Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Novi Svjetski Poredak » 25 GODINA KAPITALIZMA: Živim u Šibeniku, imam 40 godina, udana sam i ne želim djecu. I to nitko ne može prihvatiti!

25 GODINA KAPITALIZMA: Živim u Šibeniku, imam 40 godina, udana sam i ne želim djecu. I to nitko ne može prihvatiti!

blogerica-djecaIspovijest autorice bloga “NoKids” Jasmine P.

Prije nekoliko dana proslavila sam deset godina sretnog braka. Bez djece. Nije to nešto što nam se dogodilo, što nas je zadesilo mimo naše volje, zbog nekog zdravstvenog ili sličnog problema – suprug i ja smo, jednostavno, odlučili da nećemo imati djecu.

Ljudima koji ne žele djecu jako je teško živjeti u današnjem društvu. Posebno u manjim sredinama, poput Šibenika. Zapravo je katastrofa. Jedna moja prijateljica koja se nije nikada udala i nema djecu doslovno je pukla na živce. Završila je na psihijatriji jer su je u ovoj sredini izolirali, smatrali je čudnom i beskorisnom.

Dosad smo suprug i ja izgradili neki svoj svijet, puno putujemo, imamo puno hobija i poslove koje volimo. Imam četrdeset godina, radim kao pravnica. Stalno sam u pokretu i imam svoj blog NoKids koji sam počela pisati prije dvije godine. On je nastao kao neka vrsta reakcije na sve te pritiske iz okoline. Osjetila sam potrebu da u pisanoj formi kažem što mislim o svemu. On mi služi kao ispušni ventil.

Najgori komentar koji sam doživjela

A što je bio okidač za njegovo pokretanje? Svakodnevni komentari i pitanja. Ali zbog jednog određenog sam sjela i počela pisati. Sjećam se, bila je nova godina i nazvali su me daleki rođaci s kojima nisam bila u kontaktu. Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati. Ja nikoga ne pitam zašto ima djecu, pa nije pristojno ni mene pitati zašto ih nemam.

Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati.

Vjerujte mi, komentara je tijekom ovih godina bilo svakakvih. Od onih klasičnih pitanja što čekaš, nećeš uvijek biti mlada do komentara kakav je to život bez djece. Jedan posebno pamtim – što bi tvoja mater rekla. On mi je bio najgori.

Majka mi je umrla prije desetak godina. S njom nikada o tome nisam razgovarala, ali je bila žena širokih svjetonazora i vjerujem da me ne bi osuđivala, kao što me ne osuđuje ni tata. On se pokazao najtolerantnijim, samo mi je rekao – kćeri, to je tvoj izbor.

U krugu prijatelja i poznanika, mi smo jedni od rijetkih s takvim odabirom. Skoro svi drugi imaju djecu. U početku, kada smo se tek vjenčali, iako smo već tada dobro znali da našom kućom neće odzvanjati topot malih nožica i da motiv našeg vjenčanja nije produljenje loze – drugi to nisu znali. I pitanja su pljuštala sa svih strana – kada ćete, što čekate, ili, ono glupavo: ima li šta novog – obavezno popraćeno znakovitim bedastim smješkanjem i namigivanjem. Stoički smo sve to otrpjeli.

Nije znao što bi u prvi trenutak mislio

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Sjećam se kada sam nakon godinu dana veze današnjem suprugu, a tadašnjem dečku, rekla da se ne protivim braku, ali da ne želim djecu. Saslušao me, bio je iznenađen i nije znao što bi prvi trenutak mislio. Kako mi je rekao, prvi se put susreo sa ženom koja tako misli. Sljedeći dan mi je rekao da mu je jedino bitno da se nas dvoje dobro slažemo i da nije sa mnom zbog djece, te da u tome ne vidi nikakav problem.

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Ja sam oduvijek osjećala da ne želim djecu. Nije to nešto što sam saznala u kasnijoj životnoj dobi niti je to rezultat kakve psihičke traume – jednostavno, nikada nisam željela biti majka. Ta mi je ideja uvijek bila strana. Prvi sam puta toga postala svjesna još u ranom djetinjstvu – većini djevojčica iz moga društva omiljena zanimacija bila je igranje lutkama koje su bile njihova djeca. Ja se nikada u toj dobi nisam ufuravala u ulogu mame koja uspavljuje svoju lutku, mijenja joj robicu i slično tome. Moje zanimacije bile su posve druge naravi, i jednom kad mi je majka kupila lutku, koje se i dan danas živo sjećam, nisam znala što bih s njom. Na kraju sam je darovala jednoj djevojčici koja je bila oduševljena darom.

I kako su godine odmicale, a ja odrastala, i na kraju postala mlada djevojka i žena – ta želja za djecom u meni nije nastajala. Sasvim suprotno. Užasavala me pomisao da bih mogla ostati trudna, roditi i zauvijek biti vezana za to dijete, obvezana svoj život podrediti njemu. Tada sam još mislila – proći će me, valjda, jednom kad budem starija, osjetit ću valjda taj famozni majčinski nagon o kojem svi govore tamo negdje u kasnim dvadesetima ili tridesetima… Iako mi je već tada bilo jasno da to neće biti tako.

Nova prijateljstva

U srednjim dvadesetima uslijedila je masovna histerija udaja/ženidbi i poroda. Moje prijateljice, s kojima sam do tada izlazila van i bezbrižno provodila dane svoje mladosti, odjednom su postale grozničave zbog toga jer su im rodbina i okolina počele spominjati biološki sat. Pa su se, brže bolje, krenule udavati i rađati.

Najviše njih je dolazilo pred oltar već u visokom stupnju trudnoće i kasnije kad sam razmišljala o toj očitoj suprotnosti s katoličkim naukom (ništa prije braka) došla sam do zaključka da je ženama u našim krajevima nužno proći test plodnosti da bi se udale, bez obzira što piše tamo neka sveta knjiga.

S većinom tih prijateljica izgubila sam kontakt nakon što su dobile djecu. Jednostavno smo se prestale družiti. Moj krug prijatelja se u to vrijeme drastično suzio. S vremenom sam upoznala nove ljude s kojima dijelim slične afinitete.

No, u jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Već u dvadesetima sam uvidjela da sam po tom svom stavu prema djeci drugačija. Taj je osjećaj u meni počeo rasti posebno nakon jednog posjeta mojoj tada najboljoj prijateljici, koja je u roku nekoliko godina od vjenčanja rodila troje djece.

U jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Nemam pojma kako smo došli na tu temu, ali njezin muž kojeg je i inače krasilo ruralno ponašanje, te koji je činjenicu da je našao ženu i napravio djecu doživljavao kao najveći uspjeh u životu, ničim izazvan je rekao: Da bi žena bila prava žena, ona mora imati muža, djecu i dom. Kad sam kasnije razmišljala o tome, došla sam do zaključka da je takvu glupost izvalio namjerno, jer ja u to vrijeme nisam bila udana, niti sam imala djecu, pa je na svoj primitivni način pokušao da me usmjeri na pravi put. No, jedino što je postigao je to da sam suosjećala s njegovom ženom što je za životnog partnera odabrala takvog kromanjonca.

Neki ljudi su uvrijeđeni mojim izborom

Tijekom svih ovih godina mislila sam da će mi se mišljenje po pitanju djece promijeniti, ali to se nije dogodilo. Došla sam u one godine kad se od mlade žene očekuje, u našem tradicionalnom društvu, da pronađe odgovarajućeg ženika i da rodi. I tada sam prvi puta postala svjesna da je moj stav koji sam imala prema rađanju i djeci nešto što je izuzetno nepopularno u društvu, nešto što se skoro pa ne smije javno izreći, tabu. Nevjerojatno je kako se neki ljudi nađu uvrijeđeni vašim izborom da nemate djecu.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju.

No isto sam tako shvatila da mnoge žene misle kao ja, ali da, jednostavno, nemaju hrabrosti tako živjeti jer im je odgojem, tradicijom i društvenom uvjetovanošću usađeno u glavu da im život neće imati smisla ako ne rode dijete, da će nešto strašno bitno propustiti u životu ako ne budu imale podmladak, i da će zbog toga žaliti cijeli život.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju. Recite da ne želite djecu i proglasit će vas djecomrscem. Ljudi vide i čuju ono što žele vidjeti i čuti.

A ja sam se i dalje nadala da ću postati normalna. Da mi pomisao na majčinstvo neće izazivati tjeskobu nego radost. Da ću i ja, jednog dana, poželjeti imati svoje dijete, svoju krv, i da ću biti normalna kao i druge žene. Nesumnjivo, bilo bi mi mnogo lakše živjeti u društvu koje nas okružuje kad bih i sama postala majka. Uklopila bih se u sredinu koja idealizira roditeljstvo i djecu.

Sve jači pritisak

I tako sam pokušavala pronaći neku čar u svim tim bebama mojih prijateljica koje su me okruživale, u svoj toj eksploziji majčinstva, kakica, cike i vriske kojoj se moja generacija posvetila – no uzalud. Ništa privlačnog u tome nisam nalazila, upravo suprotno od toga, i moje uvjerenje da uloga majke nije za mene, postajalo je sve čvršće. Usporedno s time, društveni pritisak okoline da jednog dana i ja moram roditi, bio je sve jači.

Nitko vam otvoreno neće reći da moraš roditi, ali vam to daju do znanja na milijun drugih načina. I ti ćeš jednom ovako, znale bi mi reći prijateljice kada bih došla u posjet njima i njihovim bebama, iako sam znala da neću. S druge strane, i rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog “kako si?”, bude “a što čekaš s djecom?”. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog ‘kako si?’, bude ‘a što čekaš s djecom?’. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Sjećam se situacije s bivšom kolegicom iz osnovne škole s kojom se nisam vidjela godinama. Igrom slučaja dogodilo se da smo relativno često, nakon dugo vremena neviđanja, nailazile jedna na drugu, pa smo iz onog otuđenog, formalnog “bog, kako si?” prešle na prisniji razgovor, prisjećanje na dobra, stara vremena.

I tako jednom prigodom ona me mjerka ispod oka dok sam stavljala naranče u vrećicu, nešto se nećka, pa krene prema meni… Napokon se odvažila i upitala me: “Čuj, već neko vrijeme te to mislim pitati, pa evo sad ću. Reci mi, ovaj, možeš li ti imati djece? Mislim, znam da si u braku i da nemaš dijete. A ja imam dobrog ginekologa koji rješava pitanje neplodnosti.” Rekla sam joj da ne želim imati djecu, a njezin izraz lica bio je nevjerojatan. Kao da se uvrijedila.

Ignoriranje pitanja

Tako da sam ubuduće, u svrhu održavanja kako-tako civiliziranih odnosa, počela ignorirati ta pitanja, u granicama u kojima sam uspijevala, iako je jako teško ignorirati činjenicu da toliki ljudi koji vam tako malo znače u životu očekuju od vas – da rađate.

Zanimljivo, nisu muškarci ti koji postavljaju takva pitanja – jako mnogo žena, nažalost, razmišlja tako. Moja mentorica na prvom poslu na kojem sam radila nakon Pravnog fakulteta bila je izuzetno uspješna poslovna žena bez djece, elegantna, kulturna, obrazovana, i u životu je postigla skoro sve što je željela postići. No, kako nikad nije rodila, često sam na njezin račun imala prilike čuti sažaljive, skoro posprdne komentare okoline kako joj malo vrijedi sav taj uspjeh, karijera i položaj, kad nema djece. Danas se tome više ne čudim i sama sam čula takva šaputanja.

Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Djeca su smisao života, često možemo čuti iz usta jednog dijela roditeljske populacije i onih koji to pretendiraju postati. To, jednostavno, nije i ne može biti univerzalna istina za sve ljude. Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Dapače, mislim da je daleko smisleniji i ispunjeniji od života većine ljudi koji su život podredili djeci jer ga trošim na putovanja, posao koji volim, druženje s ljudima koje volim, na svog partnera, na hobije, i vjerojatno bih od mnogo toga morala odustati da sam se odlučila na majčinstvo. Zbog čega svi ti koji idealiziraju djecu i roditeljstvo malo ne progovore i o drugoj strani roditeljstva?

Nova faza u mom životu

O tome kako se ljudi međusobno otuđe kada dobiju djecu, kako prijateljstva sve više blijede jer su djeca prioritet i jer se ni za što drugo nema vremena, o tome kako ljudi s vremenom odustanu od svojih afiniteta i talenata jer djeca zahtijevaju svo vrijeme ovog svijeta i svu pozornost. O ogorčenju kad djeca jednom odu, a ti si im dao sve i žrtvovao sve za njih.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila. Mnogo egoističnije od toga, barem po mom shvaćanju, je stvarati djecu i biti nekome loša majka samo zbog pritiska okoline.

Ja sam, napokon, došla do te faze u svome životu kada osjećam da se nikome ne moram pravdati zbog svog izbora. I da više ne moram trošiti svoje dragocjeno vrijeme na sulude pokušaje da razmišljam kao normalna žena, jer ja jesam normalna.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

DOVIĐENJA PRAVO NA IZBOR: "Bez cijepljenja, bez naknada!" Australija ukida socijalna davanja roditeljima koji ne cijepe djecu
STRAH HARA VATIKANOM: Papa Francisko upozorio - Islamska država će napasti Rim

Filed under: Novi Svjetski Poredak · Tags: , , , , , , , , ,

 
reklama