Darvinizam je šuplja priča, a šuplje je i učenje da smo strojevi bez slobodne volje

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina

Povijest je film u našem umu, ali taj film ni u kojem slučaju nije naš. Filmovi uobičajeno pripadaju režiserima, pa se u skladu s tom filmskom tradicijomi zapitajmo – čiji je film povijest koju znamo? Tko je izrežirao i napisao tu priču, čiji se zaplet tako duboko urezao u nas da nam se ponekad čini da je vidimo u bojama, kao da svijetovi prošlosti još uvijek žive? Naša memorija se služi slikama koje je vidjela u filmovima, knjigama i drugdje pa stvara uvjerljive prikaze događaja i ljudi.

Danas postoje brojne knjige o zakulisnim zbivanjima iz kojih slijedi da je novija politička povijest (navodno – najbolje dokumentirano razdoblje u povijesti) samo ciljana interpretacija. Naravno, događaji su se zbivali, ali povijest, kao i svaka znanost, nije tek skupljanje informacija već nešto puno važnije – interpretacija informacija.

Ako se dovoljno dugo izlažemo podacima koji nisu dio općeg znanja, pa još ako se privremeno isključimo iz glavne struje informacija, s vremenom će možda biti jasno koliko je važno shvatiti kako su se događaji doista zbivali, ako želimo shvatiti što se danas zbiva oko nas. Pritom se čovjek nađe sam ispred puno jačeg i brojčano nadmoćnijeg neprijatelja – skoro cjelokupnog obrazovnog i znanstvenog sustava cijelog svijeta.

U Orwellovoj „1984-toj“ rečeno je da onaj tko nadzire prošlost nadzire i sadašnjost i budućnost. To je svakako vrlo točno. Zamislimo da otvorite osnovnoškolski povijesni udžbenik i prolistate do kratkog poglavlja o 2. svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest.

U njemu piše da je mala vrhuška ljudi koja je upravljala svim tim zemljama (mada njihova odanost ne pripada niti jednoj od njih) pripremila teren za Hitlerov dolazak na vlast, financirala ga i naoružala, pa koordinirano pokrenula događaje s ciljem da se stvori zaista veliki pokolj stanovništa koje je manipulacijom uvučeno u rat, kako bi se stvorio razlog da se osnuju UN kao prethodnica svjetske vlade, koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale rat kako bi ljude navele na dobrovoljno odricanje suvereniteta i prihvaćanje diktature bez znanja što im se kuha.

Da se to uči u školi, bi li svijet oko nas bio isti?

Mnogo toga oko nas ne bi se dogodilo, samo da su povijesni udžbenici drugačije napisani. Isto formula vrijedi i za daleku prošlost.

Za potrebe mentalnog eksperimenta, evo primjera na temelju dvaju knjiga. Prva je „Suđenje Darwinu“ Phillipa Johnsona, koja se bavi razobličavanjem mita o nastanku života kakvog nudi neodarvinistička teorija evolucije, a druga je „Kataklizma – zadivljujući dokaz kozmičke katastrofe 9500 pr. Kr.“ D. S. Allana i J.B. Delaira, u kojoj je na jednak način razobličen mit o tzv. ‘ledenim dobima’ kojih najvjerojatnije nikada nije bilo, mada su u našoj svijesti tako žive slike dlakavog mamuta koji se propinje u snijegu, sabljastog tigra kako izviruje iz kamene pećine u snježnoj pustoši i brojnih stripova koji su prikazivali to razdoblje. Obje knjige u Hrvatskoj je objavio AGM, a na ovom mjestu njima ćemo se baviti tek koliko je potrebno za uočavanje obrazaca kako su teorije darvinizma i ledenih doba zauzele prostor. U oba slučaja to je bilo relativno naglo i usprkos mnogim suprotstavljenim argumentima pripadnika tih struka.

Darvinizam “prošao fosilnu provjeru”, rođena teorija ledenih doba

Na stranu s neumanjivom složenošću živih sustava o kojoj nije ni razmišljao – Darwin se sa zagonetkom fosila nosio koliko su dopuštale obeshrabrujuće činjenice, ali je na pojedina pitanja iskreno morao odgovoriti kako „ne može dati zadovoljavajući odgovor“, a povremeno se u njegovim spisima javljao znak očajavanja, kao u sljedećoj rečenici:

„Za prirodu se gotovo može kazati da se je čuvala od čestog otkrivanja njezinih prijelaznih ili povezujućih oblika.“

Ali, Darwin nikad nije izgubio vjeru u svoju teoriju; jedina je zbrka nastajala kada je valjalo razjasniti neposlušne aspekte fosilnog zapisa.

Darwinova teorija ne samo da je predvidjela da će fosilni prijelazni oblici biti otkriveni već je podrazumijevala da će potpuno očuvani fosilni zapisi biti uglavnim prijelazni i da će ono što zamišljamo kao utvrđene fosilne vrste biti razotkriveno kao tek proizvoljne postaje u procesu stalne promjene.

Darwin je shvaćao i to da njegova teorija zahtijeva obrazac izumiranja čak postupniji od obrasca evolucijskog nastanka. No, u nekim slučajevima iščezavanje cijelih skupina bića dogodilo se čudesno naglo. Nasuprot raširenoj predodžbi, opozicija Darwinovoj teoriji jedva da se mogla pripisati vjerskoj predrasudi. Među skepticima su bili vodeći paleontolozi i geolozi toga vremena, upravo oni koji su bili najbolje informirani o materiji.

Svakako, moglo se fosilnim dokazima provjeriti teoriju – da su je Darwin i njegovi sljedbenici željeli provjeriti. Darwin je bio kategoričan da je broj prijelaznih posrednika morao biti golem, čak „nepojmljiv“. 1859. je samo malen broj svjetskih fosilnih ležišta bio istražen. Kad su paleontolozi jednom prihvatili darvinizam kao radnu pretpostavku i istražili brojna nova fosilna ležišta u nastojanju da potvrde teoriju, ta se je situacija trebala promijeniti. Međutim, test ne bi bio pošten kad ne bi bilo moguće da teorija padne. No, kako piše Phillip Johnson, „vjerovanje u Darwinovu teoriju razmahalo se znanstvenim svijetom takvom neodoljivom snagom da je ubrzo postalo ortodoksija“. Dodaje da je „plima bila tako nesavladiva da su čak i najprestižniji među znanstvenicima trenutno postali prošlost jer se nisu pridružili pokretu“.

Paleontolozi su postali toliko okrenuti novom načinu mišljenja da su studije o fosilima bile objavljivane samo ako su išle u prilog teoriji, a ako su pokazivale izostanak evolucijske promjene, odbacivalo ih se kao neuspješne. Darvinizam je „prošao fosilnu provjeru“, ali samo zato jer mu nije bilo dopušteno propasti. Kroz vrhovne znanstvene institucije davana mu je sva pomoć koju je trebao, ako se niste popeli na taj val, ubrzo biste se udavili u njemu.

Slično je bilo i s rođenjem teorije o ledenim dobima, koja je iz poimanja prošlosti izgurala ideje niza katastrofa koji su oblikovali Zemlju, sve do geološki nedavnog vremena. I opet, nisu zagovornici tzv. ‘katastrofizma’ bili nekakvi teolozi koji su time htjeli potvrditi vjerodostojnost religije, nego najugledniji geolozi svoga doba koji su imali uvid u podatke i znali ih iščitavati.

Izmjena lica zemlje prije 11 do 13 tisuća godina

Čini se da je katastrofa koja je pogodila Zemlju prije nekih 11 do 13 tisuća godina imala kozmički uzrok, a potpuno je promijenila lice Zemlje. Tragova tog događaja ima posvuda, kako onih velikih – planetarnih razmjera – tako i manjih. Negdje je uzrokovao potapanje, negdje zaleđenje, negdje pomicanje kore ili njeno napuknuće, negdje naglo izdizanje do tada niskih planina (Alpa, Himalaja, Andi).

U manjim razmjerima (o čemu pišu Allan i Delaire) o nasilnosti događaja svjedoče izmiješanje kosti raznolikih životinja (ponekad iz raznih dijelova svijeta) u vapnenačkim jamama, kao i divovske tzv. ‘eratske’ stijene (zalutale, koje nisu iste geološke građe kao slojevi oko njega). Dokazi katastrofičnog događaja s vremenom su preinačeni u dokaze postojanja ledenih doba, a ‘katastrofizam’ se počeo zamjenjivati tzv. ‘uniformizmom, konceptom koji je tvrdio da su sva geološka obilježja rezultat sporih i dugotrajanih procesa, a čiji je glavni proponent bio geolog Lyell.

Geolozi ranog 19. stoljeća počeli su preispitivati podrijetlo uglačanih i izbrazdanih stijena te pojedinačnu distribuciju ‘eratskih’ stijena i uvjete pod kojima su se akumulirale naslage ‘nanosa’ akumulirale. Pozabavili su se i jednom od najčudnijih činjenica kasnog 18. i ranog 19. stoljeća, smrznutim sibirskim životinjskim lešinama, za koje se pretpostavljalo da su biološki bile prilagođene ledenim uvjetima (danas se zna da je prepostavka bila kriva). A ostaci istih tih životinja nađeni su i tamo gdje nema leda. Što je automatski, zbog spomenute pretpostavke, značilo da ga je možda prije bilo. Na polagano spuštanje ledenjaka prebačena je odgovornost za eratske stijene. „Odlučeno je“, pišu Allan i Delaire, „da su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti velike površine sjeverne hemisfere morale biti ili pod ledom ili su iskusile temperature znatno niže nego danas.“

“Izumitelj” ledenih doba i uzdignuće Alpa

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina.

Švicarski prirodoslovac Louis Agassiz, kojeg se danas smatra ‘izumiteljem’ ledenih doba, je oko 1840. predložio da se veliki pad temperature dogodio prije uzdignuća Alpa i da je ogromni ledeni pokrov pokrio veći dio sjeverne i zapadne Europe, zapadnog dijela Mediterana te južno sve do planina Atlas u sjevernoj Africi te sjeverozapadnu Aziju i veći dio Sjeverne Amerike. Samo su najveći vrhovi izvirivali iz Agassizovog navodnog glacijalnoga mora, najviše zato jer njihovi nazubljeni i trokutasti profili nikada nisu bili zaobljeni ili uglačani ledom.

Opozicija Agassizu među geolozima bila je jaka, ali je posustajala pred žestinom navale te nove, vrlo pomodne ideje. No, njima je bilo jasno da Agassiz nije uspio objasniti zašto se dogodio pad temperature, tek je neodređeno aludirao na neki oblik klimatološke promjene. To je, poput leda, bila „tek posljedica nekog drugog uzroka – kružni argument, ako se uopće o argumentu može govoriti“, pišu Allan i Delaire. „Izgleda da Agassizu“, pišu dalje Allan i Delaire, kao ni njegovim sljedbenicima, „nikada nije palo na um da su se takve promjene mogle dogoditi samo zbog nečeg čak radikalnijeg od ogromne akumulacije leda koju je on postulirao.“

Unatoč silnim manjkavostima, Agassizova hipoteza je brzo prihvaćena u geološkim krugovima. Ubrzo je postalo skoro krivovjerno misliti drugačije. Veliki glečeri u sporom napredovanju i ledeni pokrov bili su dovoljni za sve vidljive fenomene ‘nanosa’. Teorija se još jednom preobrazila u činjenicu.

No, bilo je jasno da se ledeni pokrivači ne bi mogli kretati sami od sebe i navodno pokopati sve osim najviših vrhova. Potrebno je bilo povišeno tlo da bi dalo potisak prema ekvatoru pa se predlagalo da su se u blizini današnjeg Sjevernog pola uzdigle vrlo visoke planine. Silna strmina tog planinskog lanca navodno je osigurala uvjete da bi nagomilani led krenuo dolje i prema van, do dalekih granica ledenoga pokrivača. Tvrdilo se da su se kasnije ove planine slegle, pa se led, uslijed prestanka nadopune i kretanja, otopio.

Priča “ojačana ” uvođenje interglacija

No, nikad nije nađen nikakav trag zamišljenog sjevernog planinskog lanca. Zapravo, gledano unazad, čudi da se ikada pojavilo takvo neznanstveno tumačenje poput koncepta ledenih doba, a ipak u kratkom vremenu je s entuzijazmom prigrljeno.

Priča je postala još kompliciranija uvođenjem mnogobrojnih ledenih doba i interglacijala kojima se ‘krpalo’ rupe u podacima. Duljina pleistocena rastegla bi se svaki puta kada bi autori umnažali broj epizoda glacijala i interglacijala. Tako je, od inače skromna trajanja, ovo razdoblje počelo rasti od jednog, dva ili više milijuna godina. Skoro nikad nije došlo do slaganja o trajanjima navodnih glacijalnih i interglacijalnih ciklusa

Tako se, kroz zbunjujuću mješavinu terenskih otkrića, zaključaka i pretpostavki, rodio koncept ledenoga doba smještenog u sve dužem razdoblju pleistocena. Allan i Delaire pišu da „cijela zgrada ortodoksije Ledenoga doba počiva na krhkom temelju“.

Ako doista imamo dvije netočne priče o davnoj povijesti, koje su pomele sve pred sobom usprkos očitim manjkavostima i ubrzo se ustoličile kako nedodirljive istine, zbog čega su one postavljene? Koja istinu prikrivaju? Bi li posljedice drugačijeg gledanja na prošlost bile jednako dalekosežno utjecajne kao one iz gore navedenog mentalnog eksperimenta s drugačijom poviješću 2. svjetskog rata?

Zamislimo na trenutak svijet bez koncepata darvinizma i ledenih doba. Izbacivanje ledenih doba nužno bi ponovno bi uvelo katastrofe u povijest i otvorilo prostor za pitanja postojanja pretpotopnih civilizacija, koja se danas ridikuliziraju jer – gde su njihovi tragovi? No, ako ih je bilo, možda su one bile drugačije od naše? Možda bi tako osvijetlili trenutak kad je ljudski rod nastao ili izgubio uzde vlastite sudbine iz svojih ruku, što tvrde mnogi autori?

Izbacivanje darvinizma počinilo bi još veću štetu za današnji materijalistički 3D-svjetonazor. Uvelo bi faktor multidimenzionalnosti našeg svijeta. Jer ako svijet više nije slučajni proizvod slijepe mehanike, čega jest?

“Provjera mozga na crkvenim vratima” i moderna znanost

Danas postoje paušalne tvrdnje u kojima se tvrdi da je moguće istovremeno prihvaćati teoriju evolucije i religiju. No, profesor William Provine sa sveučilišta Cornell, darvinist i ugledni povjesničar znanosti, tvrdi da osobe koje zadržavaju religijska uvjerenja, a istodobno prihvaćaju evolucijsku biologiju, „moraju provjeriti mozgove na crkvenim vratima.“ Obrazložio je da moderna znanost izričito podrazumijeva da je svijet organiziran strogo u skladu s mehaničkim načelima, da u prirodi ne postoje svrhovita načela niti bogovi i stvaralačke sile koje se racionalno mogu otkriti. Nadalje, kaže on, moderna znanost izravno implicira da ne postoje urođeni moralni ili etički zakoni niti ikakva apsolutna vodeća načela za ljudsko društvo.

Treće, ljudska bića su veličanstveno složeni strojevi. Pojedinačni čovjek postaje etičkom osobom dvama primarnim mehanizmima: nasljeđivanjem i utjecajima okoliša. Četvrto, mora se zaključiti da je smrt kraj. Konačno, slobodna volja (sloboda činjenja neprisilnih i nepredviđenih izbora među alternativnim mogućim djelovanjima) jednostavno ne postoji. Nema načina da evolucijski proces kako se trenutačno shvaća može stvoriti biće koje je potpuno slobodno u pravljenju izbora. Profesor Provine je usput precizno oslikao svjetonazor bez kojega bismo ostali kad bi darvinizam bio razotkriven kao izmišljena pričica. Kakva šteta što više ne bismo bili strojevi bez slobodne volje!

Teško se emotivno angažirati oko pričica o dalekoj prošlosti jer na prvi pogled nemaju puno veze sa svakodnevnim životom. No, to je kao da kažemo da list drveta nema puno veze s korijenjem. Jer sjetimo se – onaj koji kontrolira prošlošt, nadzire i sadašnjost i budućnost. U konačnici, možda nije pretjerano reći da naš doživljaj prošlosti određuje našu sudbinu.

Mahatma Gandhi je to sročio ovako:

Vaša vjerovanja postaju vaše misli.
Vaše misli postaju vaše riječi.
Vaše riječi postaju vaša djela.
Vaša djela postaju vaše navike.
Vaše navike postaju vaše vrijednosti.
Vaše vrijednosti postaju vaša sudbina.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)