Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Bankarski sustav » Banke izme─Ĺu autokracije i demokracije

Banke izme─Ĺu autokracije i demokracije

autokracija-demokracija-bankeBankarske krize u medijskim izvje┼ítajima naj─Źe┼í─çe se prikazuju kao ne┼íto nepredvidivo i neo─Źekivano. Stvara se dojam da su neo─Źekivani ekonomski ┼íokovi glavni krivac za destabilizaciju financijskih sustava koji u normalnim okolnostima funkcioniraju sasvim glatko

Ljudi obi─Źno krive politiku za ishode koji im se ne svi─Ĺaju i to s vrlo dobrim razlogom. No, u analizi bankarskih kriza ne primjenjuju istu pristup. S problemati─Źno┼í─çu takvog na─Źina promi┼íljanja bankarskih kriza suo─Źavaju nas Charles W. Calomiris i Stephen H. Haber u izvanrednoj knjizi Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce Credit.

Ba┼í kao i kultna knjiga Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail?, Fragile by Design rezultat je suradnje politologa i ekonomista. Charles W. Calomiris je profesor financija na Columbia Business School dok je Stephen H. Haber politolog sa Sveu─Źili┼íta Stanford.

Samo šest stabilnih zemalja

Sam naslov sugerira centralno pitanje knjige, koja se prote┼że na voluminoznih 500 stranica: Ukoliko je stabilan i efikasan bankarski sustav toliko dobar i va┼żan za ekonomski rast, za┼íto toliko rijetko vi─Ĺamo takav tip bankarskih sustava? Autori se oslanjaju na podatke MMF-a te na podatke o omjeru bankovnih kredita u odnosu na BDP iz World Bank Financial Structure Database. Haber i Calomiris uzimaju podatke za zemlje koje: postoji barem 14 observacija o omjeru bankovnih kredita i BDP-a u periodu od 1990. ÔÇô 2010.; imaju vi┼íe od 250.000 stanovnika i nemaju iskustvo komunisti─Źkih re┼żima.

Ukupno 117 zemalja zadovoljilo je ove uvjete. Kada govore o bankarski krizama autori misle isklju─Źivo na krize sustava od 1970. ÔÇô 2010., a ne na situacije povezane s propa┼í─çu pojedina─Źnih banaka. S druge strane, efikasan bankarski sustav s izda┼ínom ponudom kredita definiraju kao onaj ─Źiji omjer bankovnih kredita i BDP-a iznosi jednu standardnu devijaciju iznad prosjeka za 117 zemalja, a to je udio bankovnih kredita u BDP-u od 83%.

Uparivanjem prethodno navedenih definicija i pomnom analizom podataka dolaze do iznena─Ĺuju─çih podataka da je samo ┼íest zemalja imalo stabilan i efikasan bankarski sustav u tome periodu. To su: Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta. O detaljnijim faktorima uspjeha tih zemalja bit ─çe rije─Źi ne┼íto kasnije, no prije toga iznimno je va┼żno objasniti temeljni problem sukoba interesa u suvremenom bankarstvu. Upravo obja┼ínjenja na tom tragu omogu─çavaju sastavljanje te┼íke slagalice o razlikovanju uspje┼ínih od manje uspje┼ínih bankarskih sustava.

Tri sukoba interesa

Klju─Źan problem stabilnog bankovnog sustava predstavlja institucionalno rje┼íenje tri temeljna sukoba interesa. Prvi je da vlade nadziru i reguliraju banke a u isto se vrijeme oslanjaju na njih kao izvor financija. Drugo, vlade osiguravaju zakonsko pridr┼żavanje obveza preuzetih iz ugovora o kreditu radi poticanja financijske discipline du┼żnika. Ipak, vlade u demokratskim sustavima ovise o politi─Źkoj podr┼íci samih du┼żnika. Tre─çe, u slu─Źaju bankrota banke, vlade su zadu┼żene za alokaciju gubitaka na razli─Źite grupe zainteresiranih dionika. Istovremeno, vlade ovise o politi─Źkoj podr┼íci depozitara kao najbrojnije skupine vjerovnika.

Sustav vlasni─Źkih prava rezultat je politi─Źkih dogovora te ima enorman utjecaj na stupanj efikasnosti rje┼íavanja spomenutih sukoba interesa. Politi─Źki dogovori reguliraju koji ─çe zakoni biti doneseni, koja skupina aktera ima dozvolu za sklapanje ugovora s drugim akterima, kakvog karaktera ─çe biti ugovori i koju ─çe svrhu ispunjavati. Dogovori ─çe uvijek biti vo─Ĺeni primarno logikom politike, a ne logikom efikasnosti.

Igra bankovnih pogodbi

Iako se radi o ne─Źemu ┼íto bi trebalo zvu─Źati zdravorazumski, ipak je mnogima to te┼íko shvatiti. Kompleksna tehni─Źka pravila koja definiraju bankarske sustave nisu proizvod robota programiranih da stvore socijalno blagostanje, ve─ç rezultat politi─Źkog procesa koji sadr┼żi borbu za mo─ç. Haber i Calomiris taj proces nazivaju ‘igrom bankovnih pogodbi’. Sudionici tog procesa, poput vlade, bankara, dioni─Źara, du┼żnika, depozitara i poreznih obveznika, imaju u dizajnu bankovnog sustava specifi─Źne interese. Koalicije odre─Ĺuju: tko ─çe imati mogu─çnost pru┼żanja financijskih usluga (veli─Źina i konkurentnost bankarskog sektora), kakva ─çe biti kvaliteta i kvantiteta kreditnih tokova, koje ─çe biti dopu┼ítene aktivnosti banaka i kako ─çe se alocirati gubici u slu─Źaju kraha banaka.

Sustavne bankarske krize se doga─Ĺaju uz dvije pretpostavke. Prvo, banke postaju izlo┼żene sve ve─çoj akumulaciji rizika u njihovim bilancama. Drugo, ne postoji adekvatna razina kapitala koja bi omogu─çila apsorpciju gubitaka iz rizi─Źnih zajmova. Istovremeno, ova dva preduvjeta rezultat su politi─Źke pogodbe razli─Źitih dionika. Esenciju pogodbe ─Źini stvaranje i dijeljenje renti te je neminovno da ─çe ona prije ili kasnije dovesti do krize pod utjecajem srozavanja kreditnih standarda. Odgovor na pitanje kako je mogu─ç nastanak takvog aran┼żmana treba tra┼żiti u kompliciranoj i netransparentnoj prirodi pogodbe koja uklju─Źuje stvaranje neprincipijelne koalicije. U nekim zemljama priroda politi─Źkih institucija i koalicija interesa koja proizlazi iz njih rezultira stvaranjem regulatornog okru┼żenja koje pobolj┼íava tr┼żi┼íne ishode. Nasuprot tome, u drugim zemljama disfunkcionalne politi─Źke institucije primarno slu┼że specijalnim interesima, ─Źesto sa katastrofalnim posljedicama po ostatak dru┼ítva.

Dakle, karakter partnerstva oblikuju institucije koje odre─Ĺuju distribuciju politi─Źke mo─çi unutar politi─Źkog sustava i to je tema sljede─çeg odlomka.

Bankarski sustavi u autokracijama

Prema Calomirisovoj i Haberovoj analizi nije mogu─çe stvoriti bankarski sustav bez partnerstva vlade i bankara. Pri tome su detaljno obja┼ínjeni potencijalni sukobi interesa. Svaka vlada uvjetuje izdavanje bankovne licence po┼ítivanjem odre─Ĺenih obveza poput: pla─çanja poreza na dobit ili kapital, zahtjeva da banke dr┼że odgovaraju─çu koli─Źinu fiat novca ili vladinih obveznica te po┼ítuju va┼że─çe propise. Zauzvrat, bankari dobivaju set privilegija poput stvaranja kreditnog novca, prava da dr┼że vladine depozite te najva┼żnije, ograni─Źenu odgovornost za dioni─Źare. Navedena obilje┼żja podjednako pro┼żimaju bankarske sustave u demokracijama i autokracijama. Klju─Źna razlika izme─Ĺu uspje┼ínih i manje uspje┼ínih bankarskih sustava sastoji se u kvaliteti i karakteru politi─Źkih institucija koje smanjuju ili poja─Źavaju sukob interesa na relaciji vlada – banke.

Haber i Calomiris to obja┼ínjavaju usporedbom bankarskih sustava u razli─Źitim tipovima autokracija i demokracija. Naravno, ne postoji jednostavna distribucija strukture bankarskih sustava koja bi korespondirala ovakvoj podjeli politi─Źkih sustava. Nasuprot tome, svaki politi─Źki sustav podrazumijeva postojanje specifi─Źne koalicije interesa te iz toga proizlazi niz permutacija.

Prvo, u slu─Źaju autokratskog sustava s apsolutnom koncentracijom mo─çi nije mogu─çe sklopiti bilo kakav oblik partnerstva izme─Ĺu autokrata i bankara koje bi imalo natruhu kredibiliteta. U tom slu─Źaju nema bankarskog sustava i zemlja se nalazi u zamci siroma┼ítva.

Drugi slu─Źaj autokratskih sustava, poput Meksika od 1930. – 2000., ilustrira uspostavu mre┼że za stvaranje i alokaciju financijskih renti izme─Ĺu vlade i bankara. Rizik eksproprijacije bankara je manji, u odnosu na sustav s apsolutnom koncentracijom mo─çi. No, zbog toga ┼íto je to ipak mogu─çe, bankarima se mora omogu─çiti visok povrat na ulo┼żeno putem bankarskog oligopola. Ponuda kredita u tim sustavima je nedovoljna za potrebe rastu─çe ekonomije i primarno se alocira politi─Źkim saveznicima autokrata. Ovakav ekvilibrij podlo┼żan je periodi─Źkim ┼íokovima, ali rezultira stabilnom dr┼żavom.

Tre─çe, slabije centralizirani autokratski sustavi, poput Brazila od 1945. do demokratizacije koncem 1980-ih, suo─Źeni su s izazovom centralizacije politi─Źke mo─çi nasuprot brojnih lokalnih oligarhija. Izgradnja jake i centralizirane dr┼żave zahtjeva financijske resurse koje je potrebno namaknuti oporezivanjem. No, ukoliko je to nemogu─çe izvesti zbog postojanja lokalnih oligarhija, a koje opet nisu toliko mo─çne da bi mogle biti veto-igra─Ź u pitanju licenciranja banaka na nacionalnoj razini, tada dolazi do financiranja dr┼żave oslanjanjem na inflacijski porez, kojega dijeli politi─Źka elita na centralnoj razini i bankari s njome u koaliciji. Nakon Drugog svjetskog rata brazilske politi─Źke i financijske elite u mnogim su godinama imale zaradu od inflacijskog poreza na razini od 8% BDP-a. To je rezultiralo povla─Źenjem depozita iz banaka i dodatnim poku┼íajima jo┼í ve─çeg inflacijskog oporezivanja sve manje baze depozita. Banke su odobravale sve manje kredita, a razina investicija se mogla odr┼żati isklju─Źivo visokim dr┼żavnim investicijama, upitne kvalitete.

Zadnju podvrstu autokratskog sustava ilustrira Brazil od ostamostaljenja 1822. do stvaranja Republike 1930. U tom periodu u Brazilu nije bilo banaka s nacionalnom poveljom, bankarski sustav bio je fragmentiran, a to se manifestiralo slabom centralizicijom vlasti.

Sve autokratske sustave povezuje izostanak vladavine prava koja bi sputala politi─Źki motivirane kreditne plasmane. U takvom sustavu koalicija sastavljena od vlade, bankara i manjinskih dioni─Źara naj─Źe┼í─çe ostvaruje korist nau┼ítrb depozitara i poreznih obveznika. Nedostatak povjerenja depozitara rezultira manjim financijskim produbljivanjem. Bankarski insideri periodi─Źki izvla┼í─çuju manjinske dioni─Źare i depozitare, ponekad porezne obveznike, a u slu─Źaju politi─Źke ugro┼żenosti re┼żima autokrat i njegovi saveznici izvla┼í─çuju sve po redu.

Demokracije

Haber i Calomiris slijede politologa Williama Rikera, koji vidi dvije ina─Źice demokracija, populisti─Źku i liberalnu. U slu─Źaju liberalnih demokracija s jakim sustavom ‘ko─Źnica i ravnote┼ża’ i postojanjem veto-to─Źaka poput decentraliziranih politi─Źkih stranaka i bikameralne parlamentarne strukture, bankarski sustav je kompetitivan te osigurava stabilnu ponudu kredita. S druge strane, populisti─Źke demokracije imaju na dispoziciji dva na─Źina redistribucije koju zahtijeva ve─çina glasa─Źa. Prvi je transparentan i vidljiv u prora─Źunskim stavkama kao u mnogim zemljama kontinentalne Europe. Drugi je daleko manje transparentan i stabilan te se u redistribuciji oslanja na banke.

Haber i Calomiris na temelju iscrpne komparacije demokratskih i autokratskih politi─Źkih sustava izvla─Źe tri temeljna zaklju─Źka. Prvo, u demokratskim politi─Źkim sustavima rizik eksproprijacije bankara, manjinskih dioni─Źara i depozitara je daleko manji nego u autokracijama. Logi─Źno je da autokrat ima ve─çi manevarski prostor u odnosu na politi─Źare koje se mo┼że sankcionirati na izborima. Takav sustav onemogu─çava optimalnu i stabilnu ponudu kredita. U demokracijama je ponuda kredita ve─ça, no ne nu┼żno i stabilnija. Bankarski sustavi u demokracijama su otvoreniji konkurenciji i podlo┼żni manjoj koli─Źini politi─Źkih restrikcija.

Drugo, du┼żnici u demokracijama vi┼íe nisu pasivni promatra─Źi ‘igre bankovnih pogodbi’ kao ┼íto to imamo prilike primjetiti ovih dana i u Hrvatskoj. Du┼żnici mogu formirati koaliciju s pripadnicima politi─Źke elite koja ─çe redistribuirati rente u bankarskom sustavu.

Tre─çe, za razliku od autokracija, demokracije vrlo rijetko imaju problema s galopiraju─çom inflacijom. U ve─çini demokratskih sustava gra─Ĺani su neskloni podr┼żati kandidate koji se zala┼żu za inflacijski porez kada postoji daleko ‘bezbolnija’ varijanta, oporezivanje drugih skupina gra─Ĺana. No, nisu sve demokracije pogodne za uspostavu stabilnog bankarskog sustava, ┼íto pokazuje kontrast izme─Ĺu SAD-a i Kanade.

Kontrast Kanade i SAD-a

Odli─Źan primjer va┼żnosti razlike u politi─Źkim institucijama, te njihovom utjecaju na mogu─çnost uspostave stabilnog i efikasnog bankarskog sustava, dolazi iz Sjeverne Amerike. Usprkos obostranoj pripadnosti anglosaksonskom svijetu i kulturolo┼íkoj sli─Źnosti, putanja razvoja bankarskog sustava Kanade i SAD-a ne mo┼że biti razli─Źitija. U proteklih 180 godina SAD je imao nevjerojatnih 14 sustavnih bankarskih kriza dok kanadski bankarski sektor uop─çe nije bio uzdrman krizom ve─çih razmjera. Ta je ─Źinjenica uistinu neobi─Źna, uzme li se u obzir da bi Kanada kao izvoznica sirovina trebala biti izlo┼żena ve─çoj financijskoj volatilnosti. Gdje su korijeni te razlike?

Haber i Calomiris najve─çu razliku vide u tipu federalizma u SAD-u i Kanadi. U SAD-u su sve ovlasti koje nisu Ustavom dodijeljene federalnoj vladi u Washingtonu pripale saveznim dr┼żavama. U Kanadi obratno: ovlasti koje eksplicitno ne pripadaju provincijama prelaze u domenu federalne vlade. Posljedica je to ┼żelje Velike Britanije da sprije─Źi secesiju Kanade od britanske krune ustupanjem ┼íiroke autonomije frankofonom stanovni┼ítvu. U slu─Źaju Kanade do┼ílo je do centralizacije politike licenciranja i reguliranja banaka, za razliku od SAD-a u kojemu je vrlo brzo nakon progla┼íenja neovisnosti do┼ílo do stvaranja koalicije populisti─Źkih politi─Źara i bankara na lokalnoj razini. Licenciranje banaka se nije na┼ílo u domeni federalne vlade. U slu─Źaju Kanade do┼ílo je do stvaranja banaka s nacionalnom poveljom ┼íto je zna─Źilo da su banke mogle slobodno osnivati svoje podru┼żnice diljem Kanade. Na taj su na─Źin banke osigurale diverzifikaciju rizi─Źnosti plasmana na daleko ve─çem teritoriju uz kori┼ítenje mogu─çnosti transfera likvidnosti izme─Ĺu podru┼żnica u slu─Źaju pani─Źne navale depozitara.

U ─Źistoj suprotnosti s primjerom Kanade, koalicija populista i lokalnih bankara u SAD-u u─Źinila je ameri─Źki bankarski sustav od po─Źetka krhkim i osjetljivim na krize. Ameri─Źki farmeri te┼żili su stvaranju okru┼żenja u kojemu ─çe banke imati ograni─Źenu mogu─çnost diverzifikacije kreditnog portfelja i usmjeriti kreditne plasmane prema njima. Naravno, to podrazumijeva protuuslugu pa su lokalni bankari dobili mogu─çnost monopola. U usporedbi s kanadskim bankarskim sustavom koji je od po─Źetka bio koncentriraniji i ─Źiju strukturu se i danas mo┼że ozna─Źiti kao kompetitivni oligopol, ameri─Źki bankarski sustav nije postigao tu razinu kompeticije usprkos daleko ve─çeg broja banaka. U prilog tezi ide i podatak da je kroz povijesti razlika izme─Ĺu prosje─Źne aktivne i pasivne kamatne stope u Kanadi bila manja nego u SAD, uz jednaku prosje─Źne aktivnu kamatnu stopu. Osim toga, kanadski bankarski sustav povijesno je imao ve─çu razinu profitabilnosti zbog kori┼ítenja ekonomije razmjera te se tako─Ĺer pokazao kompetentniji u upravljanju rizicima. Neprincipijelna koalicija farmera i lokalnih bankara bila je zacementirana zabranom osnivanja podru┼żnica banaka preko granica saveznih dr┼żava, a ponekad je to vrijedilo i za grananje banaka unutar samih saveznih dr┼żava.

Nakon 1960-ih spomenuta koalicija suo─Źila se sa sna┼żnim izazovima uzrokovanim nekolicinom trendova: tehnolo┼íke inovacije (bankomati i ra─Źunala), premje┼ítanje stanovni┼ítva iz ruralnih u urbane sredine i rastu─ça inflacija koja je potaknula proces financijske disintermedijacije. Tehnolo┼íke inovacije omogu─çile su lak┼íe prikupljanje informacija o klijentima na udaljenim lokacijama i time stvorile preduvjet za val okrupnjavanja banaka. U tom trenutku postalo je o─Źito da doju─Źera┼ínja koalicija nije odr┼żiva, ali njezino nestajanje nije uvelo SAD u razdoblje financijske stabilnosti. Novonastali vakuum popunila je nova koalicija izme─Ĺu urbanih aktivista i bankara. Vi┼íe je elemenata u toj slagalici, ali Haber i Calomiris navode najva┼żnije.

Manipulacija društvenom odgovornošću

Community Reinvestment Act donesen je 1977. godine s ciljem ve─çe fokusiranosti banaka na siroma┼íne okruge u kojima postoje klijenti s potencijalno dobrim bonitetom. No, usprkos plemenitim namjerama uskoro je instrumentaliziran od udruga za promicanje ku─çevlasni┼ítva (npr. ACORN i Greenlining Institute). S druge strane nalazili su se bankari koji su ┼żeljeli okrupniti svoje poslovne operacije i tra┼żili su politi─Źke saveznike. Naime, svjedo─Źenje udruga na temu ‘dru┼ítvene odgovornosti’ imalo je va┼żnu ulogu na FED-ovim sjednicama koje su odobravale spajanje banaka. Stoga su od 1992. do 2007. udrugama ili du┼żnicima identificiranima s njihove strane odobreni krediti od 850 milijardi.

Na to se nakalemila daleko najmo─çnija interesna skupina zainteresirana za pove─çanje kreditnih plasmana du┼żnicima sa slabim bonitetom. Od 1992. administracija ameri─Źkog predsjednika Billa Clintona vr┼íila je ogroman pritisak na Fannie Mae i Freddie Mac u smjeru pove─çanja otkupa hipotekarnih kredita i njihove sekuritizacije. U komercijalnim je bankama do┼ílo do sni┼żavanja standarda procjene boniteta du┼żnika jer su hipotekarne kredite masovno otkupljivali kvazi-javni giganti, Fannie Mae i Freddie Mac. Clintonova administracija im je omogu─çavala da za razliku od komercijalnih banaka na svakih 100 dolara hipotekarnog kredita u svojoj bilanci imaju samo 2,5 dolara temeljnog kapitala umjesto 4 dolara (!).

Sve to pokazuje koliko su velik utjecaj u proliferaciji toksi─Źnih zajmova imale disfunkcionalne politi─Źke institucije zajedno s Clintonovom politikom Tre─çeg puta. Ameri─Źka epizoda globalne financijske krize pokazuje sva ograni─Źenja redistribucije na netransparentan na─Źin, izvan prora─Źunskih stavki. Suprotno ameri─Źkom iskustvu, kanadske vlasti su kroz period od stolje─ça i pol zadr┼żale praksu redovite parlamentarne revizije bankovnih licenci i Banking Act-a. Od 1992. godine parlamentarna revizija koja se organizira svakih pet godina slu┼żi kao metoda ‘mrkve i batine’. Njezine primjena osigurava da visoka koncentracija kanadskog financijskog sustava ne ugrozi kompetitivnost i stabilnost. Primjeri ove dvije zemlje odli─Źno demonstriraju klju─Źnu ulogu politi─Źkih institucija u uspostavi distribucije politi─Źke mo─çi u nekome dru┼ítvu.

Uspje┼ínije ina─Źice demokracije

Vra─çaju─çi se na rezultate istra┼żivanja prema kojima Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta imaju stabilne bankarske sustave s izda┼ínom ponudom kredita, potrebno je dati odre─Ĺene odgovore. Potonje tri zemlje su gradovi-dr┼żave ili mali otoci te je prema Haberu i Calomirisu njihov uspjeh uvjetovan izostankom heterogenih interesnih skupina. To ─Źini politiku etabliranja i regulacije bankarskog sustava daleko jednostavnijom. Lak┼íe uskla─Ĺivanje preferencija proizvo─Ĺa─Źa, bankara i politi─Źara te prisustvo vanjskih ugroza manifestira se u jednostavnijoj uspostavi dobro funkcioniraju─çeg bankarskog sustava. Prve tri zemlje su biv┼íe britanske kolonije s jakom vladavinom prava, ali i klju─Źnom razlikom u odnosu na druge zemlje s vladavinom prava. Ta razlika proizlazi iz postojanja veto-to─Źaka koje sprje─Źavaju nastajanje koalicije koju ─Źine bankari i populisti─Źki politi─Źari u svrhu pove─çanja kreditnih plasmana, ─Źesto na temelju ne-ekonomskih kriterija.

U liberalnoj koncepciji demokracije veto-to─Źke ─Źine prvenstveno bikameralni parlamenti i decentralizirane politi─Źke stranke. Klju─Źna zna─Źajka bikameralnih parlamenata sastoji se u tome da manjini daje ve─çu politi─Źku te┼żinu u odnosu na njezinu brojnost. Neizabrani gornji domovi u Novom Zelandu i Kanadi predstavljaju odli─Źan primjer. Premda australski Gornji dom nije imenovan nego demokratski izabran, Australija je kroz povijest uspjela izbje─çi bankarske krize zahvaljuju─çi regulaciji banaka na nacionalnoj razini ─Źime je sprje─Źavala formiranje koalicija bankara i populisti─Źkih politi─Źara na lokalnoj razini. Premije┼ítanje politike licenciranja banaka i njihove regulacije izvan dometa homogenih i organiziranih koalicija dovodi do suzbijanja politi─Źki determinirane ponude kredita, politi─Źki uvjetovanog pobolj┼íanja njihove otplate i u kona─Źnici, njihovog oprosta svaljivanjem na le─Ĺa poreznih obveznika. To je osnovna pouka analize ove tri zemlje.

Zaklju─Źak

Stephen H. Haber i Charles W. Calomiris proveli su minucioznu studiju politi─Źkih i povijesnih silnica koje su odredile karakter bankarskih sustava u pet zemalja koje su detaljno prou─Źavali: SAD, Kanada, Velika Britanija, Meksiko i Brazil. Autokratski politi─Źki sustavi definitivno zahtjevaju demokratizaciju i ja─Źanje sustava vlasni─Źkih prava, proces koji traje generacijama. ┼áto je pak s demokracijama?

U demokracijama reforme bankarskog sustava zahtjevaju vi┼íe od dobrih ideja i kratkih perioda s povoljnom politi─Źkom konstelacijom unutar kojih policy-poduzetnik mo┼że djelovati. Usprkos mnogim barijerama – poput namjerne dezinformacije javnosti od ukorijenjenih interesnih skupina, slabosti medijskog izvje┼ítavanja i kompleksne tematike od koje ve─çina bira─Źa zazire – te┼íko─çe u stvaranju stabilnijeg i efikasnijeg bankarskog sustava ne bi trebale voditi cinizmu i bezna─Ĺu. Policy-poduzetni┼ítvo u demokracijama mo┼że promije┼íati karte u ┼ípilu ‘igre bankovnih pogodbi’. Prema autorima po─Źetna to─Źka bilo koje ambicioznije reforme obuhva─ça identifikaciju nositelja politi─Źke mo─çi i institucija koje im omogu─çavaju njezinu projekciju. Drugi korak uobli─Źava potencijalne reformske dobitke onima koji su u poziciji veto-igra─Źa. George Bernard Shaw jednom je rekao da se razuman ─Źovjek prilago─Ĺava svijetu, a nerazuman ─Źovjek uporno poku┼íava da svijet prilagodi sebi: o njemu ovisi progres. To vrijedi i kod reforme bankarskog sektora. Uloga reformatora sastoji se u upornom i tvrdoglavom odr┼żavanju dobrih ideja na ┼żivotu te njihovom povezivanju s interesima dionika.
 
Iz knjige “Fragile by Design”
(banka.hr/uredio:nsp)

Filed under: Bankarski sustav · Tags: , , , , , , , , , , ,