Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » REZULTATI KAPITALIZMA: Imam 41 godinu, radim kao inženjer u Zagrebu i borim se s bipolarnim poremećajem

REZULTATI KAPITALIZMA: Imam 41 godinu, radim kao inženjer u Zagrebu i borim se s bipolarnim poremećajem

bipolarni-poremećajImao sam 25 godina kada sam se prvi put stvarno zaljubio. U toj sam vezi, nažalost, bio samo ljubavnik. Bila mi je kolegica s posla, znali smo se nekoliko godina i počeli smo se intenzivnije viđati

Tada je nastupila jedna od mojih povišenih faza. Znao sam sjesti u automobil i juriti Zagrebom 150 na sat da što prije dođem do nje. Ona je živjela na drugom kraju grada i kada bi me nazvala, došao bih za pet do deset minuta. Neki bi rekli da je to zaljubljenost. I ja sam to tada mislio. Danas znam da je to bio početak mog poremećaja.

Danas imam 41 godinu i bipolaran sam. Dijagnozu sam dobio prije dvije godine, ali kada pogledam unazad zapravo shvaćam da oduvijek imam velike promjene raspoloženja. No, one koje sam imao tijekom djetinjstva i puberteta nisu bile toliko velike da bi vodile psihozama. A one sa psihozama su najgore.

Kad sam bio s tom kolegicom s posla, trošio sam nekontrolirano puno na izlaske; znao sam u jednoj večeri u toj povišenoj fazi potrošiti nekoliko tisuća kuna. I mada je ona govorila da će prekinuti s dečkom, znao sam da se to neće dogoditi. Nakon šest mjeseci me ostavila.

Sve teže sam obavljao higijenu

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao. I higijenu samo obavljao jako teško. Sve mi je predstavljalo priličan napor. Kao da mi je netko stavio 100 kilograma na leđa s kojima sam morao svakodnevno funkcionirati.

Nikad nisam razmišljao o samoubojstvu, osjećao sam da će ta faza proći, ali nisam znao kada i kako. Uvijek sam pokušavao naći svjetlo na kraju tunela. Tada sam imao 26 godina i nekako sam se, ne znam ni sam kako, uspio izvući iz te loše faze i ušao sam u normalnu. Naravno, tada još nisam znao da se faze mijenjaju i s godišnijm dobima.

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao

Tada sam upoznao djevojku koju sam oženio. U tu vezu sam već ušao s velikim minusom i kreditom. Zaljubio sam se, opet me pukla povišena faza i kupio sam automobil. Nisam ga uopće planirao kupiti, on je jednostavno bio rezultat povišene faze, mjesečno sam sedam godina plaćao 1700 kuna. Automobil je najskuplja stvar koju sam kupio u tim povišenim fazama, ali ne i jedina. Servisirao sam ga u najskupljim servisima u gradu, odlazio sam u najskuplje restorane, kupovao luksuzne stvari, trošio na internetu velike količine novca.

Povišene faze su fenomenalne

Jednostavno sam se u tim povišenim fazama u početku osjećao fenomenalno. Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju. Dobro sam se osjećao i prštao od zadovoljstva.

U depresivnoj fazi povlačio sam se u sebe, nisam izražavao emocije i manje sam govorio. No, te te oscilacije u raspoloženju još nisu dotakle one krajnje granice. To se dogodilo nekoliko godina kasnije.

Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju.

Djevojka i ja smo bili četiri godine u vezi i odlučili smo se vjenčati. Bila je 2006. godina i ona se preselila k meni. U sljedeće tri godine oboje smo iskusili kako je to živjeti s nekim. A ona je doživjela sve moje blaže faze – povišene i snižene, koje su polagano uzimale maha. Nikada to nisu bile nagle promjene raspoloženja. Obično se jednom godišnje događa povišena faza, a ostatak godine je normalna ili spuštena faza.

Svađali smo se sve češće, ja nisam izražavao osjećaje, zatvarao sam se sve više u sebe. Razveli smo se u 2009. i to ljeto sam proveo utapajući se u alkoholu. Osjećao sam totalnu grižnju savjesti. Smatrao sam da sam prvenstveno ja kriv. Bio sam razočaran u sebe i u brak, suprugu nikada nisam krivio, ali sam bio jako ljut na nju. Tada sam mislio da je olako dignula ruke od nas. Danas znam da nismo mogli spasiti brak, jednostavno nismo odgovarali jedno drugome.

Dijagnosticiranje i hospitalizacija

To tada nisam vidio. Prvo sam pao u depresiju, nekoliko mjeseci se nisam trijeznio, otišao sam na godišnji na more s ljudima koje zapravo nisam ni poznavao. U Zagreb sam se vratio u totalno povišenoj fazi u kojoj sam upoznao djevojku. Bilo je to iste godine i opet sam se zaljubio. Ona je kasnije sa mnom prošla sve najgore faze mog bipolarnog poremećaja, dijagnosticiranje i hospitalizaciju.

Upoznali smo se u gradu u jednom kafiću. Kako sam bio u povišenoj fazi, nije mi bilo problem nikome prići. Bio sam izuzetno elokventan, prilagodljiv, otvoren, vrlo dobronamjeran. Počeli smo izlaziti. I sve je bilo super, čak sam tu povišenu fazu uspio prenijeti preko zime, a to je vrlo rijetko. Promjene u bipolarnom poremećaju povezane su i s godišnjim dobima. Tijekom ljeta svi se osjećamo mnogo bolje, a dolaskom zime padamo u sniženu fazu. No ja sam bio zaljubljen i ovoga puta dolazak jeseni nije utjecao na mene.

Naučio sam da je kod mene jedan od okidača bipolarnog poremećaja zaljubljivanje, ono je povezano s pojačanom fazom. Svaki put kad bih se zaljubio nastupila bi povišena faza.

Je li me danas strah zaljubiti se? Nije, strah me je samo kako će se to odraziti na moje zdravlje, odnosno život. Jer u toj povišenoj fazi sve je u početku divno i super. Vjerujte mi, svijet je ljepši, barem u početku.

Kao da ti netko da tableticu koju popiješ i sve vidiš, čuješ, pojmiš i osjećaš se ljepše. Vidiš žarulju i osjećaš njenu toplinu koja te grije. Sve je puno opipljivije i uzbudljivije. Boje su jasnije i toplije, ljudi su jednostavniji. Cijeli svijet je ljepši. I nema tog problema koji ne mogu riješiti. U glavi se sve misli povezuju na tisuće raznih načina i sve ima smisla. I najmanje sitnice se uklapaju u veliki mozaik svijeta.

Nevjerojatan nalet energije

Međutim, kada krene ta progresivna faza to bih opisao kao nevjerojatan nalet energije. Osjećaj euforije koji se penje od kralježnice prema glavi i zalijeva mozak valom energije. Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija. U povišenim fazama uvijek sam pio. U krajnjim fazama znao bih popiti nekoliko piva i dosta žestica. Drugi bi padali na pod, ja bih ostajao na nogama. S tim da u tim krajnjim fazama skoro ništa nisam jeo.

No, vratimo se na vezu. Već na samom početku, djevojka je primijetila da imam nekih problema i da se povlačim u sebe. Pokušavala je doprijeti do mene na sve moguće načine, ali ja nisam razgovarao. Nakon nekog vremena je i uspjela, otvorio sam se i rekao joj sve što me muči. I dalje sam imao osjećaje prema bivšoj supruzi, što je moju djevojku povrijedilo, ali tada sam napokon zaključio da se supruga neće vratiti, da moram zatvoriti ta vrata i krenuti dalje.

Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija.

Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo živjeti zajedno, a ja sam krenuo psihologu zbog problema s izražavanjem osjećaja. Kada se danas osvrnem unazad za kraj svih mojih veza problem je bilo moje zatvaranje i neizražavanje emocija, ni lijepih ni ružnih, u kombinaciji s bipolarnim poremećajem.

Djevojci nisam govorio da je lijepa, da mi je super s njom. Sve one emocije koje grade vezu ja nisam izražavao i još sam se mučio s osjećajem manjka samopouzdanja. Dugo vremena sam išao psihologici, ali ona nije primijetila da imam bipolarni poremećaj. No, u tih nekoliko godina mi je pomogla.

Početak halucinacija

Onda sam se u ljeto 2013. ponovo više okrenuo alkoholu. Dogodila se velika tragedija u mome životu, ocu moje djevojke dijagnosticiran je rak pluća. Tada sam već bio u povišenoj fazi, želio sam mu pomoći, ali nisam znao kako.

Krenule su i prve halucinacije potaknute alkoholom i bipolarnim poremećajem, zapravo alkohol je bio samo okidač.

Zamišljao sam da ja imam rak, da sam bolestan, da će doktori mene izliječiti, a ja onda njega. Bilo je to iznimno turbulentno razdoblje koje je završilo mojom halucinacijom susreta s Bogom. Najgoru halucinaciju sam doživio na poslu gdje su svi oko mene bili totalno drukčiji, izobličenih lica i mislio sam da mogu upravljati sa svima. Više nisam razlikovao realnost od halucinacije i odjurio sam kući. Kada je došla djevojka inzistirao sam na razgovor sa svećenikom i roditelji su mi dogovorili susret. Naravno da je svećenik zaključio da najprije riješim zdravstveno stanje. Halucinacije bih opisao kao paralelnu stvarnost, gledaš realan svijet oko sebe i u glavi vrtiš film koji nadograđuješ irealnim svijetom.

U bolnici su mi odmah dijagnosticirali bipolaran poremećaj. Znao sam o čemu je riječ, ali nisam znao na koji će se način ta dijagnoza odraziti na moj život.

Nisam spavao tjedan dana, dali su mi nešto za smirenje i prospavao sam cijeli sljedeći dan. Kada sam se probudio, bio sam i dalje u povišenoj fazi, ali smirenijoj. U bolnici sam proveo mjesec dana u zaštićenoj okolini okružen ljudima sa sličnim problemima, koji su se došli liječiti i nemaju predrasude.

Vrijeme u bolnici

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca, jedan je bio na odvikavanju od droga, a drugi se borio s depresijom. Ja sam tada još bio u povišenoj fazi i uporno sam pokušavao riješiti njihove probleme. Bio sam pun ideja i rješenja za druge. Ali ne za sebe. Meni pomoć nije bila potrebna, mislio sam, bilo mi je super.

Privremena dijagnoza bipolarnog poremećaja postavljena mi je čim sam došao u bolnicu, a obrada je počela nakon nekoliko dana. Razgovarao sam s psihijatrom, prošao brojna testiranja. Morao sam rješavati test od 500 pitanja, tijekom kojeg sam zaspao. Bio samo toliko omamljen tabletama za smirenje. Cijelo vrijeme vam daju lijekove. Prijem u bolnicu je uvijek isti, ili vas spuštaju ili podižu i tek onda mogu raditi s vama. Posjećivali su me djevojka i roditelji, koji su se također tada prvi puta suočili s mojoj dijagnozom. Rekao im je liječnik.

Cijelo to vrijeme, u toj povišenoj fazi, i dalje nisam doživljavao svoju dijagnozu. Za mene je sve to bio dio nekakve scenografije koja se odvija oko mene, vjerovao sam da će se to razriješiti, da ću izaći iz bolnice i nastaviti živjeti svoj život.

I izašao sam iz bolnice nakon mjesec dana i započeo je taj moj stvaran život. Vratio sam se na posao. Poslali su me na zdravstveni pregled gdje zbog dijagnoze bipolarnog poremećaja nisam mogao nastaviti raditi posao koji sam radio 20 godina.

To je bilo prvo suočavanje s osuđujućom stvarnošću.
Dva desetljeća sam radio na održavanju i popravljanju strojeva, a sada to nisam smio.

Šok od gubitka posla

Doktorica mi je rekla da se za posao traži psihofizički stabilna osoba, a ja sam po njezinim rječima labilna osoba i tko zna što bih napravio u blizini 400 volti. Bih li ubio sebe ili nekog drugog.

Nikada nisam, kako sam već rekao, razmišljao o samoubojstvu. Kao što nikada nisam bio fizički agresivan. Nisam takva osoba.

Za mene je to bio strašan šok i prva osuda koju sam doživio, još u fazi kad sam svježe dijagnosticiran izašao iz bolnice. Tada sam prvi put shvatio što znači kada kažete da ste psihički bolesna osoba i koliko je to osuđujuće od društva. Započeo sam borbu sa sustavom i samim sobom, na kraju sam shvatio da mi je bitno da ostanem u firmi. Pogazio sam svoj ponos i potražio bilo koji drugi posao i odlučio ostati u firmi.

U međuvremenu mi je umro svekar. Sve je to rezultiralo ponovnim padom u depresivnu fazu. Osam mjeseci trajala je njegova bolest. Pred kraj odustao je od svega, nije se želio liječiti, prepustio se bolesti i to me je dotuklo.

Novi pad

Stres zbog posla i svekrova smrt rezultirali su time da sam ponovo počeo piti. Bio sam na terapiji, ali lijekovi djelomično djeluju. Danas znam da su oni samo dio procesa te da, kako bi osoba s bipolarnim poremećajem bila u normalnoj fazi, treba obuhvatiti cjelokupni život. Treba paziti na ritam spavanja, izlagati se suncu, održavati kontakte s prijateljima, redovito se hraniti. Tek kada je sve to u ravnoteži, lijekovi djeluju.

Tih godinu dana koliko nisam radio, vrijeme sam provodio ispred kompjutora i televizora, sa smanjenim higijenskim navikama. Djevojka me trpila takvog, i ona je pala u depresivnu fazu. Bila je u žalosti zbog svog oca i zbog mene. U jednom trenutku posjećivala je oca u jednoj bolnici, a mene u drugoj. Osjećao sam neopisivu grižnju savjesti jer joj nisam bio podrška, ali nisam mogao pomoći ni sebi, a kamoli drugima.

Počeo sam razmišljati o vanzemaljcima koji nama upravljaju i napajuju se našom energijom. Zamišljao sam kako iznad svakog od nas stoji avet koja nas vodi. Za bilo kakav grafit na zidu bio sam uvjeren da je namijenjen baš meni. Slušao bih radio i mislio da se netko direktno obraća meni.

U 2014. vratio sam se na posao, na novo radno mjesto. Kako je riječ o većoj firmi, na novom mjestu nitko nije znao za moju borbu s bipolarnim poremećajem. Bivši kolege iz drugog odjela su znale. Većina me prihvatila takvim kakav jesam i dan danas se družimo.

Počeo sam raditi na novom poslu, stres zbog nove sredine, novog posla i alkohol u velikim količinama rezultirali su da situacija opet izmakne kontroli. Došle su iluzije.

Tu zadnju večer prije odlaska u bolnicu razmontirao sam lavabo i kadu u kupaonici, skinuo sve kupaonske elemente. Zamislio sam da ću svoju djevojku iznenaditi ujutro s posve novom kupaonicom.

Ona je prespavala tu moju histeriju. Kad sam je probudio, u tri sata ujutro me odvezla u Vinogradsku.

Morao sam potražiti pomoć

Znao sam da to nije u redu. Ili ću poludjeti do kraja ili ću potražiti pomoć. Više nisam znao što se događa, nisam razlikovao realno od irealnog.
Bio je to jedan veliki košmar, u kojem sam ponovno završio na hitnoj.

Završio sam u izolaciji, u tih sedam dana doživio sam vrhunac svog bipolarnog poremaćaja. Demolirao sam im cijelu sobu, rastavio sve što se dalo rastaviti. Bio sam opsjednut vodokotlićem, osam do deset puta na dan sam ga rastavljao i sastavljao. Rastavio sam sve lampe u sobi. Podizao i spuštao uzglavlja kreveta na određene razine. Imao sam opsesiju da sve rastavim u sastavne dijelove, što sam zbog svojeg iskustva većinom i napravio.

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca. Jednim starijim gospodinom koji je bio u deperesivnoj fazi pa se jako teško nosio s mojom energijom. Molio je da ga maknu iz sobe. Drugi gospodin je isto bio u depresivnoj fazi, ali ne toliko. S njime sam vodio baš lijepe razgovore, pričali smo o zdravoj prehrani i životu, kako treba jesti med. Zaključio sam da je on došao u bolnicu jer su u njegovoj firmi svi klimatizacijski uređaji zagađeni, te da ima legionarsku bolest. Svima sam ponovo htio pomoći i dijelio savjete. Doživljavao sam da svi oko mene imaju problema, pogotovo oni koji su depresivni, samo ja nemam.

Opet sam prošao cijeli proces liječenja, nakon mjesec i pol dana provedenih u bolnici zatražio sam drugo mišljenje. Ne zato što sam se nadao drugačijoj dijagnozi, nego sam želio liječnika koji je specijaliziran za bipolarni poremećaj.

Došao sam do liječnice Slađane Štrkalj Ivezić iz Klinike za psihijatriju Vrapče i kod nje sam krenuo u dnevnu bonicu. U ta dva mjeseca liječenja u dnevnoj bolnici pomogla mi je mnogo više nego svi ranije. Tamo sam napokon prihvatio sebe kao osobu koja boluje od bipolarnog poremećaja. A to je ono najteže.

Prihvaćanje bolesti

Pravi prijatelji su ostali uz mene, ali svaki put kad sam to nekome dragome trebao otkriti bilo mi je užasno teško. Osjećao sam trnce u nogama, znojio sam se, glas mi je podrhtavao. Ali shvatio sam da iz svoje kože ne mogu pobjeći. Svaki susret s nekim kome sam htio objasniti bipolarni poremećaj je bio susret sa samim sobom i svojim slabostima.

Jako mi se promijenio pogled na život. Još 2013. godine krenuo sam u udrugu Putokaz, na nagovor sestre iz Vinogradske. U početku mi je to bilo jako teško, ne znaš na što dolaziš, ali ubrzo shvatiš da te grupa prihvaća i dođe trenutak kada i sam poželiš nešto reći.

Trebalo mi je dva, tri mjeseca, ali još tada nisam prihvaćao sebe kao nekog tko će morati piti lijekove do kraja života. Još sam uvijek te 2013. vjerovao da ću se na neki način izliječiti, da mora postojati neka alternativa i da će to jednog dana biti samo mala mrlja u mojoj prošlosti.

Kada sam drugi put završio u bolnici, shvatio sam da to neće biti tako. Shvatio sam da ću morati naučiti živjeti s time i krenuo sam na još jednu grupu u sklopu udruge Svitanje, koja okuplja ljude oboljele od bipolarnog poremećaja. Tamo sam doživio taj klik i stvarno postao svjestan da sam osoba s bipolarnim poremećajem i da tamo pripadam.

Te grupe su jako intenzivne, svi smo preživjeli iste ili slične faze. Jako sam mnogo naučio o sebi, otkrio koji su mi okidači, jedan od njih je alkohol. Sad već godinu dana ne pijem. Naravno, neke druge okidače ne možeš ukloniti iz života, poput stresa na poslu, ali trudim se držati ga pod kotrolom i neutralizirati ga zdravim životom, jogom, vježbanjem i druženjem s prijateljima.

Nedavno sam završio i fakultet koji sam upisao 2005. godine, smjer računarstvo. Tada sam ga upisao jer sam želio napredovati na poslu. Do 2008. sam dao sve ispite, ali tada je krenula faza razvoda s bivšom ženom i sve veće promjene raspoloženja pa se do ove godine nisam stigao time baviti. Ali sad sam diplomirao. Pao mi je golemi kamen sa srca i vjerujem da će mi to otvoriti nove mogućnosti na poslu.

Posebno me razveselilo kad sam došao na zdravstveni pregled koji svake godine organizira moja firma. Liječnica koja me proglasila nesposobnim za prijašnji posao me pitala što je s fakultetom. Rekao sam joj da sam diplomirao. Ostala je zatečena, a ja sretan jer sam na neki način pokazao zube, da ja to mogu.

Kraj veze

A veza? Okončana je u svibnju. Sve je to još jako svježe. Ona je danas moj najbolji prijatelj i sa mnom je prošla one najteže faze, ali zaključili smo da više ne možemo pomoći jedno drugome. Početak kraja naše priče započeo je u ljeto 2013. godine kada sam prvi put izašao iz bolnice. To ljeto nismo išli na more, ostali smo u Zagrebu i u jednom trentku sam joj rekao – što misliš je li ovo kraj ili nije. Ona se rasplakala i prešli smo preko toga. Ona me uvijek podržavala, ali mi nije mogla pomoći drugačije, nego samo da me podupire, a sve ostalo je bilo na meni. Ja sam se zatvorio, veza je bila na izdisaju i nakon druge hospitalizacije zajedno smo došli do zaključka da je kraj.

Teško mi je bilo zbog toga, ne samo zbog prekida nego sam se i bojao kako će se to odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom. I lakše mi je otkad sam na grupnoj potpori vidio da postoji osoba koja već nekoliko desetaka godina nije imala ni jedan okidač, a prije toga je bila pet puta hospitalizirana. Ta osoba je dokaz da se može kontrolirati bipolarni poremećaj.

Bojao sam se kako će se novi prekid odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom.

Za pet godina volio bih da se mogu osloboditi. Sada sam jako sputan, sve radim u rukavicama. Jako sam oprezan. Nadam se da ću za pet godina moći skinuti tu masku i otvoreno razgovarati sa svima. Znam da nikad neću svima moći objasniti sve o mom poremećaju, ali volio bih, onako kako to može osoba koja boluje od šećerne bolesti, pričati o bipolarnom bez da me ljudi osuđuju. Volio bih da se skine stigma s mog poremećaja. On nije zarazan, ja nikoga ne mogu razboliti, niti ga mogu dovesti do ludila.

Jednom prilikom smo u udruzi Svitanje razgovarali o tome bismo li, kada bismo se mogli vratiti u prošlost i nešto promijeniti, odabrali bipolarni i opet proživjeli svoj život s njim ili bez njega. Bili smo podijeljeni, a ja sam rekao da bih izabrao bipolarni. Zato što jednostavno ne znam kako je živjeti bez njega.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Zahvaljujući Googleu otkrivena tajna: Vile kod Brindisija imaju oblik svastike
Jim je želio biti član kluba 'Zauvijek 27' - njegova smrt i dalje je obavijena tajnama

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , ,

 
reklama