima velikih medijskih vlasnika. To je zanimljiv fenomen – mi mislimo da se radi o privatnom sektoru, o slobodi tržišta, ali u ovoj regiji taj je medijski sektor veoma povezan s državnim novcem.

Veliku ulogu tu igra oglašivačka industrija, a posebno negativno utječu razne agencije za oglašavanje preko kojih se često pere novac. To su pokazala i naša istraživanja. Bosna i Hercegovina je bila drastičan primjer gdje se preko marketinških ugovora, fiktivnih ugovora, iz javnih poduzeća izvlačio novac. Ali ne morate ići u BiH, sjetiti se samo slučaja Fimi Media. To je uzorak koji je najveći problem naše regije – sumnjivi tokovi novca i prikriveni vlasnički odnosi.

Mnogi će reći da je problem u “balkanskom mentalitetu”, ali ovi problemi nisu svojstveni zemljama Balkana. Stoji li uopće teza o “balkanskom mentalitetu” i zašto se ona često povlači – u svemu pa tako i u medijskim pitanjima?

Kada govorimo o balkanskom mentalitetu, u bilo kojem smislu, a naročito u smislu društevnog i ekonomskog sustava, mislim da je jako dobro čitati Borisa Budana. On upozorava kako smo na sebe u vrijeme prijelaza sa socijalizma na kapitalizam preuzeli ulogu učenika demokracije, nedorasle djece za samostalnu izgradnju društvenih sustava.

Prihvatili smo upozorenja i tretman Zapada, tretman koji postoji i danas – kao nekoga tko nema razvijenu demokraciju i nema uvjete za nju. Vrlo nekritično smo odbacili neke vrijednosti i poluge koje smo imali u prijašnjem sistemu, a preuzeli neke nove u kojima je puno toga privid demokracije. Volja građana i mogućnost da participiraju, da preko javnih medija dobiju kvalitetnu informaciju, što bi sve trebali biti temelji demokracije, u kapitalističkom sustavu se izigravaju. Nije to stvar Balkana, te vrijednosti se izigravaju i na Zapadu, duboko i sistematski.

Problem koncentracije medijskog vlasništva, ali i brojne druge probleme unutar medijskog sustava, imaju i mnogo veće zemlje od naših – od Italije do Velike Britanije. Teza o balkanskom mentalitetu u tom smislu nipošto ne drži vodu, ali ono što jest činjenica je da mi imamo specifičan položaj s kojim se moramo nositi. S tim položajem se ne trebamo nositi kao s nekim križem, velikom kaznom – a to je to da smo pedeset godina imali neki drugi društveni sustav. Instrumenti koje su mediji imali za djelovanje unutar tog sustava sigurno utječu na način kako smo zadnjih dvadeset godina gradili novi medijski sustav.

Na koji način utječu?

Valja reći kako mi zadnjih dvadeset godina gradimo medijski sistem po instrukcijama zapadnih legislativa i teorija medija, a sve što vidimo jest kako se naši medijski sustavi urušavaju i u puno su gorem stanju nego u zadnjem razdoblju socijalizma.

Tu nešto zbilja nije u redu, ne može se za to kriviti balkanski mentalitet. Na kraju krajeva, na našoj medijskoj sceni veliki akteri su zapadne grupacije i stručnjaci sa Zapada. Bilo je tu ra zličitih načina da se, ako smo mi barbari, stvar dovede u red, ali to nije slučaj. Sada se pokazuje da zapravo imamo problem s modelom koji kopiramo – on nije dobar te postoji potreba za cjelovitom reformom, i ne samo u našoj regiji.

Koji bi instrumenti u tom slučaju trebali štititi građane?

Kada sam s kolegicom Sandrom Bašić Hrvatin radila istraživanja, proučavajući i situaciju u razvijenim zemljama EU, došle smo do zaključka da na razini čitave EU nema instrumenta koji štiti građane od korumpiranih medija i omogućava im pristup nepristranim, kvalitetnim informacijama. Pitanje je postoji li igdje takav mehanizam, jer kapitalizam ide za time da služi kapitalu i vlasnicima, a time se naravno vodi i EU kada štiti velika medijska poduzeća.

Uzmimo primjerice inizistiranje na medijskom opismenjavanju građana, koje je u strategijama EU već godinama prioritet. To je nešto što nije upitno, ali gledajte – ja koja sam svoje čitavo školovanje prošla u socijalizmu o medijima sam učila još u osnovnoj školi, kroz razne predmete i aktivnosti. Obrazovanje za medije bilo je bitan dio nastave – postojale su školske novine, radio. Nemojmo sada govoriti da nam je medijska pismenost nešto potpuno novo i nešto što će građane spasiti od podivljalog medijskog sustava. Ponavljam, ona je bitna, ali nije prioritet.

To je samo djelić problema, spasit će nas samo ako zaustavimo i kontroliramo one prostore gdje je istinska moć. Valja razbiti velike medijske korporacije koje trenutno ništa ne može prisiliti da odgovaraju javnosti, one su jače od vlada i političara, a zajedno s njima su čudovišta koja uzimaju novac od građana i manipuliraju javnošću. Građani diljem Europe i svijeta, pa tako i naše regije, su istinske žrtve, a mi tome trenutno ne uspijevamo doskočiti.

Postoje li velike razlike među zemljama u regiji po pitanju medijskih sloboda i kvalitete medija? Možemo li za neku zemlju reći da je stanje najbolje tj. najmanje loše?

Dominatni vlasnički i financijski uzorci su slični, iako ima nekih posebnosti kod svake zemlje. U Albaniji je velik problem netransparentnost. Oni ni danas nemaju podataka o nakladama, što je temelj medijskog tržišta kada se radio o oglašavanju. S druge strane tamo je neki zamah, lijevo-liberalna koalicija je na vlasti, EU ima veliki utjecaj u reformama i promjenama, mijenjaju se zakoni, čini se da ima više optimizma u tom smislu… U Bosni i Hercegovini i Srbiji situacija je ipak dramatičnija, tamo se vlast i grupacije udružene s vlašću usuđuju vrlo direktno prijetiti novinarima, vršiti ekonomske i druge vrste pritiska.

U Srbiji veoma brine val privatizacije koji traje i djeluje deprimirajuće jer je napravljen kao način iživljavanja za neke vlasnike koji žele postati vlasnici, ali nemaju iskustvo i kapitalske osnove da bi strateški mogli biti vlasnici medija. Srbija se može definirati kao kombinacija dobrih zakonskih pokušaja i loše privatizacije popraćene pritiscima vladajuće stranke na slobodu medija. Što se tiče Bosne i Hercegovine, tamo vlasništvo nije dobro regulirano.

Naime, postoji zabrana kupovine medija za strance, ali te se zabrane nitko ne pridržava. Strani vlasnici se pojavljuju u BiH, osnuju lokalno poduzeće i onda se više nitko ne pita tko je iza toga. Blokada poliitčkih odluka traje jako dugo u zemlji i to se najbolje vidi na položaju regulatora. Tamošnja Regulatorna agencije za komunikacije BiH je dugo bila uzor cijeloj regiji, predstavnici te agencije su ugledni stručnjaci u EU, iz nje je izrasla Dunja Mijatović koja je već drugi mandat visoka predstavnica za slobodu medija OESS-a. Ta agencija je sad gotovo uništena i iz dana u dan je u sve gorem položaju. Hrvatska pak ima nekih dramatično nazadnih realnosti, ali istovremeno i zanimljivu situaciju oko medijske politike.

Tu se kao uzor medijima u regiji postavlja sustavno promišljanje o tome kakvi mediji trebaju biti u Hrvatskoj. Istina je da čitav proces donošenja medijske strategije traje jako dugo, ali mislim da je on bitan. Najcrnja točka regije svakako je Makedonija, po svim pokazateljima prema kojima mjerimo slobodu medija. Makedonska vlada utječe na medije direktno kroz uredničke sadržaje, preko oglašavanja. Tamo se veoma polariziraju odnosi na političkoj razini i oni koji su na vlasti, sada Gruevski, to jako dobro koriste.

Rade se brutalne kampanje protiv aktera civilnog društva i medija koji su kritični prema vlasti, prijeti se novinarima, dočekuju ih pogrebni vijenci na vratima, gase se mediji… Uspoređivati druge zemlje regije s Makedonijom jako je teško. Razne organizacije unutar EU pokušale su incirati promjene u Makedoniji, ali su korumpirano-klijentelističke strukture vlasti i kontrole sposobne preživjeti i oduprijeti se utjecajima i pritiscima međunarodnih organizacija.

Tu nije problem samo Gruevski, tu su problem političke opcije koje kada osvoje vlast u nekoj zemlji tu zemlju smatraju svojim privatnim vlasništvom, svojim plijenom. To su pogledi koje on izražava, ali i Janez Janša i Viktor Orban.

To ide linijom – ako hoćete kontrolirati javni medijski servis, formirajte stranku, pobijedite na izborima – i onda imate pravo “miješati se” u javne medije. U suprotnom – vi ste civilno društvo, šutite u svom kutu. Tako oni doživljavaju javne resurse i medije i takvo upravljanje čini im se sasvim legitimno.

Ta sveopća korumpiranost medijskog sustava nužno traži preispitivanje postojećih modela upravljanja, financiranja i vlasništva medija. Koji bi bio prvi korak na putu ka rješenju?

Prvi dragocjeni korak je otvoriti raspravu o tome. Sandra Bašić Hrvatin često govori kako su političke elite preuzele moderno zapadno tumačenje medija, koje govori o medijima kao o tehnologiji, kao o servisu. Europska direktiva o medijima govori primarno o medijskim uslugama. Dozvolili smo da mediji iz sfere kulture i političke komunikacije pređu u sferu tehničkog, u sferu prijenosnih kanala usluga. Javni mediji se moraju tome oduprijeti, ne smiju dopustiti takvo definiranje.

Rasprave o tim i drugim pitanjima trebale bi se voditi na način da se putuje našim državama, gradovima i malenim sredinama. S građanima treba raspravljati, pokazati im one dijelove medijskog sustava koje oni možda sasvim ne razumiju ali imaju vlastito viđenje o njima.

Raspravljati treba i sa samim medijima i novinarima, potrebno je skupiti sva ta različita razmišljanja i prijedloge i pokušati sastaviti prijedlog medijskog sustava koji bi zaštitio javni interes u medijima i ostvario nekoliko modela koji to omogućavaju. Istovremeno je bitno da taj model omogući djelovanje komercijalnih medija, s limitima koji moraju postojati u pogledu regulacije, koncentracije vlasništva i oglašivačkog prostora.

Što je s neprofitnim medijima, kako osigurati stabilan prostor za opstanak i dugovječnost takvih medija?

Čitav sustav treba reformirati, treba omogućiti prostor za neprofitne medije da mogu u miru i slobodno obavljati svoj posao. Ne da budu bogataši, da budu medijske zvijezde, oni to nikada neće biti, već da ostvare dostojanstven socijalan položaj i slobodno rade svoj posao. Uz to moraju postojati i veliki javni medijski servisi. U takav model trebamo upregnuti sve snage, i političke, i medijske.

Treba smisliti model financiranja kojim bi se novac uzeo od građana, ali ne na način da se povjeri političkim strankama i vladi, nego da se uspostave mehanizmi kontrole kako bi ta sredstva bila usmjerena na medije od važnosti za javnost, na medije koji su značajni i po svom etičkom ustrojstvu.

Dogodi se ponekad da dobri novinari iziđu iz velikih korumpiranih medija i naprave svoj vlastiti mali medij i uslijed želje da praktično djeluju u svojoj unutrašnjoj organizaciji, postanu kršioci radne etike – ne prijavljuju radnike, plaćaju ih premalo, na različite načine izigravaju sustav, a zapravo izigravaju prava i položaj članova svoje organizacije. Znam da su na to često prisljeni, ali i dalje je to neprihvatljivo. Kada govorimo o pravoj reformi, moramo omogućiti sustav kojim će mediji i u svom unutrašnjem ustrojstvu biti pošteni i transparentni, poštovati zakonodavstvo i radnička prava.

To je ono u što trebamo uložiti sve napore, a ne u medijsku pismenost koju nam kao parolu šalje Europska unija. Za to su veoma bitni i građani, koji se moraju pokrenuti i shvatiti da biti građanin u jednoj državi znači biti dio društva. Ne može se živjeti izolirano, valja sudjelovati, dignuti glas, inicirati promjene, koristiti mehanizme koji ti se nude za djelovanje. Polažem nadu u građane, njihovo savezništvo s novinarima i progresivnim akterima civilnog društva, ali i politike – jer se i politika može reformirati, barem jedan njen dio.

Mogu li nam promjene unutar medijskog sektora značajno i dugotrajno pomoći ukoliko nema promjena (unutar) ekonomsko-političkog sistema u kojem trenutno živimo – kapitalizma?

Neće se promjene ni dogoditi bez promjena šireg sustava. Reforma medijskog sustava ne može se voditi izolirano od reformi drugih sustava. Korumpirani medijski sustav je samo dio kompleksnih sustava kojima se država korumpira i otima građanima. Treba zahtijevati promjene na široj razini, pogotovo u pogledu upravljanja javim dobrom, javnim poduzećima i resursima.

Korporacije su velik dio problema, uzmite samo Todorića i utjecaj koji on ima u hrvatskom društvu – u svakom segmentu društva pa tako i u medijima. Potrebno je pitati se kako je moguće da nastane takva dominacija, razložiti kako je došlo do toga i vidjeti kako bi se to moglo mijenjati. Te poluge treba razgrađivati i rušiti.

Dakle, radi se o širem problemu, ali to nas ne sprečava da se mi u medijima bavimo i promišljamo o promjenama medijskog sustava, da vršimo pritisak iz našeg ugla na šire promjene i reforme. Možemo se tu osvrnuti na strane donacije koje su u našim medijima prisutne od raspada socijalizma i bez kojih bi ovdje bio potpuni mrak. Bitno je osvijestiti da je takva donatorska pomoć ipak jedna iluzija – ako damo nešto novca H-Alteru ili BIRN-u, mi nećemo promijeniti sustav.

Postoji iluzija da je takav vid potpore dovoljan za iniciranje medijskih i širih društvenih promjena, da je dovoljno osigurati takav vid financiranja kako bi se zadovoljilo i potaknulo potražnju građana za “drugačijim” medijima. Istinska potreba građana za kvalitetnim medijima još uvijek se nije razvila, a ona je presudna. Neće nas spasiti američka ambasada, neće nas spasiti Bruxelles, spasiti nas mogu jedino naši građani. Sve drugo je kratkoročno rješenje.

Više od dva desetljeća živite i radite u Sloveniji. Kako bi ste opisali medijsko stanje u Sloveniji danas?

Mediji u Sloveniji dio su ove priče o regiji u skoro svim dimenzijama, pogotovo kada govorimo o vrsti vlasnika koje imamo. Ovdje je drastičan bio utjecaj privatizacije. Slovenski mediji koji su privatni, a nisu u stranom vlasništvu, u potpunosti su iscrpljeni, potrošeni. Iz njih je istiskan sav kapital i sav ugled od strane korumpiranih grupacija u zadnjih dvadeset godina.

Na to se nadovezala ekonomska kriza i tehnološke promjene, pa je tako Delo, vrlo ugledna medijska kuća dugi niz desetljeća, sada potpuno devastirana u ekonomskom smislu, naklada im je užasno pala, a jedino što je ostalo je još nešto malo ugleda. Ipak, moram reći da u Sloveniji ima još dobrog novinarstva. Mladi novinari su u veoma teškoj poziciji, a unatoč tome među njima postoji mnogo sjajnih novinara. Ima još uvijek i starih novinara koji održavaju kritičan i kvalitetan odnos prema pisanju.

Naravno, kao i svugdje, puno je lošeg i površnog novinarstva, žutila i senzacionalizma, ali moram istaknuti kako pravo novinarstvo ovdje na životu održavaju upravo novinari koji još uvijek nisu posustali, koliko god ih malo bilo.

Kako mediji u Sloveniji pokrivaju izbjegličku, tj. humanitarnu krizu? Prate li u tom vidu političare i njihove poruke, ili postoji drugačiji, otvoreniji pristup izbjeglicama i njihovim pričama?

Dobar dio medija u Sloveniji izvještava o izbjeglicama kao o humanitarnoj krizi, identificira se s njima, odlazi na teren, upozorava građane i doprinosi slici izbjeglica kao žrtava rata koji trebaju pomoć. Problem su političari koji izbjeglice tretiraju kao sigurnosnu prijetnju i taj diskurs probija i u medije. Čak i neki mediji liberalnog spektra preuzimaju taj odnos prema izbjeglicama.

Tu se miješa retorika poziva na obranu države i uspostavljanja izvanrednog stanja koja se uglavnom napaja iz političkog spektra, a na krajnjem polu imate neke medije i njihove opinion makere koji otpočetka izvještavaju o izbjeglicama kao o islamističkoj prijetnji koji na organizirani način dolaze islamizirati Europu i slično. Taj diskurs je uglavnom na marginama u medijima i na društvenim mrežama. Na javnoj televiziji vidljiv je raspon – od prikazivanja izbjeglica u humanitarnom kontekstu do, ovisno o uredniku, davanja dominatnog položaja retorici koja govori o prijetnji, o tome da se moramo zatvoriti.

Postoje situacije kada možeš biti ponosan na novinarstvo u Sloveniji i novinare koji sjajno rade svoj posao, koji sa svom profesionalnom hrabrošću i ljudskošću izvještavaju o izbjeglicama i o problematičnim točkama njihova zbrinjavanja i prolaska. To daje nadu, kada ste svjesni koliko je medijski sustav devastiran, a odjednom se pojavi neki članak ili komentar na svjetskoj razini, koji nikne kao cvijet usred ove pustoši. Kažem, sustav je jak, on je divlja zvijer i melje sve oko sebe, ali unutar sustava su uvijek ljudi i neki ljudi su i kroz povijest uspijevali i sada uspijevaju unutar tog sustava, protiv toga sustava, napraviti nešto povijesno korisno za čovječanstvo, za naše građane.

To su ljudi koji još uvijek maštaju, što smo gotovo posve zaboravili. Trebamo koristiti imaginaciju, stvoriti nešto iz svog uma, imati hrabrosti maštati o tome kakvo društvo bi htjeli i kako to društvo ostvariti. I najbrutalnijim se sistemima može doskočiti maštom, šalom, drskošću.

Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekt European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.
 
(h-alter.org/uredio:nsp)

Kvas od cikle: Tradicionalni ruski recept za liječenje hipertenzije
Sex Drugs and Rock'n'Vatican: Crkva posjeduju najveću gay saunu na svijetu! Nekretnine koristili kao saune i salone za seks

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , ,

 
reklama