Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Masoni » MASONI U ZAGREBU NISU MIT?: Evo gdje se nalazi prva masonska lo┼ża

MASONI U ZAGREBU NISU MIT?: Evo gdje se nalazi prva masonska lo┼ża

vlaska-pet-masoniU ru┼íevini u sredi┼ítu Zagreba navodno je funkcionirala masonska lo┼ża, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Dra┼íkovi─ça i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog prete─Źe ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smje┼ítena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere ka┼żu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog mu┼íkarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilje┼żja.

Maksimilijana Vrhovac se ─Źesto vezuje uz lo┼żu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se ─Źesto povezuje s masonima, jer je uhi─çen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovi─ça 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska lo┼ża pod imenom ÔÇťMaksimilijan VrhovacÔÇŁ. Sa sigurno┼í─çu se zna da je biv┼íi franjevac i sveu─Źili┼íni profesor Ignjat Martinovi─ç oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao jo┼í od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveu─Źili┼ítu u Pe┼íti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osu─Ĺeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u ─Źitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovi─çem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umije┼ían u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U ÔÇťDnevnikuÔÇŁ M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali ─Źlanovi masonskih lo┼ża po─Źetkom 1980.- ih godina, zaklju─Źuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ru┼íevini Vla┼íke 5 dedetlje─çima raspreda po medijima, ┼íto se gradskih vlasti ti─Źe – ogla┼íena je Lackovi─ç-┼Żigrovi─çevom ku─çom, pa 2002. uvr┼ítena u za┼íti─çene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te oblo┼żena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivaju─çi dugovje─Źnu ruinu mnogih re┼żima pod Gri─Źem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovda┼ínje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju politi─Źkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vla┼íka 5 je, dakle, krasni primjerak ÔÇťPotemkinova selaÔÇŁ nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i gra─Ĺevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasni─Źkih odnosa, jaz izme─Ĺu pravnih na─Źela i nemogu─çnosti njihova provo─Ĺenja.

Sa ┼Żigrovi─çima je problem savr┼íeno bjelodan i logi─Źki obja┼ínjiv: po┼íto su se izme─Ĺu dva svjetska rata odselili u ┼ápanjolsku, Kanadu i SAD, ostavljaju─çi Vla┼íku 5 nacionalizaciji i ÔÇťpodru┼ítvljenjuÔÇŁ nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunisti─Źku eru pru┼żala je uto─Źi┼íte gradskoj sirotinji, bez priklju─Źka na vodovod, kanalizaciju i elektri─Źnu mre┼żu.

Uz reafirmaciju politi─Źke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se ┼Żigrovi─çi evidentiraju kao ku─çevlasnici. Pokazalo se – uzalud i proma┼íeno.

Unato─Ź adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila ┼żivotom, Vla┼íka 5 zahtijeva drasti─Źnu nov─Źanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zada─ça njezina spa┼íavanja opet pala na gradski prora─Źun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lackovi─ç-┼Żigrovi─ç. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lackovi─ç koji se kandidirao za suvlasni─Źki povrat.

┼átovi┼íe, posljednji Lackovi─ç – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vla┼íke 5 registriran je u zagreba─Źkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posva─Ĺanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput re─Źeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadr┼żan u Rje┼íenju o gradskoj skrbi nad Vla┼íkom 5.

Uz vlastoru─Źni potpis gradona─Źelnika Milan Bandi─ça, akt tvrdi da su ÔÇťzidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekada┼ínje masonske lo┼że, tako─Ĺer izlo┼żene propadanjuÔÇŁ.

Prije nego ┼íto je ta masonska pri─Źa dobila blagoslov politi─Źkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga bre┼żuljka ┼íuljalo u Vla┼íku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska lo┼ża Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Dra┼íkovi─ça i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagreba─Źkog biskupa i glasovitog prete─Źe ilirskoga pokreta.

Uostalom, ni┼íta sli─Źno nije prona─Ĺeno u arheolo┼íkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistiraju─çi na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romanti─Źna knji┼żevna fikcija, reprint romana ÔÇťRepublikanciÔÇŁ Marije Juri─ç Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovi─ça protiv habsbur┼íke monarhije.

Zato se opet dogodilo to─Źno ono ┼íto je August ┼áenoa tijekom svoje karijere romanopisca u─Źinio sa srednjovjekovnom selja─Źkom bunom na slovensko-zagorskom podru─Źju – sve do povjesni─Źarke Nade Klai─ç u 20. st. koja je marljivim ÔÇťbu┼íenjemÔÇŁ po arhivskoj gra─Ĺi ra┼í─Źere─Źila vladaju─çe predod┼żbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema ┼áenoinoj literarnoj zamisli.

Klju─Ź za razumijevanje slobodnih umjetni─Źkih ma┼ítarija, i kod ┼áenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politi─Źki trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini ÔÇťRepublikanciÔÇŁ prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno do┼íao svaki fragment antihabsbur┼íkog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaklju─Źaka, dekreta, u kona─Źnici – vojne misije bana Jela─Źi─ça u 19. st., svjedo─Źi o obratnoj tendenciji: hrvatski politi─Źari, zaki─çeni plemi─çkim titulama, dali su pove─çi doprinos obrani habsbur┼íke krune od ugarskih ÔÇťrepublikanacaÔÇŁ.

Ignat Martinovi─ç, bez vlastitog izbora etni─Źki Hrvat, bio je uvjetovan dru┼ítvom u kojemu se rodio: pre┼ítanskim gra─Ĺanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osniva─Ź dvaju revolucionarnih skupina u Ma─Ĺarskoj, tijekom istrage o njegovim podriva─Źkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koje┼íta ka┼że. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tada┼ínja zagreba─Źka biskupija bila podre─Ĺena ma─Ĺarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prili─Źno su prirodni. Ipak, grof Dra┼íkovi─ç, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako ─Źitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Be─Ź, uvjereni kako Ma─Ĺari zajedni─Źku hrvatsko- ugarsku dr┼żavu, kraljevinu, ÔÇťorsagÔÇŁ, koriste da ─Źinovni─Źkim kadrovima i slu┼żbenim jezikom zavladaju ovda┼ínjim javno-upravnim institucijama.

Te┼íko da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsbur┼íkoga modela, uorta─Źio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterov┼ítinom donio je niz proglasa i zakona, obvezuju─çih za sve habsbur┼íke zemlje, bez obzira na dr┼żavnopravni status njihove autonomije.

Za doma─çu politi─Źku elitu najva┼żnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu dr┼żave.

Jedan od vode─çih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao jo┼í iz vremena Adama Baltazara Kre─Źeli─ça, ticao se, navodno, mra─Źnog praznoverja i zatucanosti formalno ne┼íkolovanog puka.

vlaska-pet-masoni-proceljePo srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napu─çeniji od registriranog stanovni┼ítva, krcat anonimnim podstanarima iz u┼że i ┼íire ladanjske okoline.

Ako su ÔÇťdotepenciÔÇŁ neko─ç smje┼ítaj pla─çali naturalno, najte┼żim ku─çnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hi┼że probijala se fiskalna renta.

Na Vla┼íku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsna┼żnije se reflektirao ÔÇťedikt o tolerancijiÔÇť, koji je legalizirao ┼Żidove i kr┼í─çanske ÔÇť┼íizmatikeÔÇŁ, jedne – tradiciomalno ┼żigosane kao lijen─Źine sklone trgova─Źkim prevarama i lihvi, druge ÔÇô kao krivovjerce, la┼żljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svrati┼íta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni no─çenje pla─çati u kakvoj purgerskoj ku─çi, nerijetko dijele─çi sobu – ponekad i krevet – sa svojim doma─çinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je ÔÇťediktÔÇŁ progla┼íen u Be─Źu, kona─Źno se pojavljuju registrirani gr─Źki trgovci, ┼Żidovi, di┼żu se prva kona─Źi┼íta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastu─çoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja odr┼żava tla─Źni i naturalni oblik isplate du┼żnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva zna─Źajne dohodovne potencijale u gra─Ĺevinske investicije za stambeno iskori┼ítavanje.

Dvojbeno je koliko Be─Ź i Pe┼íta shva─çaju motive prakti─Źne ─Źeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u ÔÇťmo┼ínjeÔÇŁ i ÔÇťladiceÔÇŁ ku─çnog bud┼żeta.

Na van se, pak, vidi u┼żurbana barokna obnova na gri─Źkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno maju┼ína podani─Źka ÔÇťvesÔÇŁ koja ÔÇťtla─ŹiÔÇŁ za Crkvu, Vla┼íka ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoni─Źke centrale ubrzano se ┼íiri do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugo┼í─çavanja prerasta u sve dramati─Źnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Rije─Ź je o kontekstu u kojemu je zabilje┼żen prvi spomen ku─çe u Vla┼íkoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljuju─çi Ivanu Lackovi─çu iz 1788. godine, nadle┼żnom sucu Juraju Dragovani─çu koji se ┼żali na klizanje kaptolske utvrde – stra┼żnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo uru┼íavanje ugro┼żava statiku Lackovi─çeva zagreba─Źkoga zdanja.

No prebiva li Lackovi─ç stalno u dana┼ínjoj Vla┼íkoj 5 – to nikad ne─çemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao ÔÇťlejdinendaÔÇŁ, oficira, a to zna─Źi da slu┼żbuje negdje u Krajini koja se prote┼że od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemi─ç, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje ÔÇťpraviceÔÇŁ stekli u predhabsbur┼íkoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao ÔÇťslobodni kraljevski gradÔÇŁ na Gri─Źu i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovi─çevu zavi─Źaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsbur┼íkog univerzuma.

Da je Lackovi─ç samo turopoljski plemi─ç, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbli┼żoj tr┼żnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovi─ça.

No plemi─ç koji se posvetio vojni─Źkoj karijeri, te┼íko je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj ÔÇťplemen┼ítiniÔÇŁ. ┼Żive─çi u kraji┼íkim utvrdama, izme─Ĺu u─Źestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o pla─çi i budu─çoj mirovini Vojnog ratnog vije─ça.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nu┼żno je prepu┼ítao najbli┼żim ro─Ĺacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dra─Źem i ┼íumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Be─Źa i Pe┼íte svaki je kraji┼ínik imao ne┼íto prelomiti – ba┼í kao Josip pl. Jela─Źi─ç u idu─çem stolje─çu – odlu─Źiv┼íi se za lojalnost caru.

Ne ulaze─çi u spekulacije o du┼íevnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sa─Źuvala obrise originalnog Lackovi─çeva zdanja u Vla┼íkoj 5.

Ne samo zahvaljuju─çi o┼íte─çenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vla┼íke op─çine po svojoj cesti, Ivan Lackovi─ç je anga┼żirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili ┼Żidova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predo─Źi o┼íte─çenja gra─Ĺevine i poku┼ía ishoditi obe┼íte─çenje.

Skica je sa─Źuvana. Otkriva zapanjuju─çe dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko ve─çeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hi┼ża.

Vi┼ía za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspore─Ĺivati s pala─Źama na dva zagreba─Źka bre┼żuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka dra┼íkaju─çi pitanje: otkud maloplemi─çu iz Turopolja (ÔÇť┼íljivaruÔÇŁ, govorio bi ┼áenoa) novci za pothvat dostojan isklju─Źivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnji─Źavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, va┼żnija je zaklonjena ÔÇťutrobaÔÇŁ ku─çe.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skra─çena za kat, najbli┼że izvornoj skici sa─Źuvan je dvori┼íni fragment na zapadu: tu su mra─Źne ÔÇťkatakombeÔÇŁ, tvrde aktualni teoreti─Źari podzemnih dru┼ítvenih sila, dekorirane sad olju┼ítenim freskama koje nemaju drugog obja┼ínjenja nego do simboli─Źkog uresa masonske lo┼że.

Jo┼í su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdiv┼íi da predstavljaju ÔÇťrazvoj ljudskog ┼żivotaÔÇŁ.

Budu─çi da na jednoj slikariji majmun ─Źu─Źi na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinisti─Źkim naukom prirode i dru┼ítva.

Za ┼żivota Lackovi─ça, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teolo┼íke premise definirale su antropolo┼íke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rje┼íenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim ┼íumarcima koji okru┼żuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mra─Źan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilago─Ĺenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U kona─Źnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – ┼íestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim ┼żeljama, njih ovdje nema, premda jo┼í ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

┼átovi┼íe, termin ÔÇťmasonÔÇŁ izvedenica je zidara koji operira ─Źvrstom sirovinom pala─Źe i tvr─Ĺave. Sam po sebi, upu─çuje da su mla─Ĺi nara┼ítaji masonerije, konstruktora politi─Źkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takore─çi ÔÇťfrilenserskihÔÇŁ anga┼żmana gra─Ĺevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovi─çevu ku─çu, Pazelt je upravo bio ÔÇťfrilenserÔÇŁ, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome o┼żenio, ─Źekala ga je borba za u─Źlanjenje u zagreba─Źki zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zada─ça nastoje─çi dokazati da je nedovoljno stru─Źan.

Ne samo da doma─ça aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno boga─çenje maloplemi─ça, nego se ni zagreba─Źkim zanatlijama nije svi─Ĺala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju ne┼íto vi┼íe od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada mogu─çe osvijetliti samo titravom svije─çom, onda odgovore treba potra┼żiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne zna─Źi da masonskih dru┼żina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih ─Źlanova. Tijekom 18. st. ┼íirili su se kao pomodna po┼íast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu tro┼íili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uklju─Źivao zov za ravnopravno┼í─çu, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim ÔÇťmisera plabsomÔÇŁ, nego sa stale┼íkom elitom raznolikih etnosa.

Nije isklju─Źeno da je Prudentia doista djelovala u Vla┼íkoj ulici. ─îak je mogu─çe da je Lackovi─ç od masonske dru┼żine ubirao dobar najam.

U svakom slu─Źaju, scena nije potrajala, jer ve─Ź 1820. godine Vla┼íka 5 pripada obiteli ─îegetak, zatim Klemen─Źi─ç, onda Baumgartner…

Prvi ┼Żigrovi─ç pojavljuje se na samom kraju 19. st. Rije─Ź je o Mirku ┼Żigrovi─çu, susjedu ─Éure De┼żeli─ça, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva me─Ĺu maloplemi─çima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu va┼żnu ─Źinjenicu: da se u ku─çi cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privla─Źnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Filed under: Masoni · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,