EU i Balkan: Prvo se malo ubijajte, pa da vas mirimo

Postoji mnogo načina da se umiri savjest. Europljani su sve te načine razradili i doveli do savršenstva, kako na osobnom, tako i na kolektivnoj razini

Evo, na primjer, uzmimo EU i slučaj Bečkog summita. Bečki je summit nastavak “berlinskog procesa” čiji je cilj približavanje zemalja Zapadnog Balkana Uniji. Sve je to lijepo i krasno, a bilo je lijepo i krasno i u Beču, sudeći barem po fotografijama i videozapisima. Nijedno namrgođeno ili nezadovoljno lice, svi zrače optimizmom.

Tko je kriv? Zna se

A kako i ne bi – gradiće se putevi i pruge, a, možda još i važnije, nogometna momčad balkanskih političara pobijedila je sličnu ekipu EU. Je li utakmica bila namještena – nije, bez sumnje. Nesumnjiva je i simbolika ove utakmice. U istoj ekipi našli su se i Hashim Thaci i Aleksandar Antić i Igor Lukšić.

Utakmica, pa gradnja cesta i pruga, pa još riješen granični spor između BiH i Crne Gore, i sve je u redu. Balkanci će, malo-pomalo, biti dovedeni u red, a mi, Europljani, oprali smo ruke. Očistili smo savjest. Dosad smo se samo pravili da ne snosimo nikakvu odgovornost za balkansku nesreću, od sada je to i službeni stav – za sve što se dešavalo na Balkanu krajem prošlog stoljeća krivi su Balkanci.

Europljani još od 16. stoljeća pate od potrebe da nekog civilizuju. Ideja o civilizatorskoj ulozi Europe dostigla je svoj vrhunac u povijesno doba poznato pod imenom imperijalizam, samo što su tadašnji izrazi o premoći europske kulture i rasnoj superiornosti bijelog čovjeka zamijenjeni frazama o superiornosti EU kao naddržave ekonomskog blagostanja, demokratskih institucija, poštivanja ljudskih prava i drugih apstraktnijih “europskih vrijednosti”.

Istina, u temeljnim vrijednostima demokracije, ljudskih prava i ekonomskog napretka nitko ne može vidjeti ništa loše, ali ne treba zaboraviti da je jedina demokratska institucija EU zapravo Europski parlament, koji se za malo šta pita.

Europa nije više ono što je bila. Od vremena kada je po cijelom svijetu širila “civilizaciju”, ponekad i po cijenu nestanka čitavih naroda, njena moć se smanjila i, uslijed uspona država i nacija na drugim kontinentima, svela se na regionalne razmjere. Jednom riječju – na Balkan i Mediteranski bazen. I tu EU vidi šansu za širenje svoje misije.

O čemu je ovdje riječ ?!

Obrazac je isti kao i u ranijim vremenima – potrebno je samo malo zagrebati po povijesti europskih osvajanja drugih kontinenata – izazivanje međuetničkog, međuvjerskog ili građanskog sukoba, pranje ruku od njega, prebacivanje odgovornosti na izravne aktere (Europa je uvijek indirektan akter) i aktivno uključivanje u sukob u vidu posrednika, potom mirotvorca, da bi na koncu postala gospodar.

To je slučaj s Balkanom, Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom. Da li bi pruga Beograd – Sarajevo mogla biti izgrađena da ova dva grada pripadaju istoj državi, kao što je to nekada bilo? Ili je za realizaciju ovog projekta bilo potrebno četiri godine prolijevanja krvi? Zar ne bi bilo lakše obnoviti prugu Beograd – Bar da su Srbija i Crna Gora dio iste države, kao što su nekada bile, nego danas, kada zbog toga treba da zasjedaju međudržavne komisije, da se potpisuju međunarodni ugovori i kada je potrebno posredovanje treće strane.

Jednostavnim jezikom rečeno, zašto smo ratovali i zbog čega smo se krvili ako ćemo ponovo živjeti u istoj državi samo drugačijeg imena? Zar nije bilo lakše povezivati ​​se bez ratova?

Balkanski političari, naravno, snose dobar dio odgovornosti za ratove devedesetih, ali ne može se i ne smije se prenebreći odgovornost Europske unije. Ne treba zaboraviti njenu tromost i nesposobnost na početku sukoba, ali ni to da su pojedini njeni političari (na čelu s njemačkim kancelarom Helmut Kohlom i njegovim ministrom vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher) potpirivali sukobe.

I nitko od europskih političara da odgovori na pitanje da li im više odgovara sadašnje stanje ili da su u svoje članstvo primili jednu veliku zemlju od dvadeset milijuna stanovnika?

Međutim, da su nas tada primili u članstvo, danas ne bi imali koga “civilizirati”. A balkanski političari – oni igraju nogomet.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)