Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Ekonomska originalnost jugoslavenskog samoupravnog socijalizma

Ekonomska originalnost jugoslavenskog samoupravnog socijalizma

tvornica-SFRJKada se na na┼íim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje re─Źeno, dr┼żavna zajednica naroda poznata kao Socijalisti─Źka Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge prije─Źi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilje┼żila dvadeseto stolje─çe, ─Źak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do ─Éev─Ĺelije, a ─Źinjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesni─Źar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane ─Źinjenice kako bi se ┼íto bli┼że pribli┼żila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

To─Źno, ali da bi se koliko toliko pribli┼żili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo ─Źitati strane stru─Źnjake, jer su na┼íi jo┼í uvijek mamurni nakon nacionalisti─Źke terevenke koja je trajala vi┼íe od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveu─Źili┼íta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao ─Źlanak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadr┼żaj njegovog uratka ─çe starijim ─Źitateljima biti poznat, djelomi─Źno ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da ─çe mla─Ĺima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je jo┼í uvijek zanimljivo napomenuti specifi─Źnosti jugoslavenskog socijalisti─Źkog modela koji je, ─Źak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, vi┼íe od ─Źetiri desetlje─ça pro┼ílog stolje─ça karakterizirao gospodarstvo i geopoliti─Źki okvir va┼żnog naroda na na┼íim isto─Źnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalisti─Źkih zemalja dvadesetog stolje─ça, Socijalisti─Źka Federativna Republika Jugoslavija je zapravo dr┼żala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o razli─Źitim i legitimnim gledi┼ítima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i ─Źeste transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, me─Ĺutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razila┼żenja dviju zemalja.

Ovi uzroci se se┼żu jo┼í u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinisti─Źkih “─Źistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka ┼żelja za autonomijom, ve─ç ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodila─Źke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je jo┼í uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalisti─Źka zemlja, sve u─Źinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodila─Źkog rata, a nagla┼íeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je do┼íla polemika oko federacije s Bugarskom, mogu─çe balkanske socijalisti─Źke alternative centru u Moskvi, te zbog autenti─Źnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalisti─Źke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunisti─Źke partije Jugoslavije koji se bavio marksisti─Źkom teorijom i praksom, objavio ─Źlanak Milentija Popovi─ça, jednog od vode─çih nositelja ideolo┼íkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi izme─Ĺu socijalisti─Źkih zemalja”, koji nam mo┼żda omogu─çuje da saznamo razlog odlu─Źuju─çe pauze izme─Ĺu Jugoslavije i dr┼żava Informbiroa ili Kominforma.

U ─Źlanku se osu─Ĺuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja isto─Źne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz me─Ĺunarodnu trgovinu na ┼ítetu Jugoslavije. Ve─ç u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi izme─Ĺu socijalisti─Źkih zemalja temelje na na─Źelima kapitalisti─Źke razmjene roba”, podru─Źje na kojem Popovi─ç temelji svoju analizu, tvrde─çi “da postoji prosje─Źni svjetski profit koji u me─Ĺunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogoduju─çi ve─çini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala ve─ç iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je ni┼żi od svjetskog prosjeka, koje su tako─Ĺer, bez konkurentne industrije, prisiljene u─çi na me─Ĺunarodno tr┼żi┼íte poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora op─çenito manje produktivnim dodatno pogor┼íavaju svoje trgova─Źke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popovi─ç bila najmanje razvijena zemlja komunisti─Źkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predlo┼żeni model trgovine, cijene i nametnute zajedni─Źke projekte, pozivaju─çi se na na─Źela solidarnosti i pomo─ç socijalisti─Źkog svijeta.

Me─Ĺutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalisti─Źke bra─çe. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, odr┼żanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unato─Ź nepravednim optu┼żbama i neslaganjima, “da je vodstvo i ─Źlanstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno na─Źelima me─Ĺunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalisti─Źkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifi─Źne uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih to─Źaka polemike izme─Ĺu sovjetskog komunisti─Źkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim izme─Ĺu sredi┼ínjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidri─Ź se branio protiv ovih optu┼żbi rekav┼íi: “Tijek na┼íe revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unato─Ź njegovim razli─Źitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv gra─Ĺanske vlasti, ve─çina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezni┼ítva sa siroma┼ínim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres kona─Źnog prekida. Zvu─Źnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac ─Éilas je u nezaboravnom govoru op─çi duh trenutka protuma─Źio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se pre┼ílo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uklju─Źiti uzroke takvog pona┼íanja kojeg je sama smatrala neoimperijalisti─Źkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je poku┼íavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalisti─Źko dru┼ítvo.

jugoslavija-oglas-tvornicaU svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik dr┼żavnog kapitalizma, te osudili dr┼żavni oblik vlasni┼ítva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na ┼ítetu radni─Źke klase i te┼íki dr┼żavni intervencionizam.

Glavne to─Źke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalisti─Źkog puta mogu se opisati u nekoliko to─Źaka. Promjene u obliku vlasni┼ítva nad sredstvima za proizvodnju ne uklju─Źuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i dru┼ítvenih organizacija rada. Na temelju postoje─çih proizvodnih snaga, naslije─Ĺenih od prethodnog kapitalisti─Źkog na─Źina proizvodnje, stvorena je odre─Ĺena struktura dru┼ítvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduze─ça koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne mo┼że transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduze─ça su postala relativno autonomne organizacije u tehni─Źkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj dose─çi tehnolo┼íki razvijene kapitalisti─Źke zemlje. Tako─Ĺer se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radni─Źke klase, koji je potreban za uspostavu novog dru┼ítva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronala┼żenju rje┼íenja koja ─çe osigurati brz i uravnote┼żen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljede─çim na─Źelima:

1. Radni─Źka klasa je temeljna dru┼ítvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalisti─Źki odnosi se razvijaju kroz radni─Źko samoupravljanje.

3. Dr┼żava se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna politi─Źko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni politi─Źari kao ┼íto je bio Vukmanovi─ç-Tempo, tada zadu┼żen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, ─Źija su sredstva preba─Źena u banke koje su tim novcem trebale upravljati dr┼że─çi se kriterija ekonomi─Źnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifi─Źnim fondovima, kao ┼íto je bio onaj za pomo─ç manje razvijenim regijama koji je s radom zapo─Źeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uklju─Źuju─çi i op─çi investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduze─çima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olak┼íice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduze─çima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduze─ça je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, ┼íto je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem ┼íezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je jo┼í zna─Źajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju dru┼ítvenim sredstvima pod kontrolom “dru┼ítveno-politi─Źkih zajednica” i to u okviru op─çeg plana. Na radni─Źkim vije─çima su dominirali politi─Źari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je u─Źinjena u Francuskoj i Italiji ┼íezdesetih godina. Dakle, na trgova─Źke banke za dugoro─Źne investicije i na banke za potro┼ía─Źke kredite. Banke su mogli osnivati poduze─ça ili “dru┼ítveno-politi─Źke zajednice”, ali u na─Źelu nisu mogli posjedovati vi┼íe od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, ─Źak ni kroz svoja radni─Źka vije─ça.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio ve─çi od 10% kapitala. No, promatra─Źi tog sustava se sla┼żu da je do┼ílo do nagla┼íene osmoze ili gu┼żve izme─Ĺu direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osniva─Źi banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom po─Źetnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda dru┼ítva. To je bio prvi zakon kojim se omogu─çilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Doma─çe cijene su retu┼íirane uzimaju─çi u obzir svjetske cijene, ┼íto je rezultiralo njihovim znatnim pove─çanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popra─çeno o┼ítrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Izme─Ĺu 1965. i 1971. godine su sni┼żene carinske tarife i prosje─Źna carina koja se izra─Źunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Koli─Źinska ograni─Źenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe ┼íiroke potro┼ínje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.


Jedna od najzna─Źajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedni─Źkih projekata koji ─çe uklju─Źivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograni─Źenja, kao ┼íto su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu ─Źinila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i ve─ç 1965. je do┼ílo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni poku┼íala sprije─Źiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njema─Źkoj. Drugim rije─Źima, mo┼żemo re─çi da je proizvodnost rada izme─Ĺu 1961. i 1971. godine pove─çana za 80%.

Dvije druge o─Źite posljedice su pove─çanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo izme─Ĺu 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godi┼ínje, ┼íto je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je jo┼í vi┼ía bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim pove─çanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju ┼íezdesetih. Pove─çanje deficita, ┼íto je tipi─Źno za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potro┼ínja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Tre─çeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godi┼ínjim izvje┼í─çima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela ÔÇô samoupravljanje. Godi┼ínje izvje┼í─çe iz 1970. izri─Źito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radni─Źkom vije─çu u isto vrijeme omogu─çuje da utje─Źe i na prodajne cijene proizvoda i na pla─çe osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskra─çivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je naru┼íio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. ─îak i va┼żnost potpore lokalnih politi─Źkih vlasti na banke je proizveo sli─Źan u─Źinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. jo┼í je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno pona┼íanje na tr┼żi┼ítu kapitala, iako je bilo nagla┼íeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proiza┼ílo iz ideolo┼íkih temelja.

Izvje┼í─çe Svjetske banke iz 1975. godine ka┼że “kako su, koriste─çi svoj utjecaj, dru┼ítveno-politi─Źke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su ┼ítitili banke od mogu─çih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu po┼ítovale”. Porast broja ┼ítrajkova i postupno ja─Źanje upravlja─Źkih skupina otkrivaju sve proturje─Źnosti dru┼ítvene reforme. Ja─Źanje upravlja─Źkih skupina je omogu─çio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radni─Źkom vije─çu da osniva izvr┼íne organe koji ─çe odgovarati vije─çu samom, te su radni─Źka vije─ça, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlu─Źivanju je izme─Ĺu 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve vi┼íe vjeruju da samoupravljanje vi┼íe nije primjereno naprednom tr┼żi┼ínom socijalizmu, ali su radni─Źka vije─ça, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadr┼żala pravo veta, posebno na mogu─çnost otpu┼ítanja.

Kao ┼íto je Bakari─ç izjavio 1969. godine: “Nijedno radni─Źko vije─çe nikada ne─çe pristati na otpu┼ítanje vi┼íka radnika. “

Drugim rije─Źima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu zna─Źajnih novih investicija koje prema┼íuju sredstva fondova zainteresiranih poduze─ça.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je tako─Ĺer naglasio mogu─çnost zaobila┼żenja sustava: “Jugoslavenska poduze─ça se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. ─îak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduze─ça u drugo slabi radni─Źku kontrolu vi┼íe nego ┼íto se ─Źini u ugovoru, te je ograni─Źava. Ovaj sustav u kojem nema ulaga─Źa koji bi riskirali kapital o─Źito ima slabosti.”

Drugim rije─Źima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Orao-racunaloNovi sustav je pogor┼íao antagonizam u ─Źemu su prednja─Źili studenti ideolo┼íki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksisti─Źkim ─Źasopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najvi┼íe pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi dru┼ítva.

Kao ┼íto je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je do┼ílo do obnove mnogih ─Źlanova centralnih republi─Źkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi ─Źlanovi. Me─Ĺu njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a ─Źak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republi─Źkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. ┼áezdesetih i sedamdesetih godina, koje ─Źine povijesno sje─çanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad politi─Źkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturje─Źja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. ÔÇô 1976. Ustavom od 21. velja─Źe 1974. godine i Zakonom o udru┼żenom radu, oba akta izuzetno duga─Źka u usporedbi s uobi─Źajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobje─çi od birokracije i utjecati na razvoj tr┼żi┼ínog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, na┼íla uto─Źi┼íte u prekomjernoj mo─çi banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduze─ça koja su bili “─Źlanovi” banaka i svako poduze─çe je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim ulo┼żenih sredstava. Nisu vi┼íe dopu┼íteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzev┼íi u obzir specifi─Źne ciljeve prema planu kojeg je donosila skup┼ítina tvrtki ─Źlanica. Drugim rije─Źima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksisti─Źkog industrijalizma.

U industrijskim poduze─çima je volja da se osigura u─Źinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udru┼żenog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ─çeliju socijalisti─Źkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udru┼żenog rada” (OUR), odnosno poduze─çe. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvo─Ĺenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija ─Źlanova radni─Źkih vije─ça, kao ┼íto je bilo ograni─Źenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije ─Źlanstva u vije─çu ili reizbora. “Osnovna organizacija udru┼żenog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, me─Ĺutim, mogla se i razdru┼żiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogu─çio sve akcije usmjerene ka podr┼żavljenju, grupnom vlasni┼ítvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvo─Ĺenja obveznica, zabranjene su dionice i tr┼żi┼íte kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvo─Ĺenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni izme─Ĺu planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere u─Źinilo nedjelotvornima.

Vi┼íe od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se poku┼íalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u podru─Źju kolektivne potro┼ínje (socijalne usluge, ┼íkolstvo, dje─Źji vrti─çi, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlu─Źivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tr┼żi┼íte. Ukupni interpretacija ovog sustava je jo┼í uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomi─Źno u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provo─Ĺenjem autenti─Źno samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove dru┼ítveno-ekonomske organizacije i politike sprije─Źilo uskrsnu─çe nacionalizma. I dok je slu┼żbeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao politi─Źku i dru┼ítvenu zastupljenost.

Ono ┼íto se zapravo postiglo i ┼íto se bez sumnje tra┼żilo je svrgavanje oligarhije koja je u me─Ĺuvremenu nastala zbog tehni─Źke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunisti─Źke partije je imao ─Źisto politi─Źki legitimitet.

Osim tehni─Źke slo┼żenosti, ┼íto je ─Źini te┼íkom za protuma─Źiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i politi─Źkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunisti─Źke partije, a u slu─Źaju krize i vojske. Njihova je zada─ça “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastu─çeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne dr┼żave, obeshrabrivali tada ve─ç osamdesetogodi┼ínjeg mar┼íala Tita i da je on bio svjestan autonoma┼íkih ustupaka separatisti─Źkim inicijativama.

Ovdje je nu┼żno re─çi par zavr┼ínih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopoliti─Źkog stajali┼íta. Etni─Źke skupine, nacije i religije su, iako te┼íko i problemati─Źno, neprekidno u jednoj federaciji ┼żivjele oko pola stolje─ça i poku┼íale su ostvariti jedinstveni politi─Źki model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uni┼ítila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske to─Źke gledi┼íta neobi─Źnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja ÔÇô bilo je potrebno centralizirano socijalisti─Źko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istra┼żiti i predlo┼żiti mogu─çe kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Kona─Źno, geopoliti─Źki gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udru┼żenja na cijelom podru─Źju, propu┼ítene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) po─Źeli ukopavati u duboke rovove, ba┼í kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unato─Ź politici pomirenja izme─Ĺu Beograda i Moskve ostvarene jo┼í sedamdesetih u vrijeme Bre┼żnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isklju─Źivo na ideolo┼íkim i kulturolo┼íkim sklonostima, dok im se strate┼íke koordinate rijetko podudaraju. Budu─çi da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nu┼żno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveu─Źili┼ítu u Genovi, suradnik ─Źasopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, me─Ĺu kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideolo┼íka tvr─Ĺava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet ÔÇô Na raskri┼żju izme─Ĺu pro┼ílosti i budu─çnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid ÔÇô Politi─Źka misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile ÔÇô Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,