Savez balkanskih naroda – Balkanska federacija, jedino rješenje protiv ropstva EU?!

U svjetlu velike krize koja potresa Grčku, pa samim tim i Balkan i Europu, nije zgoreg podsjetiti se jedne plemenite ideje koja je dugo dominirala naprednim intelektualcima našeg poluotoka

Ideje koja je zamrla posljednjih desetljeća, ali koju nije nemoguće oživjeti.

Od sredine 14. stoljeća, kada je praktično čitav Balkan bio ujedinjen u multikulturalno carstvo, pa potom kroz stoljeća Osmanlijskog jarma, naše poluotok (vjerojatno najljepši u Europi) bilo je jedinstvena politička cjelina bez ikakvih unutarnjih granica.

Sve se to mijenja u 19. stoljeću kada pod utjecajem ideja Francuske revolucije nastaje suvremeni nacionalizam koji naciju shvaća kao etnokulturnu zajednicu od kojih svaka, ali baš svaka, želi objediniti svoj “životni prostor” na koji ima “povijesno pravo”.

Na taj način, umjesto ujedinjenog Balkana, jedinog koji bi imao moć da se odupre silnima i izbori za bolji život svih bez obzira na jezik, vjeru i narodnost, nastaju snovi o Velikoj Hrvatskoj, Velikoj Bugarskoj, Velikoj Srbiji, Velikoj Grčkoj, Velikoj Albaniji. Već u 19. stoljeću počinju etnička čišćenja i genocidi, koji se prelijevaju i u naredno stoljeće (nadajmo se, ne i u ovo).

Sanstefanski granice Velike Bugarske

Balkanski poluotok je mozaik od različitih naroda. Najveći brojem su Bugari; zatim dolaze Srbi i Grci skoro podjednako, zatim Turci, Arnauti i Cincari.

Kasnije se u Ateni se formirala “Orijentalna Federacija” koja je zagovarala demokraciju i umjereni nacionalizam. Potom, u Solunu 1893. godine, formira se VMRO čiji je prvobitni cilj bilo oslobođenje s ciljem postajanja integralnim dijelom Balkanske Federacije.

Godinu dana kasnije u Parizu je osnovana “Liga za Balkansku Konfederaciju”, u kojoj su bili hrvatski, grčki, bugarski, srpski, rumunjski i armenski socijalisti. Predsjednik Lige, Pavlos Argirijades, podržao je makedonsku autonomiju unutar takve države kao jedino održivo rješenje makedonskog problema zbog kojeg su se sporile Srbija, Bugarska i Grčka.

Početkom prošlog stoljeća skoro sve ljevičarske stranke Balkana zagovaraju političko ujedinjenje poluotoka, a ideja stječe masovnu podršku svih naroda.

Siječnja 1910. godine u Beogradu, na prvom kongresu socijaldemokratskih partija Balkana, delegati iz Hrvatskih i Slovenskih zemalja Austro-Ugarske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Turske, Crne Gore, Makedonije, složili su se da su granice nasilno nacrtane i da njihovo brisanje mora dovesti do ostvarenja zajedničkog suživota različitih kultura i nacija, koje su u suštini vrlo bliske, slične i srodne. U svoj toj zemljopisnoj izmješanosti, jedino je federacija, smatrali su, moguće rješenje svih nacionalnih pitanja naroda balkana u zajedničkoj federalnoj državi.

Traženo je da federacija balkanskih država bude zajednička carinska unija, ukazivao da prošupljeni gospodarski prostor koji sputava dalji razvoj, upozoravano je da nitko neće biti zadovoljan novim granicama i da svaki rat vodi samo u novi rat, dodajući:

“Dijeleći Balkan na pojedine male zemlje vi ćete stvoriti izvore za novu netrpeljivost među balkanskim narodima i balkanskim državicama.”

Neprirodne pretpostavke dovode nas u neprirodan položaj. Svaka balkanska državica htjela bi sve ono što samo u zajednici može dobiti. I mjesto jedne logične težnje da se putem zajednice i ide, balkanska buržoazija koja stvara ratne situacije i gura u propast narode, zbog svoje strahovite nesposobnosti da se uzdigne na visinu smjelih pregnuća koja Povijest iziskuje.

Nikada jedna klasa nije bila kratkovidija! Svi hoće pristaništa, svi dovoljno teritorija, svi Solun, svi Vardarsku dolinu, jer je sve to tako važno – a ne vide da to svi mogu imati samo u zajednici – govoreno je tada.

Ljeta 1915. godine, po izbijanju Prvog svjetskog rata, u Bukureštu na drugoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji nastaje “Balkanska radnička socijaldemokratska federacija” vođena načelima revolucionarnog socijalizma i željom za uspostavom Balkanske Federativne Republike. Georgi Dimitrov, bugarski ljevičarski prvak, ocijenio je ovo kao prvi značajan korak ja ujedinjenju balkanskih naroda.

Nakon Velikog rata a pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, počinju jačaju i komunističke snage na Balkanu, pa tako komunisti pobjeđuju na izborima u Beogradu, Zagrebu i mnogim drugim gradovima i postaju treća najmoćnija stranka u novoformiranoj Kraljevini SHS. Kominterna proklamira BF kao svoj glavni cilj na našem poluotoku.

U časopisu “La fédération balkanique” pišu sljedeće, koje je jednako istinito i danas:

“Savez balkanskih naroda značio bi ekonomsku i političku emancipaciju Balkana iz ropstva zapadno-europskog imperijalizma … zapadno-europski imperijalizam javlja se kao najveći neprijatelj i najveća smetnja sporazumu i ujedinjenju balkanskih naroda.”

Međutim, nakon što se Staljin okreće od svjetske revolucije ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, zamire aktivnost na ovom planu.

U Drugom svjetskom ratu komunisti i socijalisti diljem Balkana zajedno se bore protiv fašizma, a nakon ovog sukoba primičemo se ostvarenju vjekovne težnje.

Komunistički projekt Balkanske federacije

Oktobarska revolucija u Rusiji, koja je stvorila državu bez nacionalnog predznaka, ojačala je revolucionarni internacionalizam na Balkanu. Novo osnovana Treća Internacionala (poznatija kao Komunistička Internacionala ili skraćeno Kominterna) je okupila u svojim redovima revolucionarne socijaliste sa svih krajeva Balkana. Kominterna je prihvatila stvaranje balkanske federacije kao osnovu svoje politike prema Balkanu. Balkanska komunistička federacija je podređena interesima Sovjetskog Saveza, sve do njenog raspuštanja 1939.

Tijkom Drugog svjetskog rata postojala je inicijativa da se povežu narodno-oslobodilačke borbe jugoslovenskih, albanskih, bugarskih i grčkih partizana. Svetozar Vukmanović Tempo je kao delegat CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ 1943. u Makedoniji radio na formiranju Balkanskog štaba, u cilju zajedničke narodno-oslobodilačke borbe balkanskih naroda i budućeg udruživanja u Balkansku federaciju.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata komunistički vođe Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov radili su na projektu spajanja dviju zemalja u balkanski Federativne Republike. Kao ustupak jugoslavenskoj strani bugarske su vlasti pristale na priznanje različitosti bugarske nacionalnosti i jezika od makedonaca i makedonskog jezika.

To je bio jedan od uvjeta za Bledski sporazum potpisanog između Jugoslavije i Bugarske 1. kolovoza 1947. U studenom 1947, pod pritiskom i Jugoslaveni i Sovjeti, Bugarska također su potpisali sporazum o prijateljstvu s Jugoslavijom. Nakon rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. godine, kojom je osuđeno Titovo političko djelovanje, dolazi do prekida odnosa FNR Jugoslavije sa ostalim socijalističkim zemljama Balkana, i prekida pregovora o savezu.

Rukovodstva Jugoslavije i Bugarske rade na stvaranju Velike Jugoslavije, a tu su i vlasti Albanije i Rumunjske, kao i grčki komunisti, koji svi aktivno djeluju na totalnom ujedinjenju. Sve, međutim, propada: Staljin se okomljuje na Beograd tijekom krize s Informbiroom, vjerojatno zbog straha da će Tito staviti Albaniju, Grčku i Bugarsku pod svoju kontrolu u slučaju stvaranja BF.

Iz ove perspektive, to možda i nije bilo tako loše, imajući u vidu krvavi raspad Jugoslavije, ali je to već naknadna pamet.

Danas je ideja o Balkanskoj Federaciji živa samo kod starijih generacija, i često se među njima može čuti da će Balkan biti slobodan samo ako se bude držao zajedno.

U epohi u kojoj cijeli region postaje dio jedne šire zajednice, paneuropske, možda nije loše razmisliti o mogućnosti nekakvog grupiranja u reformiranoj Europskoj uniji: baš kao što će Balkan biti slobodan ako bude ujedinjen, i Europa će biti slobodna ako bude ujedinjena.
 
(hr.wikipedia.org,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)