HRVATICA RASKRINKALA AMERIČKU PROPAGANDU: ‘Očekivala sam sivi mrtvi grad, ljude u uniformama, vojsku i policiju na ulicama, kad ono…’

Prije par godina na Hrvatskoj televiziji je prikazan život u Sjevernoj Koreji. Svaki normalan čovjek bi se posramio takve neistine, no istina polako dolazi na vidjelo

O Kini se pričalo desetljećima od strane Amerike da je zatvorena zemlja puna siromašnih ljudi u kojoj vlada glad. Ta ista kina danas moglo bi se reći “posjeduje” Ameriku na financijskom planu.

Stadion je golem, uređen, da bar Dinamo ima takav, kaže majka jednog nogometaša koja je došla u Sjevernu Koreju.

S velikim predrasudama došla sam u Pjongjang. Očekivala sam sivi mrtvi grad, ljude u uniformama, vojsku i policiju na ulicama, stalnu kontrolu i bijedu. A dočekao me velik moderan grad, sa širokim ulicama, ogromnim neboderima i spomenicima, prometnim gužvama.

Uočila sam da svi nose mobitele i stalno pričaju, a u kontaktima, ne samo sa službenim osobama, vodičima, djelatnicima hotela, nego i s Korejcima na ulici, mladim igračima, uočila sam da gotovo svi govore engleski. Neki bolje, neki slabije, ali bez problema smo se sporazumijevali.

Za razliku od, primjerice, Brazilaca, koji su bili s nama u hotelu, od kojih gotovo nitko nije ni natucao engleski, za komunikaciju s njima trebao nam je prevodilac – ispričala nam je Dunja Babić, majka mladog Segestina nogometaša Hrvoja, koja je zajedno sa sisačkom ekipom bila na turniru mira u Sjevernoj Koreji.

Kaže da ju je iznenadio već izgled i veličina zračne luke u Pjongjangu, odličan hotel, moderni autobusi koji su ih vozili te srdačnost domaćina.

Obilazak s vodičima

Nije to bila protokolarna dobrodošlica, bilo je to nešto više – kaže Dunja. Na ulicama, širokim poput autocesta, u špicama je bila gužva pa smo milili u koloni od hotela do stadiona. Dominiraju marke Ford, Mercedes, Lexus, vozila koja viđamo na Zapadu.

Mladi su segestaši imali prilike razgledati Pjongjang.

Nismo po Pjongjangu išli sami, jer nije bilo vremena zbog utakmica, treninga, protokolarnih obaveza, nego organizirano s vodičima.

Monumentalni spomenici, visoki neboderi, prekrasna rijeka i iznenađenje – u središtu akvapark kakvog se ne bi posramio ni neki europski grad. Pun je kupača. Šteta što nismo ponijeli badiće – bazeni, tobogani, jako su nas mamili. Priča za sebe je stadion.

Ogroman, uređen, da bar Dinamo ima takav. Bila sam na treninzima i na utakmicama, prava nogometna atmosfera.

Večera sa 18 jela

Korejci su vrlo bučni navijači. Hrana je bila malo čudna, čudni okusi za naše navike, ali smo na švedskom stolu uvijek mogli odabrati nešto što nam se svidjelo.

Na svečanoj večeri prigodom otvaranja turnira ponudili su nam slijed od čak 18 jela. Sve smo probali iako nismo uvijek znali što jedemo – objašnjava Dunja Babić.

Kaže da nisu imali vremena osjetiti noćni život u glavnom gradu Sj. Koreje jer su zbog protokolarnih obveza u hotel dolazili kasno navečer, ali se s obale rijeke do hotela čula glazba cijelu noć.

Negdje je sviralo, netko je plesao, zabavljao se, kaže ta Siščanka i ističe da je posjet Pjongjangu, a noćili su na putu tamo i u Kini, za nju i sve mlade Siščane bio doživljaj života.

Postavlja se pitanje, gdje su ti neishranjeni, niski, pognuti mali ljudi koji samo šute, ne gledaju televiziju, i većina ih je po zatvorima?

 

HRT: Sjeverna Koreja, gladna djeca komunizma – dokumentarni film (2011.) from Konfucije on Vimeo.

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)