Ljudi kojij su živjeli 1.000 godina: Misteriozno kraljevstvo Hiperborejaca na Sjevernom polu

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejce s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Kao što je Platon spomenuo egipatsku legendu o potopljenom otoku Atlantida, tako je i grčki povjesničar Herodot spomenuo egipatsku legendu o kontinentu Hiperboreja na dalekom sjeveru.

Priča se da je, kada je led uništio ovu drevnu zemlju, narod Hiperboreje migrirao na jug.

Švedski autor, Olaf Rudbek je 1679. godine naveo da su Hiperborejci u stvari isto što i proto-Atlantiđani, rekavši da naseljavaju sjeverni pol.

Prema grčkoj mitologiji, narod Hiperborejaca živio je u zemlji “iza sjevernog vjetra”.

Grci su smatrali da je Boreja, bog sjevernog vjetra, živio u Trakiji, čime je Hiperboreja označena kao regija koja se nalazi daleko u smjeru sjeverno od Trakije.

Herodot je zabilježio da su tri izvora spomenula Hiperborejce, uključujući Hesioda i Homera.

Ova zemlja je opisana kao savršena, uz sunce koje sija 24 sata dnevno, što ukazuje na mjesto unutar arktičkog kruga. Kako navodi grčki pjesnik Pindar:

“Muza nikad nije odsutna: čuju se lire i flaute dok djevojke pjevaju. Ni bolesti ni starosti u njihovoj svetoj krvi nema; daleko od rada i borbe oni žive “.

Zajedno sa Tuleom, Hiperboreja je bila jedna od nekoliko nepoznatih zemalja za Grke i Rimljane, u kojoj su, prema Pliniju, Pindaru i Herodotu, ali i Virgilu i Ciceronu, živjeli ljudi od po tisuću godina u potpunoj sreći.

Hekatej iz Abdere je prikupio sve priče o Hiperborejcima u 4. stoljeću prije Krista i objavio podužu studiju o njima koja je, nažalost, uništena, ali ju je zabilježio Diodor Sikulus:

“U regijama izvan zemlje Kelta u oceanu leži otok poput Sicilije. Ovaj otok, navodi se, nalazi se na sjeveru i naseljavaju ga Hiperborejci koji se tako nazivaju jer im se domovina nalazi prilično daleko od točke gdje sjeverni vjetar (Boreja) puše; otok je i plodno i produktivno za sve usjeve i posjeduje umjerenu klimu”.

Hekatej iz Abdera je također napisao da su Hiperborejci posjedovali “kružni hram” na svom otoku, a neki učenjaci su pokušali dokazati da je to u stvari Stonehenge.

Ptolomej i Markijan iz Heraklije rekli su da se Hiperboreja nalazi u Sjevernom moru koje su oni nazvali “Hiperborejski ocean”.

Također, sunce je izlazilo i zalazilo samo jednom godišnje u Hiperboreji, što ukazuje na to da se ona nalazila u arktičkom krugu ili u arktičkim polarnim regijama.

Stari Heleni su smatrali da je jedan od dvanaest olimpskih bogova, Apolon, bio vrlo cijenjen među Hiperborejcima. Čak je i provodio zime s njima.

Drevni grčki pisac Teopomp je u svom dijelu “Filipika” rekao da je Hiperboreju planirala osvojiti velika rasa vojnika s drugog otoka (neki navode Atlantidu).

Priča se da je plan napušten jer su vojnici shvatili da su Hiperborejci nadmoćniji i da su najblagoslovljeniji od svih ljudi. Ovu neobičnu priču, koju mnogi smatraju mitom, zabilježio je Elijan (Varia Historia).

Grčka legenda tvrdi da su Boreade, potomci Boreja i snježne nimfe Hione, osnovale prvu teokratsku monarhiju na Hiperboreji. Ova legenda je pronađena u zapisima Elijana:

“Ovaj Bog (Apolon) za svećenike ima sinove Boreje i Hione visoke oko 3 metra”.

Za Boreade se zato smatralo da su to bili divovski kraljevi visoki oko 3 metra, koji su vladali Hiperborejom.

Elijus Herodijanus je u 3. stoljeću napisao da su mitski Arimaspi izgledali fizički kao Hiperborejci (De Prosodie Catholica ,1.114), a Stefan Bizantski je u 6. stoljeću napisao isto to (Ethnica, 118. 16). Drevni pjesnik Kalimah je naveo da su Arimaspi imali lijepu kosu.

Kada im je predstavljena klasična grčko-romanska kultura Mediterana, sjeverni Europljani (Skandinavci), poistovjetili su se s Hiperborejcima.

“Bog dima – Putovanje u šupljinu Zemlje”, predstavlja priču u kojoj jedan Norvežanin, Olaf Jansen i njegov otac odlaze na put čamcem u unutrašnjost Zemlje, preko glečera u sjevernom polarnom regiji.

Olaf Jansen je rođen 1811. godine i imao je 19 godina kada je krenuo na to sudbonosno putovanje sa svojim ocem negdje između travnja i lipnja 1829. godine. Kada su došli do zemlje Franca Jožefa, ovo dvoje su odlučili nastaviti još dalje kako bi pronašli zemlju “Odabranih”.

Nakon što su izbjegli opasnu oluju i ledene bregove, plovili su mirno još jedanaest dana, krećući se sve vrijeme u pravcu sjevera.

Par dana kasnije došli su do obala moćne rijeke koja ih je deset dana nosila u unutrašnjost kopna, gdje su stigli oko 1. rujna. Iskrcali su se na pjeskovitu plažu gdje ih je pozdravilo šest divovskih ljudi.

Prema riječima Olafovog oca, ljudi su imali divne, ogromne kuće, ukrašene zlatom, koje je tamo bilo uobičajen metal. Glavno zanimanje je bila poljoprivreda, posjedovali su vinograde i uzgajali žitarice.

Povrće i voće bilo je sočno, ogromno i nevjerojatno ukusno. Drveća, šume i životinje su također bili ogromni, a zrak je bio osnažujući.

John G. Bennet napisao je rad na temu “Hiperborejsko porijeklo indoeuropske kulture” u kojem je naveo da se domovina Indoevropljana nalazila daleko na sjeveru.

Ovu ideju je prije njega dao Bal Gangadar Tilak u svom dijelu “Arktički dom Veda” (1903. godine), ali i austrougarski etnolog Karl Penka (Podrijetlo Arijevaca, 1883.).

H.P. Blavacki, Rene Ginjon i Julije Evola su također vjerovali da čovječanstvo vodi porijeklo od Hiperborejaca.

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine.

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejcie s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Platon: “Sjećate se samo jednog potopa, mada ih je bilo mnogo … Vi i vaši građani potomci ste preživjelih, ali ne znate ništa o tome jer prethodne generacije nisu ostavile pisane tragove”.

“Promjena u izlaženju i postavljanju Sunca i drugih nebeskih tijela, kako su nekada zalazili tamo gdje sada izlaze i kako su nekada izlazili tamo gdje sada zalaze …”

“Od svih promjena koje se odvijaju na nebu, ovaj preokret je najveći i najkompletniji … U to vrijeme došlo je do velikog uništenja životinja, a samo mali broj ljudi je preživio” – Platon (Kritija, 360. godina prije nove ere).
 

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)