Dr.Vjekoslav Perica: Javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i linčovanje su metode koje su današnji političari preuzeli od fašista

Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma

* Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma

* Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je.

Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.

S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH.

Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj.

Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti.

On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik.

To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada.

U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars.

Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije.

Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama.

Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja.

Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma.

Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti.

Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata.

Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance.

Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
 
(bnn.ba/uredio:nsp)