ANONIMNI KOMENTATORI: Internet je postao utočište za društvene otpadnike; iza ekrana vrebaju – kukavice

O tome treba li zabraniti anonimne komentare na internetu ispisani su gigabajti analiza ispod kojih su najčešće slijedile kolone nepotpisanih žvrljotina, punih bijesa i očaja zbog toga što negdje nekome na svijetu dolaze u glavu takve ideje

Bez obzira piše li se o Drugom svjetskom i kasnijim ratovima, likvidacijama političkih protivnika, proljeću, nogometu, globalnom zatopljenju, manekenkama ili zdravoj hrani, družba ogorčenih nepotpisanih komentatora uvijek će sklopiti kvorum i nanizati stotine redaka, često bez tanke poveznice sa smislom i osnovnom temom.

Jednom će ispreskakati majku autoru zbog pogrešne nacionalnosti ili idejnih zastranjenja, drugi put će se dohvatiti nekog vječnog problema poput ratova, treći put će manekenku proglasiti gadurom, četvrti, pak, poželjeti što bržu smrt čovjeku s teškim zdravstvenim problemima, a ne manjka ni zagovornika istrebljenja naroda, uništenja kontinenata… Primjera ima na pretek s friškim datumima, ali neću ih citirati iz razloga koje je najpreciznije nazvati higijenskima.

Koga zanima, neka prebire po otpadu. Ne manjka ga, jer nema baš ničega objavljenog na webu što ne može poslužiti kao predložak za oveću hrpu komentatorskog smeća.

Rasprava o teroru anonimnih pisaca postala je jedna od vječitih globalnih tema, što je pouzdan simptom da neće dovesti ni do kakvog rješenja. Vlasnici portala i dio urednika misle da bi restriktivnija politika prema nepotpisanima loše utjecala na čitanost, a to je slično uvjerenju da će smanjenje broja izvora pitke vode ljude odvratiti od pijenja.

S druge su strane pristaše restrikcija, od zagovornika ukidanja anonimnosti, do pobornika zabrane ikakvog komentiranja. Ovo je, znaju i najpovršnije upoznati s internetom, realno kao obećanja hrvatske predsjednice.

Rješenja nema, niti ga može biti jer bi značilo čvrstu kontrolu globalne mreže, milijardi kontakata, poruka.

Ali nije važno, uvijek se o nečem beskorisno drobi, rastemo i starimo uz emisije stakleničkih plinova, bliskoističnu krizu, nogometnu mafiju, borbu za ljudska prava i protivljenje nuklearnom naoružanju, a ništa od toga u našem vijeku neće biti riješeno, pa zašto živote novih generacija ne obogatiti još jednom diskusijom, uzaludnom poput gradonačelničkih izbora u Splitu.

Poseban obol zbrci daju sudovi. Vrhovni u Njemačkoj lani je odbio zahtjev jednog liječnika koji je htio doznati tko je autor niza negativnih komentara na nekom portalu o njegovoj ordinaciji. Vrhovni su suci čak pojasnili kako zaštita osobnih prava ne spada u rijetke izuzetne slučajeve kada treba otkriti identitet ispisivača uvreda.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ove je godine, međutim, donio presudu, u medijima nazvanu iznenađujućom, kojom je utvrdio odgovornost portala Delfi za ekstremističke komentare pod korektno sročenom viješću. Stav suda mogao bi nešto značiti tamo gdje je fotografiranje s Hitlerovim likom ne samo izvan zakona, nego i mimo uzusa normalnog ponašanja.

Ne i u Hrvatskoj. Eto, recimo, vukovarsko Gradsko vijeće nedavno je zabranilo pisanje po pročeljima na ćirilici. Odluka je motivirana željom za zaštitom mira i osjećaja većinskog hrvatskog naroda.

Shvatili ste, Hrvati su jako osjećajni: u boljem dijelu svijeta ljude izbezumi kad im netko prijeti, omalovažava ih, psuje im najbliže. Hrvate pogodi pogled na ćirilicu. Nije u Hrvatskoj problem nekome poželjeti „nek crkne“, nazvati ga „smradom partizanskim“ ili mu poručiti da je „đubre jugoslavensko“ koje će vas zapamtiti, sve dok se rabi vitka latinica.

Bolje je i nekažnjivije na latinici ispisati smrtnu prijetnju, tešku uvredu ili hvaliti Hitlera, nego na vukovarsko pročelje staviti ćiriličnu tablu s natpisom „Skupština opštine Vukovar“. Uostalom, ovdje je anonimnost rezervirana za državu, ona svoje zakone o dvopismenosti provodi noću, zaštićena mrakom.

Zbog toga Hrvatska nema osobitih problema s anonimnim internetskim komentatorima. Sve i da hoće, teško mogu nadmašiti generala koji propagira najvećeg novovjekog zločinca ili estradnu zvijezdu čiji su nastupi nezamislivi bez ustaškog pozdrava.

Svijet se domišlja načinu zaustavljanja online manijaka skrivenih iza kompjutorskih ekrana, kukavica 2.0, a Hrvatska zaštitom svojih huškača.

Tamo se trude mržnju istjerati iz virtualnih katakomba, a ovdje Facebook grupe, poput one za podršku Joeu Šimuniću, urlatelju nacističkog pozdrava, slave javno iskazanu i nesankcioniranu netrpeljivost.

Tamo, u nekim dalekim krajevima, nastoje pronaći anonimne filonaciste. Ovdje ne samo što nisu anonimni, nego je simpatizeru nacističkoga vođe odavno dodijeljen najviši čin i niz drugih državnih beneficija.
 
(slobodnadalmacija.hr/uredio:nsp)