VRLI NOVI SVIJET već u duhu Europske unije: Rad u EU centrali iz prve ruke

EU je politički (mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz ‘zakone’ ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Niti taj sustav ne može bez indoktriniranih skupina ljudi uvjetovanih na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih

Svaki političko-gospodarski sustav oživljuje se kroz pojedince, žive ljude, jer bez njih niti ne postoji, s obzirom da je svaki sustav zapravo tek mentalni konstrukt. Ako vam takva ideja zvuči preneobično, zapitajte se samo, možete li s bilo kojim sustavom popričati oči u oči, opipati ga, pokazati na kojem se mjestu nalazi, to jest koji prostor zauzima, omirisati ga ili fotografirati, pogledati ga kroz mikroskop ili teleskop?

To nije moguće, jer je riječ mentalnom modelu – koji postaje stvaran kad puno ljudi u njegovu stvarnost počnu vjerovati pa se počnu i ponašati kao da taj sustav doista postoji sam po sebi. Tada ti ljudi počnu animirati mnogobrojne uloge, postaju nesvjesni kotačići u stroju i administratori raznih potreba sustava koje su mu nužne da bi onakav kakav je – nestvaran – počeo imati vrlo stvarni utjecaj na ljudske živote.

Zbog toga su se svi sustavi u povijesti – bez obzira koliko različiti ili možda čak suprotstavljeni naizgled bili – s velikom ozbiljnošću primali zadaće indoktriniranja ljudi tj. usađivanja u umove određenih vrijednosti i svjetonazora na kojima se neki sustav temeljio.

Također, pomno su odgajali buduće povlaštene pojedince dok su nad svojim sunarodnjacima demonstrirali svoju nezasluženu moć. Nisu je stekli poštovanjem i velikim djelima već im ju je sustav dao tj. posudio, zapravo su upravo oni najisprogramiraniji robovi tog istog sustava. Koliko je bio minijaturan njihov pravi značaj, uvijek je postajalo jasno kad bi ustanovili s kakvom ih je lakoćom sustav odbacio ili zgazio kad mu više nisu trebali ili ako su, slučajno, pomislili da mogu malo guditi po svome, u trenu im oduzevši ono što im zapravo nije ni pripadalo, a oni su povjerovali u tu iluziju – da imaju ikakvu moć.

Robotiziranje ponašanja i razmišljanja

Jedan takav sustav, kojem smo i mi izloženi, svjetski je po dosegu i korporatistički po naravi, ali do nas dolazi u svom podobliku koji se naziva “Europska unija”. To je politički (dakle mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz pseudolegalizam tj. kroz “zakone” ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Kao ni svi prethodni sustavi, niti ovaj ne može postojati bez indoktriniranih skupina ljudi koji su uvjetovani na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih pa im zato u životu bolje ide. Sljepilo ih sprječava da uvide kakvim ciljevimaa zapravo služe, pa njihov ego jedostavno ne može prihvatiti takvu ideju čak ni u razmatranje. Kad jednom prepoznate taj obrazac, s lakoćom ćete ga potvrditi u beskonačno puno situacija kojima smo svakodnevno izloženi.

Iz svega toga, naravno, slijedi da i sama “Europska unija” kao mentalni konstrukt mora sebi stvarati čvrsti temelj u programiranju i uvjetovanju odabranih pojedinaca. To je isto ono što je radio svaki sustav – kako “totalitaristički” tako i “demokratski” – jer su i jedan i drugi po tom pitanju isti. Razlika je u načinu i eksplicitnosti – totalitarizam umove ljudi osvaja kroz beskonačno i neskriveno ponavljanje istih parola, dok se u demokraciji one nazivaju “novinski naslovi”, pa čak i “sloboda govora” i ponekad malo variraju u izražaju.

Stoga mi je bilo zanimljivo u slučajnom susretu porazgovarati s jednom djevojkom koja je neko vrijeme radila u Europskoj komisiji, a imala je dovoljno otvorenu moć zapažanja da može uočiti kako se oblikuje europskounijski model vladavine nad ljudima i kakav je njegov pravi duh, korporatistički u najširem smislu te riječi koja obuhvaća i oblikovanje stavova i svjetonazora ljudi u smjeru smanjivanja empatije i robotiziranja njihova ponašanja i razmišljanja. Sve je to vidjela u samom središtu paukove mreže, kako bi se na engleskom reklo – „in the belly of the beast” – a s obzirom da je nevidljivo tkanje društva nemoguće vidjeti samo po sebi, bez njegova oživotvorenja u praktičnim situacijama, potrudili smo se u vidu nekoliko crtica zapisati neka od zapažanje te osobe, jer je osobno prenošenje direktnog ljudskog iskustva možda jedan od rijetkih preostalih nenadziranih komunikacijskih kanala.

Što se tiče vremena kad je tek stažirala, djevojka je ispričala ovo:

“Na samom početku stažiranja drže se govori o tome kako u institucijama EU-a stažiraju samo najbolji, najbolji rade u institucijama, stažisti su, citiram – crème de la crème (stažiranje je dvaput godišnje, stažiraju i oni koji još nisu završili fakultet, a i osobe s postdiplomskim); ističe se kako je stažiranje neponovljivo iskustvo koje se pamti cijelog života; napominje se kako je najbitnije družiti se ili ‘to network’, sklapati poznanstva koja će nam osigurati posao.

To govore na uvodnom predavanju, na poslu, to je prvi savjet koji sam čula kada sam došla na posao, a slušala sam ga cijelo vrijeme stažiranja, i od mladih i od zaposlenika: dakle, druži se s ljudima jer ih kasnije možeš iskoristiti.” Dodala je i ovo: “Po dolasku su nam preporučili da se učlanimo u stage committies (nekakvi odbori, zajednice – prvi na listi je LGBT stage committee, a onda razne vrste aktivnosti poput biciklizma, kazališta, učenja jezika…)”

Identičan, isprogramiran način komunikacije

Mnogi rigidni sustavi u bliskoj prošlosti polagali su puno napora u promociju tjelesnih aktivnosti, pa ni EU, kako se čini iz nastavka djevojčinog svjedočanstva, u tome nije iznimka: “Puno sam slušala a i dobila puno preporuka ‘vježbanja’ iliti ‘zdravog života’; u Komisiji imaju teretane, a pod pauzom od dva sata koju smo imali dnevno, većina zaposlenika i stažista ide vježbati. Općenito ‘zdrav život’ je posebna vrsta manipulacije. Sa ‘zdravljem’ i ‘zdravom hranom’ tamo se ne smije šaliti jer vrijedi načelo ‘we are what we eat’, a debele ljude se gleda s prijekorom, kao nižu vrstu jer ‘mi moramo plaćati njihovo zdravstveno’, promiče se kult ljepote, najbitnije je koliko se krećeš i što jedeš.”

Djevojka koja je radila u Europskoj komisiji dalje kaže: “Kroz druženje i upoznavanje velikog broja ljudi, shvatila sam kako više-manje svi imaju gotovo identičan, isprogramiran način komunikacije, slične rečenice, o svjetonazorskim pitanjima gotovo da nema razlike u mišljenjima (to je moje iskustvo u Europskoj komisiji, Europski parlament je barem donekle druga priča); o bilo čemu da pričamo – o stanju u Ukrajini, pobačaju, gayevima, trčanju, feminizmu, umjetnoj oplodnji, globalnom zatopljenju, ista priča, ista razmišljanja, razlike su moguće oko tema poput – vrste sjemenki u sendviču.”

“Iz razgovora s čovjekom koji već duže tamo radi, saznala sam kako je i on primijetio da se na predavanjima, seminarima i sastancima uglavnom priča o stvarima koje su očite već na prvi pogled (pričamo o tome kako se ‘stol’ kaže ‘stol’, može biti crven ili bijel, kako bi zamaglili činjenicu da stolu možda nedostaje jedna ‘nožica’). Jedna gospođa – koja spada u zaposlenike ‘na visokoj poziciji’ – na European Bussiness Summitu rekla je da ‘Europska unija želi mir u svijetu’, a nazočni su se smješkali i kimali glavom.

Govori na sjednicama, summitima ili predavanjima su više-manje na ovoj razini, citiram: Moramo uspostaviti prioritet kako bismo ustanovili sadržaj koji će svima odgovarati; ako smanjimo emisije plinova, priroda i zdravlje će nam odgovoriti; moramo vratiti povjerenje; Europa promiče mir i ekonomski oporavak; postoji prostor za napredovanje; trebamo povećati povezanost. Ispod tih općih izjava guraju svoje programe – lobisti (puno najvećih svjetskih tvrtki imaju svoja sjedišta u Bruxellesu) na sastancima doslovno govore tekstove koji poslije ulaze u zakonodavstvo EU-a, razne direktive, uredbe. Mnogo se raspravlja o nebitnim stvarima, nebitnim člancima uredbi, donose se pravila o ‘detaljima’ – propisuje se kako pašnjak ne smije imati drvo, ili se pak radi na širenju ideologije (spol, klima…)”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije

I sad skočimo na pitanje selekcije kandidata za buduće zaposlenike Europske komisije: “Za dobiti posao, potrebno je proći EPSO. Na kraju testa kažu jeste li ili niste podobni za institucije. Pitanja su na prvi pogled banalna – kako reagiraš u stresnim situacijama, jesi li timski radnik, možeš li mijenjati posao unutar EU institucije svake dvije-tri godine, itd.

Onda slijedi intervju, a provjerava se i interakcija s drugim ljudima. Osoba je u sobi s nekoliko ljudi, daju joj da vodi razgovor na neku temu i onda promatraju reakciju (nisam bila osobno, već sam čula od kolege). Radi se o stavljanju potencijalnog radnika u poziciju da se mora svidjeti drugim ljudima. Naravno, ničemu se ne smije usprotiviti, inače nisi ‘timski radnik’, možda si i konfliktan, a netko sa strane promatra jesu li tvoje reakcije ‘korektne’. Izvrstan način gubljenja osobnosti, vlastitog razmišljanja i karaktera kroz ‘što će drugi misliti o meni’.”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije usmjeruje se na oblikovanje njihovih emocija, kao što to opisuje naša sugovornica: “Seminari, ‘working lunch’ i treninzi se često održavaju na teme kao što su pregovaranje s emocijama; ocijeni samog sebe; kakav sam s drugim ljudima, u timu; kako držati prezentacije (naravno, i tamo su prepune knjižare literature poput – kako jesti, piti, spavati, voditi ljubav…). Dakle jedina transcendencija, ‘duhovno’ politički korektno polje su seminari na kojima se ljudi odgajaju, potrebno je ‘steći vještine’, izgraditi ‘osobnost’. Brojne su psihoterapeutske ordinacije, a plijeni pozornost reklamiranje ‘terapije sportom’.”

“Zaposlenici su uglavnom ljubazni i smiješe se, međutim, ako malo zaobiđeš pravilo, to jest ako tražiš da ti se izađe u susret ili postupi ljudski, slijedi hladna reakcija, neočekivana strogoća. Osobno poznajem ljude koji tamo rade, imaju suosjećanja i ponašaju se ljudski, ne krše pravila, već samo rade zdravo razumski, humano i izađu u susret. Takvi automatski postaju kršitelji pravila, negativci koji dobiju primjedbe – ‘ako ti radiš tako, onda mi ispadamo loši’.

Taj primjer mi vraća u sjećanje situaciju koja se meni dogodila, a koja je zanimljiva samo radi promatranja tog ‘birokratizma’, držanja pravila izvan svake pameti. Radila sam pet mjeseci u glavnoj zgradi Komisije, gdje su mjere osiguranja na najvišoj razini, barem 5-6 čuvara je na ulazu i prolaze se provjere kao na aerodromu. Znala sam čuvare i uvijek nešto popričala s njima. Završila sam stažiranje i jedan sam dan došla posjetiti stare kolege s posla i prijatelja. Po mene je na recepciju došao kolega, stalni zaposlenik i prilijepila sam značku Komisije kako bih mogla ući. Ušla sam unutra, posjetila kolege i krenula naći se s prijateljem za kojega sam mislila da me čeka na recepciji, dakle izvan samog ulaza. Međutim dogodio se nesporazum – prijatelj me čekao unutra, a ja sam bila na recepciji.

Od unutarnjeg ulaza s čuvarima (postoji i vanjski na kojem su čuvari) do recepcije je svega metar ili dva. Ja sam izašla tih nekoliko koraka, međutim, kad sam htjela ponovno ući, čuvari-znanci rekli su mi kako to nije moguće jer sam maloprije izašla. Budući da u vidjeli kako sam sa ‘značkom’ ušla prije sat vremena, vidjeli me kako izlazim, znali su me, objasnila sam im kako me prijatelj čeka unutra. Rekli su da im je žao, ali pravila su takva, naime, trebam zvati kolegu i proći čitavu proceduru od prije sat vremena. Meni je to izvrstan primjer hladnog birokratizma o kojima bi Kafka napisao još nekoliko romana.”

Obrazovanjem do potrebnog profila ljudi

Nadalje u razgovoru sa sugovornicom saznajemo ponešto i o duhu obrazovanja europskih kadrova: “S Komisijom i drugim institucijama surađuju mnogobrojne ‘Europske škole’ koje ona ili osniva ili ih, pretpostavljam, obilato financira. U tim školama – koje imaju svoje centre diljem Europe, a najveći broj ih je u Belgiji – zapošljavaju se i studiraju pojedinci, po mom dojmu, odani ideji Unije, ne dovodeći ni jedan njen aspekt u pitanje. Tražeći doktorski studij, otkrila sam kako mnoga sveučilišta imaju studije poput ‘gender studies’, ‘globalization’, terorizam, dakle politika Unije ulazi na redovna sveučilišta država članica. Studira se European affairs, European law, Globalization, obrazuju se pojedinci te se kroz to obrazovanje stvara profil ljudi potreban Komisiji i drugim EU institucijama.”

„S tim u vezi, upoznala sam čovjeka kojega zna velik broj ljudi u krugu institucija – mogu tvrditi da se radi o tipičnom primjeru čovjeka kojega odgajaju EU institucije. Za njega kažu da je ‘the real European man’, a profil je otprilike ovakav – govori tečno šest stranih jezika, završio je magisterij (diplomacija ili tako nešto), radi kao profesor u poznatoj europskoj školi, ima više od 40 godina, neoženjen je, bavi se sa tri sporta, u izvrsnoj je formi, jede zdravo, ako mu nešto nije jasno vezano za neku temu nazove odgovarajući Generalni direktorat (DG, ustrojstvena jedinica u Komisiji), smatra kako je problem u vezama muškarca i žena što im, citiram, ‘nisu dovoljna psihološka pomoć’. S njim nisam ulazila u dublje rasprave niti o jednoj temi. Međutim, kada sam samo površno zagrebala po nečemu, iz čega se moglo vidjeti da drukčije razmišljam, dobila sam odgovor kako sam – neprilagođena sustavu.”

“Za stažiste, a i za zaposlenike, održavaju se razna druženja gotovo svakim danom poslije posla, te domjenci tijekom radnog vremena, ne samo u Komisiji već u svim institucijama. Često se spominje pojam ‘European bubble’, za koji nemam definiciju, ali trebao bi pretpotstavljati svijet sam za sebe, odvojen od ostatka, život u institucijama. Zanimljivo je da nisam čula niti jednu kritiku na račun institucija, bilo Komisije ili drugih EU-institucija. Sada radim u Ministarstvu rada i iz dana u dan slušam kritike na račun rada institucija Hrvatske”.

Riječ Bog ne postoji, a ne spominju se ni religije

Pa nekoliko uočavanja o načinu kako se u Europskoj komisiji razmišlja o drugim društvenim temama: “Riječ Bog za njih ne postoji, ne želim tvrditi 100 posto, ali mislim da tu riječ nisam ni jednom čula u Komisiji. Ne spominje se niti jedna religija. Disco-klub kraj katedrale je bivši dio crkve, supermarketi su dijelovi bivše crkve, a u nekima se odvijaju modne revije (Den Haag u Nizozemskoj). Što se tiče zdravlja i hrane, ili se radi o bogatima, zaposlenima u institucijama koji moraju jesti ‘zdravo’, a to im se i dobro naplaćuje, ili se radi o velikoj većini društva koji kupuju u ‘Lidlu’.

Riječ je o specifičnom mentalnom sklopu – sirotinja kupuje što jeftinije i nije bitno što jede radiokativno mljeveno meso iz Bugarske staro dvije godine. Međutim, mislim da fenomen ‘Lidla’ nije isključivo vezan za sirotinju, koja jadna nema pa kupuje, već ima širi značaj koji se može povezati i sa cijelim konceptom ‘zdravog života’ – brojanjem kalorija, mjerenjem kolesterola, hodanja, općenito lišavanjem bilo kakvog užitka u životu, razvijanju umijeća ‘neživljenja’. Oduzeli su ljudima pravo da misle, nameću vlastite pojmove dobra i zla, a u zamjenu daju mjerenje kalorija i testove ‘jesam li dovoljno društvena’. Bitno je što jedeš, koliko vježbaš, moraš se smješkati, uz to ići na edukacije, završiti nekoliko ‘mastera’, raditi i raditi, podržavati apsolutno svako ‘mainstream’ razmišljanje, ne pričati o Bogu, moralu, dostojanstvu, ne biti svoj, pričati općenito, rješavati se stresa trčanjem i putovati.”

I za kraj nekoliko detalja o načinu funkcioniranja EU-a iz iskustva naše sugovornice: “Komisija širi nadležnost na svako područje. I u područja u kojima postoji nadležnost samo država članica, a Komisija može samo nadopunjavati, što je vidljivo iz predmeta Maruko, u kojem je Sud de facto naveo kako ima svoje ovlasti i u području koje pripada iključivo u nadležnost država članica.

Tako je Sud, vezano za pitanje građanskog statusa, čije određivanje pripada isključivoj nadležnosti država članica, rekao: ‘Istina, građanski status i povlastice koje slijede iz njega su pitanja koja pripadaju u nadležnost država članica i pravo Zajednice ne ograničava tu nadležnost. No, mora se imati na umu da se pri korištenju te nadležnosti države članice moraju povinovati pravu Zajednice, a posebno odredbama koje su vezane uz načelo zabrane diskriminacija.’’

Koga zanima još dublja analiza duha Europske unije, sve što treba je (ponovno) pročitati roman „Vrli novi svijet” Aldous Huxleya. Jer on je već ovdje, u doslovnom obliku.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)