BUDUĆNOST EKONOMIJE U KORIST SAD-a: Amerikanci će Europsku uniju polako uništavati 5-10 godina

Amerika Rusiju gura ka savezu sa Pekingom, sa ambicijom da je unište – zajedno sa Kinom

Glavne aktivne snage suvremenog svijeta, koje kombiniraju izuzetnu moć s jasnim strateškim planiranjem su – globalni monopoli i američka država (a SAD su – njihova prioritenta bazična zona).

Sadašnja kriza je izazvana truljenjem globalnih monopola i poslovičnom neodgovornošću globalne upravljačke klase koja zastupa interese ovih monopola: jer, oni su isuviše moćni da bi ovisili od bilo koga osim od samih sebe.

Neposredno se kriza manifestira kao smanjivanje potražnje. Kako bi se izborili sa njom, globalni monopoli i SAD kao njihov omotač nastoje:

• Proširiti svoje tržište protjerujući sa njega korporacije koje im ne pripadaju (profit mora biti isključiva privilegija globalnog biznisa);

• Uništiti ili potčiniti svoje konkurente, prebacujući njihovu imovinu u svoje resurse;
• Prijeći sa ekonomije novca na ekonomiju tehnologije, u kojoj vlast diktira izravno tehnologija;
• Maksimalno smanjiti troškove bez destabilizacije sustava minimuma.

Aktivnosti za postizanje ovih ciljeva su – osnova suvremene povijesti.

U ekonomskom smislu, ovi ciljevi su prvenstveno izraženi kroz želju SAD da zaključe sporazume o trgovini uslugama – Trade in Services Agreement (TISA), pacifičkom partnerstvu i transatlantskoj zoni slobodne trgovine.

Koliko možem vidjeti, bez obzira na tajnost već usvojenog projekta, TISA regulira ne samo komercijalne usluge, već i egzistencijalne usluge (npr. vodoopskrbu) i socijalne usluge (uključujući obrazovanje i zdravstvo).

Pri čemu razina vanjskog utjecaja na gospodarstva zemalja članica umnogome nadilazi pravila WTO, koja obuhvaćaju samo pravila međunarodne nagodbe trgovinskih sporova, uglavnom između tvrtki različitih jurisdikcija.

A TISA izlazi ne samo izvan domene u sporovima u sektoru usluga, već definira i procedure razvoja i korigiranja pravila i njihovu primjenu, uništavajući samim tim nacionalni suverenitet kao takav.

Slična procedura se uvodi iu eknomski odnosima svih država članica Pacifičkog partnerstva: odluke o rješenjima sporova donose vanjski arbitri, koji će, gotovo uvijek, štititi interese globalnih monopola, u prvom redu SAD.

Sloboda određivanja pravila i njihovo tumačenje će im omogućiti da postupno uspostave kontrolu nad gospodarstvima država ovog partnerstva (u okvirnom roku od 5 godina) – protjerujući iz njih krupniji kineski biznis. U zamjenu za ovo, date zemlje će dobiti slobodan pristup američkom tržištu, zamjenjujući na njemu Kinu kao dobavljača jeftine robe.

Sjedinjene Države će i dalje imati pristup jeftinoj robi za široku potrošnju, što će im osigurati socijalnu stabilnost, a istodobno će riješiti problem ovisnosti od Kine (što se doživljava kao egzistencijalna prijetnja: sve njihove unutarelitne skupine se slažu da je oslobađanje od ove ovisnosti – kategorički uvjet za osiguranje suvereniteta SAD).

Štoviše: lišivši Kinu pristupa svom tržištu, oni uništavaju njezinu današnju ekonomiju i, gurajući je u kaos, rješavaju se strateškog konkurenta.

Novi impuls razvoja očekuju da dobiju na račun pojeftinjenja robe koja dolazi iz Pacifičkog partnerstva, a cjenovno se može usporediti s kineskom robom, i što je najvažnije – osvajanjem europskog tržište kroz stvaranje zone slobodne trgovine s Europskom unijom.

Očekuje se da će ovaj sporazum biti konačno postignut već 2016. godine, nakon čega europski biznis, opterećen birokracijom i socijalnim troškova, neće izdržati konkureniciju sa SAD.

SAD će s Europom uraditi isto ono što su uradile s Istočnom Europom: izvršit veliku deindustrijalizaciju i njeno stavljanje pod vanjsku upravu (što su, u suštini, već postigle u odnosima s Europskom unijom) i time će joj ukinuti ne samo perspektive, već i sam identitet.

Ovaj proces bi trebao trajati 5 do 10 godina, tijekom kojih će se Sjedinjene Države ubrzano razvijati zahvaljujući ekspanziji potražnje u Europskoj uniji za američkom high-tech robom.

Oslanjajući se na jeftinu robu široke potrošnje i industrijsku robu iz zemalja p​​acifičkog partnerstva, na besplatne ili krajnje jeftine vlastite kredite, i jeftinu energiju (blagodareći revoluciji škriljevca ili pokušaju Saudijske Arabije da joj parira jeftinom naftom), SAD planiraju pokrenuti reindustrijalizaciju i forisiraju tehnološki napredak, podižući ga na novu razinu, koji je u principu, nedostižan, pa čak i nezamisliv za ostatak čovječanstva.

Širenje tržišta visokotehnoloških proizvoda (uključujući i tehnologije upravljanja – metatehnologije, koje omogućuju kontrolu korisnika) na Europsku uniju, omogućit Americi podržati svoje gospodarstvo i financirati svoj dug novim spekulativnim kapitalom, dobivenim u procesu razaranja Kine i Europe (odmah nakon Sjeverne Afrike i Bliskog istoka), i da značajno odgoditi klizanje u globalnu depresiju.

Istodobno, tehnološki proboj ne samo da će učvrstiti liderstvo SAD u globalnoj konkurenciji, već će ih prevesti u stanje postkapitalizma i postdemokratcije, u kojem će se društvom upravljati na temelju tehnološke i infrastrukturne, a ne finanskijski i političke kontrole.

Srednja klasa, sa svojom potražnjom i političkim djelovanjem više neće biti potrebna i, razorena, sići će s povijesne pozornice.

Ova strategija, naročito tehnološki skok, neće preduprediti globalnu krizu (za to je neophodno gurnuti globalne monopole u konkurentsko okruženje, što je za njih neprihvatljivo), već će samo transformirati suvremeno društvo, na način da kriza prestane ugoržava vlasnike monopola.

Naravno, novi Srednji vijek neće ostati zadugo kompjuterski (jer će lišavanje naroda slobode dovesti ne samo do socijalne, već i do tehnološke degradacije), ali ovaj problem ne dotiče gospodare globalnog biznisa, i oni se njime ne bave.

Lako je primijetiti da Rusije u opisanoj strategiji nema.

Organiziranjem ukrajinske katastrofe SAD su otklonile prijetnju stvaranja novog subjekta globalne konkurencije – kombinacijom europske tehnologije s ruskim resursima, i, gurajući Rusiju ka tijesnom savezu sa Kinom, namjeravaju ih likvidirajti zajedno s njima.

“Ništa osobno – samo biznis”: globalna kriza zahtijeva smanjivanje troškova, uključujući i troškove suradnje s državama.

Ako neka zemlja globalnom biznisu potrebna jedino kao dobavljač sirovina, – onda iz te činjenice proizlazi da je dobivanje sirovina od moćnog gospodara ili lokalnog lidera mnogo jeftinije nego dobivanje i od najslabije nacionalne države.

Zato logika smanjenje troškova zahtijeva uništenje državnosti kao takve, – i objektivni zadatak Zapada u odnosu na Rusiju svodi se na razbijanje Rusije na veliki broj malih kvazidržava koje se bore za pravo da isporučuju prirodne resurse Zapadu.

Opasnost od prelaska pod kinesku kontrolu cijele teritorije istočno od Urala oni, izgleda, tretiraju kao prihvatljivi rizik – iako bi za Kinu osvajanje ovih teritorija moglo biti spasonosno ako u slučaju protjerivanja s američkog i europskog tržišta bude primorana da se preorijentira na vlastito unutarnje tržište.

Uz svu, za Kinu, dramatičnost ovog procesa (profitabilnosti na domaćem tržištu je značajno niža od rada na stranim tržištima), određeni broj analitičara ovaj proces vidi kao jedini način da Kina izbjegne klizanje u razdoblje kaosa i raspada (koji, u skladu s ciklusima kineske povijesti treba početi već 2017-2020. godine) u slučaju gubitka stranih tržišta.

Opisana američka strategija ima cijeli niz slabosti, koje ju čine neostvarivom.

Prije svega, stvaranje Pacifičko Partnestvo za sada je samo deklarativno; potpisani sporazum – samo je predizborna izjava o namjerama koja nema obvezujući karakter.

Teško je zamisliti da će Japan, Južna Koreja i Vijetnam (prve dvije – zbog ekonomskog razvoja, treća – iz političko-povijesnih razloga) odustati od nacionalnog suvereniteta u komercijalnim sporovima, predajući njihovo reguliranje, izravno, američkoj kontroli.

Teško da će i Kina tolerirati protjerivanje svog biznisa iz zemalja jugoistočne Azije, gdje čini osnovu ekonomije, i iz Australije, koja joj je vitalni dobavljač sirovina.

Unatoč svoj ​​ništavnosti suvremene europske političke elite, ona može u posljednjem trenutku odustati od ekonomskog uništavanja Europske unije stvaranjem zone slobodne trgovine sa Sjedinjenim Američkim Državama (točnije, sa NAFTA – The North American Free Trade Agreement).

Konačno, osvajanje europskog tržišta neće samo po sebi stimulirati tehnološki napredak SAD.

Popularna teorija, po kojoj ekspanzija prodaje automatski stimulira tehnologiju – zasnovana je na povijesnoj nepismenosti.

SAD su izašle iz stagflacije zbog drastičnog omekšavanja fiskalne politike 1981. godine (kada su zahtjevi za osiguranje kredita smanjeni sa mogućnosti njihovog vraćanja na mogućnost njihovog korištenja s perspektivom skoro garantiranog refinanciranja) i osiguravanjem smanjenja troškova valom jeftine robe široke potrošnje iz Kine.

Tehnološki napredak nije postignut povećanjem potražnje, već “vojnim kejnzijanizmom” Reagana, koji je smanjio socijalne rashode uz odlučno povećanje financiranja vojno-industrijskog kompleksa. Krajem 80-ih i tijekom 90-ih potražnja je kvalitativno proširena zbog raspada Sovjetskog Saveza – i na račun osvajanja postsocijalističkog svijeta.

Tehnološki napredak nije bio postignut uslijed osvajanja novih tržišta, već zbog pljačkanja SSSR-a, što je podsjećalo na novu Konkvistu: s tim što je tada Zapad osvojio zlato za razvoj kapitalizma, a 90-ih – tehnologiju za njegovo prevladavanje.

Ne priznajući, zbog prirodne arogancije, ključni značaj sovjetskih tehnologija za svoj procvat, SAD osuđuju sebe na pogrešnu percepciju realnosti i nedostatak akcije.

Čak i provedbom strategije “Razbiti Kinu, osvojiti Europu”, oni neće nužno provesti tehnološki proboj, i neće izbjeći sve realniju (zbog propadanja globalnih monopola) prijetnju tahnološkog neuspjeha.

Uostalom, novi tehnološki principi su prestali se otkrivaju sa završetkom “hladnog rata”, jer zahtijevaju preveliku koncentraciju resursa i skopčani su s velikim rizicima; sadašnja tehnološka revolucija – je samo komercijalizacija ranije otkrivenih principa, i rezultat prenošenja napora iz sfere otkrića u sferu realizacije.

Ali, unatoč svim ovim slabim i ranjivim mjestima, ova strategija objedinjuje sve kategorije globalnog biznisa i američke elite, koje Ameriku smatraju – ili za najkomforniju teritoriju, ili za prirodni izvor svoje moći, ili za predmet patriotskih osjećanja (od nacionalne birokracije do uvjetne “Rockefellerove grupe “).

Oni će provoditi ovu strategiju energično, sveobuhvatno i inicijativno, formirajući samim tim svjetsku povijest u narednih pet ili čak deset godina.

Suprotstaviće im se stare europske elite, očuvane, unatoč prinudnom povlačenju u drugi plan tijekom dvadesetog stoljeća, kao i grupe globalnog biznisa, koje su orijentirane na raspad globalnih tržišta i kasniju organizaciju interakcije između makro-regije (uvjetna “Rothschild grupa”).

Objektivni zakoni globalnog razvoja čine poziciju posljednjih poželjnijom, čak is obzirom na činjenicu da oni ne raspolažu tako moćnim izvršnim aparatom kakav je moderna američka država. (A vlast u Sjedinjenim Američkim Državama u okviru ove strategije trebalo bi da preuzmu njezini nositelji, to jest predstavnici uvjetne “Rockfellerove grupe”; danas su to lider demokrata Hillary Clinton i republikanski autsajder Jeb Bush).

Za Rusiju bi ovo značilo privremenu osvetu, a zatim potpuni kolaps liberalnog klana, koji se formirao početkom 90-ih godina i koji stoga slijepo i vjerno služi interesima prve skupine, koja je bila globalni hegemon u vrijeme njegovog nastanka.

Osveta će biti započeta vjerojatnom pobjedom predstavnika prve skupine na predsjedničkim izborima u SAD, kolaps – njihovom strateškom neperspektivnošću.

Pored potpune nekompatibilnosti s interesima Rusije, date povijesne okolnosti učinit će domaće liberale “zauvijek bivšim” i totalnim autsajderima, osuđenim na poraz.

Otvoreno ostaje jedino pitanje: hoće li oni uspjeti zbog svoje bezuvjetne energičnosti i učinkovitosti povuku sa sobom u povijesni zaborav cijelu našu civilizaciju – a zajedno s njom i svakog od nas, odnosno – da li ćemo mi uspjeti da im onemogućimo realizaciju ovog scenarija?
 
(fakti.org/uredio:nsp)